Promatramo danas Hrvatsku i njezine političke koalicijske aktere u najgoroj mogućoj varijanti potvrđivanja nesklonosti spram zemlje kojom vladaju, u kojoj osiguravaju samo svoju budućnost i koju žele poniziti i vratiti u prošlost svakim svojim postupkom, kako bi kontrola nad Hrvatskom bila apsolutna. Nevjerojatni nam izričaji dolaze iz Sabora i Vlade o hrvatskom nazadnom društvu oslonjenom na prošlost, kao da to isto društvo nije prije samo 23 godine, vojskom moralo oslobađati okupiranu zemlju i pritom se rješavati totalitarizma kojeg nam isti sad prikazuju kao – oličenje demokracije, uređenosti, civilizacijskog postupanja i razvijenosti. Svaki je od oblika hrvatskog identiteta danas napadnut, svi su hrvatski intelektualci ponovo postavljeni u prošlost i svaki je izričaj u interesu ove zemlje proglašavan neprimjerenim, primitivnim, anticivilizacijskim i antieuropskim. Paranoja, od slobodne i samostalne Hrvatske, nailazi kao plima s puno strana i uglavnom je usmjerena prema temeljnim hrvatskim identitetskim vrijednostima, hrvatskom iseljeništvu, religijskim vjerovanjima, povijesnim tradicijama i pogotovo idealizmu s kojim je slomljena agresija na Hrvatsku početkom devedesetih.

Izgledom uštimanog orkestra i dirigirane predstave, hrabri čuvari globalnih i susjedskih interesa, s podignutim glasom proglašavaju Hrvatsku i svaki racionalni pokušaj osmišljavanja naše budućnosti nerazumnim totalitarizmom i vraćaju ga prema Drugom svjetskom ratu, generalnom hrvatskom mraku i stalnoj krivnji koja se nikad i nikako ne smije napustiti. Predstava koju gledamo već više od sedamdeset godina s istim prologom, programiranim ulogama brojnih nasljednih glumaca i završetkom u koji se ne smije posumnjati. Hrvatska je nasljednik totalitarnog sustava i mora nositi vječni križ odgovornosti, srbijanska agresija na naš teritorij nije postojala, a prethodni je totalitarni sustav, zapravo, bio preteča moderne Europe i njezinih novih tekovina. Sve se to treba ugraditi u školski nauk kako nam djeca ne bi slučajno razvijala osobnost, gradila hrvatski prostorni, društveni i politički identitet, te pomislila ostati u takvoj zemlji cijeli život i nositi joj izvjesnu i razvojnu budućnost.

Nebriga za silinu odlaska hrvatske mladosti

Razina svijesti nositelja iracionalne antihrvatske predstave, naročito se potvrđuje u proglašavanju nekoliko kasnijih generacija hrvatskih iseljenika, izravnim nasljednicima totalitarne ideje, potvrđujući time svu nerazumnost, pomanjkanje elementarne pameti i izostanak svake logike. Proglašavati generalno, kasnije generacije u iseljeništvu, koje žive u puno uređenijim društvima, gospodarstvima i politički okruženjima od hrvatskog, izravnim nasljednicima totalitarizma, nije ništa drugo nego izravno postupanje protiv hrvatske sadašnjosti i budućnosti. Nevjerovanje u hrvatsku budućnost i zemlju u kojoj živiš, nezavisno od naših religijskih, svjetonazorskih i etničkih različitosti, izravan je put u dekadenciju. Takvi ponovljeni obrasci mogu trajati sve dok hrvatska populacija, sad već nakon 25 godišnjeg zimskog sna, ne shvati kolektivnu antihrvatsku paranoju izgubljenih vizija nasljednih generacija i njihovog poimanja regionalne usmjerenosti.

Zadržavajući Hrvatsku samo za sebe, ponajmanja im je briga silina odlaska hrvatske mladosti i nestajanje zemlje prirodnim putem, a povećanje brojnosti hrvatskog iseljeništva prilog je njihove stabilnosti u Hrvatskoj. Danas je već više Hrvata izvan Hrvatske nego u Hrvatskoj, više je Hrvata u Njemačkoj nego u Bosni i Hercegovini, druga smo zemlja u svijetu po stopi iseljavanja u odnosu na ukupno stanovništvo u zemlji, među pet smo najstarijih populacija u svijetu, nemamo niti jednog demografskog pokazatelja pozitivnog, svi su nam trendovi negativni i demografska je problematika jedina od svih s toliko intenzivnim obilježjima itd., itd… Takvoj se zemlji nameću suočavanja s prošlošću i svi mogući tereti prošlosti, odgovornosti za oslobađanje zemlje od agresije, selektivna konvencioniranja, svjetonazorske i religijske rasprave i anacionalne koncepcije u praktičkim svim djelatnostima.

Suočavanje, pak, s hrvatskom budućnošću podvodi se pod nacionalizam, retrogradnost, totalitarnost…, a hrvatsko se iseljeništvo proglašava neprijateljskom populacijom, dok se istodobno prihvaća njihovo slanje doznaka kao prilog financijskoj, socijalnoj i svakoj drugoj sigurnosti i stabilnosti. Neprijateljsko slanje ogromne količine novca u financijski sustav države, nikog, ali apsolutno nikog u koalicijskom interesnom i sebičnom vladanju nije uznemirilo, ali niti nagnalo na elementarnu zahvalu zbog očuvanja socijalnog mira u zemlji u kojoj visina doznaka na godišnjoj razini prelazi visinu vanjskih investicija!

Efekti priljeva novca iz iseljeništva

„Hrvatski građani u inozemstvu svake godine šalju sve više novca ‘kući’. Baš kao nekad u Jugoslaviji, gastarbajteri izdržavaju ili potpomažu svoju rodbinu obilnim sredstvima. Samo u odnosu na 2016. godinu, prema podacima Hrvatske narodne banke, cifra koju su preko računa poslali u Hrvatsku povećala se za 120 milijuna eura i približila se svoti od 16 milijardi kuna, prvi puta premašivši svotu od dvije milijarde eura. To je daleko veća svota od one koje je Hrvatska zabilježila u izravnim stranim ulaganjima u 2016. godini, 1,7 milijardi eura. No, te su doznake samo one koje bilježi statistika. Tome valja pridodati da je hrvatska Vlada, još prije dvije godine, procijenila da iseljenici u gotovini u Hrvatsku donose oko 8,5 milijardi kuna, a tu je i potrošnja prilikom dolaska u ‘stari kraj’ koju se zapravo ne može izračunati” (Indeks, 29.03.2018.).

Kroz financijski sustav i gotovinski, u Hrvatsku ulazi godišnje više od 24 milijarde kuna ili nevjerojatnih 18,6 posto državnog proračuna ili projekcijski za 10 godina najmanje 200 milijardi kuna (vjerojatno i više zbog siline iseljavanja)! Možete li si to uopće zamisliti? Novac za koji se nismo niti oznojili, besplatan bez ikakvih kamata, koji trošimo uglavnom u Hrvatskoj i kroz potrošnju plaćamo porez, punimo proračun i pritom zadovoljavamo upravljačku koalicijsku elitu koja ponosno bilježi proračunski suficit, hvaleći se stabilnošću, uspješnošću, ali istodobno i sigurnom udaljenošću od tog neprijateljskog iseljeništva, koje doznakama nastoji destabilizirati financijski sustav s uhodanim putem prema stranim investicijama, kao magičnom dosegu velikih ekonomskih vladinih stručnjaka. Godišnje razine manje od tih doznaka neprijateljskih iseljeničkih krugova, koji nikako ne smiju biti investitori u svoju zemlju, imati predstavnike u političkim tijelima i sudjelovati u društvenom, gospodarskom, znanstvenom, financijskom, političkom i svakom drugom životu zemlje njihovog idealizma.

„Dugoročni neto efekt (priljeva sredstava s jedne strane i gubitka ljudi s druge strane) je sigurno negativan, iako u kratkom i srednjem roku ima pozitivni učinak na BDP i životni standard dijela stanovništva u Hrvatskoj. Stope rasta hrvatskog BDP-a bile bi znatno niže, a razmjeri siromaštva znatno veći, da iseljena Hrvatska ne šalje novac članovima obitelji i da iseljenici ne troše dio inozemnih zarada tijekom godišnjeg odmora provedenog u Hrvatskoj. Na taj način kroz rast potrošnje hrvatska država ubire i veće porezne prihode od PDV-a kao najizdašnijeg javnog prihoda” (Ivanov, M., Indeks, 29.03.2018.).

Hrvatska poput Izraela…

Nema tu nikakve mistike; Hrvatska može demografski, gospodarski i na svaki drugi način opstati u jedinoj mogućoj razvojnoj koncepciji – država Hrvatska je država sa svojim nacionalnim teritorijem, stanovništvom unutar njega i svom hrvatskom identitetskom populacijom rasutom po svijetu. Poput Izraela. Kad to većina shvati, u Hrvatskoj će početi promjene sukladno hrvatskim ukupnim interesima koje nam jedino i mogu donijeti razumijevanje iseljeništva, kao hrvatskog bogatstva i potencijala, bez kojeg nema ukupne hrvatske revitalizacije i u konačnici, bez kojeg nema niti opstanka hrvatske populacije. Nije to teško shvatiti, niti prihvatiti svima oko nas kojima nije svejedno kakvu bi budućnost svi u Hrvatskoj trebali imati. Ostali? Uz svu različitost, barem, bi trebali vjerovati u budućnost. Hrvatski je idealizam u iseljeništvu, kako bi se to modernistički reklo, kohezijski faktor i mogući temelj gradnje nove koncepcije hrvatske države i ne prihvaća svrstavanje i povratak u prošlost, aboliranje jednog totalitarizma napadom na drugi, razdvajanje u interesu trgovačke vladavine i hrvatsku nemoć spram geopolitičkih interesa drugih. I zato poručuju s intelektualnih i visoko obrazovanih švicarskih, baselskih i ostalih obzora (izabrani dijelovi Deklaracije).
Prijedlog „Baselske deklaracije“ za obnovu, suradnju i partnerstvo iseljene i domovinske Hrvatske:

Republika Hrvatska spada u red malobrojnih država u svijetu koja ne obrađuje statistički Hrvate izvan Hrvatske, a prema stručnim procjenama u iseljeništvu živi oko 4 do 4,5 milijuna Hrvatica i Hrvata s potomcima, koji se još uvijek smatraju Hrvatima. Hrvatska nema ni Ministarstvo za iseljeništvo i useljavanje, pa je u tome iznimka među brojnim državama svijeta, koje su kroz jedno takvo ministarstvo i ostale državne institucije povezane sa svojom dijasporom. Ako ne bi bilo moguće formirati odgovarajuće ministarstvo, neophodno bi bilo uspostaviti Agenciju za iseljeništvo i useljavanje kakvu, primjerice, ima Izrael. Agencija bi bila podvrgnuta isključivo Hrvatskom saboru, postavši time ustavna kategorija koju ne bi bilo moguće ukinuti, osim dvotrećinskom većinom.
Prema svima pokazateljima većina Hrvatica i Hrvata u dijaspori je svestrano naklonjena matičnoj domovini – Republici Hrvatskoj i, svakako, našoj drugoj hrvatskoj domovini Bosni i Hercegovini.

Napredak RH i zaustavljanje iseljavanja

Nažalost, naša domovina, Republika Hrvatska, pokazuje nemar prema Hrvaticama i Hrvatima u dijaspori, jer već 25 godina uporno odbija pruženu ruku dijaspore, ruku suradnje i partnerstva. Još je izrazitije to u Bosni i Hercegovini, u kojoj su Hrvati samo formalno konstitutivni narod, a u zbilji su bespravni u usporedbi s Bošnjacima i Srbima. Prema nekim procjenama, broj Hrvata u BiH smanjio se za oko 40 posto, u usporedbi s brojem prije posljednjeg rata, a veliki broj bosanskohercegovačkih Hrvata živi u dijaspori. Obzirom na demografsku problematiku, Republika Hrvatska se nalazi na začelju Europske unije. Isto tako, po gospodarskim pokazateljima i visokoj zaduženosti, ali i po svima ostalim važnim pokazateljima. Primjerice, po ratom i poraćem uništenom gospodarstvu, industrijskom, poljoprivrednom i obrtničkom iskorištenom potencijalu, znanosti i istraživanju, itd., iako bi po svojim ljudskim i materijalnim resursima, zasigurno, mogla biti, barem, negdje u sredini ljestvice životnog standarda u Uniji.

Hrvati iz dijaspore u takvim okolnostima mogu i žele pomoći Hrvatskoj kako bi se ona, ali i hrvatski dio Bosne i Hercegovine, u dogledno vrijeme u svemu približili barem prosjeku država Europske unije. Gospodarski stručnjaci i znanstvenici su već ’80-ih godina prošlog stoljeća izračunali, kako se gospodarski potencijal hrvatske dijaspore kreće između 450 do 500 milijardi dolara. Danas je taj potencijal, vrlo vjerojatno, još i veći… Kako bi se gospodarski napredak Republike Hrvatske mogao ostvariti i iseljavanje zaustaviti, naša država treba, kao prvo – zauzeti pozitivan odnos prema hrvatskom iseljeništvu; kao drugo – pronaći način konkretnoga predstavljanja iseljeništva u domovinskoj vlasti i kao treće – ukloniti birokratske zapreke potencijalnim investitorima i projektima iz dijaspore. Što vrijedi za dijasporu, treba vrijediti i za domovinu.

Za ostvarenje gore navedenih ciljeva ovim se putem Baselsku deklaraciju od 12 točaka treba shvatiti kao pruženu ruku dijaspore i temelj na kojem bi se u dogledno vrijeme trebala graditi suradnja i partnerstvo hrvatskog iseljeništva i Hrvatske.

Konkretni prijedlozi BD-a:

Predsjednici Republike Hrvatske, Kolindi Grabar Kitarović, Hrvatskom saboru, Vladi Republike Hrvatske, oporbenim strankama u Hrvatskom saboru, Matici hrvatskoj, Hrvatskoj matici iseljenika i Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti (HAZU):

1. Unutar vrhunskih institucija Republike Hrvatske, u Hrvatskom saboru, Vladi Republike Hrvatske, Hrvatskoj gospodarskoj komori, županijama, pravosuđu i HRT-u, trebaju biti dogovorno, odnosno po određenom zakonskom ključu zastupljeni i Hrvati iz dijaspore, ovisno o postotnim rezultatima glasovanja na parlamentarnim izborima. Primjer kako se to provodi u djelo, moguće je vidjeti u Švicarskoj konfederaciji.
2. Republika Hrvatska treba ustrojiti Ministarstvo za dijasporu ili Ministarstvo iseljeništva i useljavanja sa zakonski određenim brojem Hrvata iz dijaspore, koji trebaju izraditi analizu potencijalnih mogućnosti povratka iseljenika u Republiku Hrvatsku, odnosno BiH.
3. Hrvati iz dijaspore, koji su hrvatski državljani, trebaju imati zakonski ravnopravan status kao i svi ostali njezini građani koji žive u Republici Hrvatskoj, što se zasniva i na odgovarajućoj odredbi Ustava Republike Hrvatske.
4. Hrvatska treba poraditi na osnivanju Hrvatske iseljeničke banke (HIB), odnosno Štedionice ili Zaklade za obnovu gospodarstva i poljoprivrede i to po uzoru na projekt kojega je započeo gospodarski stručnjak i švicarski znanstvenik, dr. Tihomil Rađa. O ovome bi trebalo saslušati mišljenja stručnjaka, jer riječ je o različitim institucijama.
5. Hrvatskoj treba popularizacija projekta osnivanja Zaklade za obnovu hrvatskog sela i poljoprivrede, po uzoru na djelo preminulog, dr. Jure Petričevića, hrvatskoga stručnjaka za poljodjelstvo, koji je u švicarskim stručnim krugovima uvijek širio učenje Stjepana Radića – „svako selo treba svoju zadrugu“ – i tako stekao toliki ugled da mu je Švicarski seljački savez (SBV) 1952. povjerio vođenje projekta obnove i edukacije njihovih seljačkih gospodarstava.
6. Hrvatskim gospodarstvenicima i svim potencijalnim investitorima iz dijaspore, Republika Hrvatska treba osigurati porezne olakšice i sve druge povlastice koje uživaju i u drugim zemljama članicama EU-a.

Uvesti dopisno glasovanje…

7. Svim povratnicima iz dijaspore, a nadasve njezinoj mladoj generaciji, ali dakako i onoj u domovini, Republika Hrvatska treba osigurati ozračje dobrodošlice i korektan odnos državne administracije prema njima; primjerice, kod izdavanja osobnih iskaznica, potvrda o državljanstvu, prijava prebivališta/boravka i posebice jednostavnog izdavanja radnih dozvola za uslužne djelatnosti.
8. Svim hrvatskim državljanima koji žive izvan Republike Hrvatske, treba olakšati postupak izrade putovnica, napose za mladu generaciju useljenika (povratnika „sekundosa“ rođenih u inozemstvu), na način da se ukinu nepotrebni višestruki dolasci.
9. Republika Hrvatska se treba zalagati za uvođenje modela dopisnog glasovanja hrvatskih državljana koji žive izvan Republike Hrvatske, ali i za sve hrvatske državljane bez obzira gdje žive, pa i u domovini, kakva je praksa u Njemačkoj. Gojko Borić, novinar i publicist je već nekoliko puta predložio: „Najbolji način biranja na izborima, bilo bi dopisno glasovanje (Briefwahl), koji nije teško organizirati“. Neki političari u domovini misle kako bi tu došlo do prijevara i manipulacija, što nije teško opovrgnuti, jer je to uobičajeno i neproblematično u nizu drugih država Europske unije. Ako bi bilo uvedeno dopisno glasovanje, mogla bi otpasti posebna izborna jedinica za dijasporu i Hrvate u BiH (G. Borić, CroExpres, 21.07.2014.). Također bi trebalo ukinuti izbornu jedinicu za nacionalne manjine i to bez obzira na rezultate glasovanja, jer je neustavna (diskriminira građane hrvatske nacionalnosti!) i ne postoji ni u jednoj drugoj državi Europske unije.
10. Republika Hrvatska treba osigurati sustav odgoja i obrazovanja na hrvatskom jeziku i otvaranje kvota za studiranje hrvatskih iseljenika na sveučilištima u Hrvatskoj. Time se dugoročno potiče interes mladih Hrvata u inozemstvu za studiranjem u domovini i izravno stimulira njihov povratak. Za posebno nadarene studente iz dijaspore i domovine, treba osigurati stipendije, prema ugledu na praksu u Bavarskoj.
11. Republika Hrvatska treba obratiti pozornost na jačanje suradnje svojih diplomatsko-konzularnih predstavništva i hrvatskih katoličkih misija, hrvatskih kulturnih klubova i športskih udruga u inozemstvu. Hrvatski sabor i Vlada Republike Hrvatske u tom smislu trebaju preuzeti i pokroviteljstvo nad športskim susretima hrvatske mladeži u organizaciji Hrvatskog svjetskog kongresa (HSK) i pokroviteljstvo na komemoracijama svehrvatskih žrtava Bleiburga, Križnog puta, Golog otoka, Macelja, Vukovara, Škabrnje i Srebrenice.
12. Ako radi bilo kojih razloga ne bi bilo moguće uspostaviti Ministarstvo iseljeništva i useljavanja, svakako bi se morala osnovati odgovarajuća Agencija, kako je prethodno napisano, ugledajući se na odgovarajuću instituciju u Izraelu (Jewish Agency for Israel).

Podrška Baselskoj deklaraciji

Do sada su dolje navedene udruge dale podršku Deklaraciji, ali i puno osoba iz javnog života u dijaspori i Hrvatskoj, kao i Hrvata iz javnog života Argentine, Australije i Amerike. Očekuje se i daljnja nesebična podrška ovakvog prijedloga Baselske deklaracije, s ciljem kako bi ujedinjena dijaspora prema Republici Hrvatskoj otvorila vrata za stvaranje zajedništva, suradnje i partnerskih odnosa, a sve u interesu ukupnog razvoja Hrvatske:
Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti domovine i dijapore (HAZUDD), Hrvatski svjetski kongres (CH), Hrvatski svjetski kongres (F), Hrvatski svjetski kongres (D), Udruga hrvatskih studenata (UHS), Hvatsko-argentinski kulturni klub (HAKK); FOHS – Fond hrvatskih studenata u CH; CHORUS CROATICUS u CH; Hrvatska udruga prevoditelja i tumača u CH (HUPIT); Hrvatska interesna zajednica BiH (HIZBiH); Croatian Swiss Businis Center (CSBC); Pro Croatia, Bern; Portal Croatia, CH; Hrvatski akademski športski klub: HAŠK-Zagreb 1903; IGFM Regio Basiliensis.
Uz izraze osobitog poštovanja i najljepše narodne i domoljubne pozdrave!
predsjednik HAZUDD-a: mr. pharm. sc.&.ing.biochem., Dragan Hazler – znanstvenik Novartisa u miru;
predsjednik Pro Croatia, Bern: inž. Zlatko Pintarić;
intelektualni krug Regio Basiliensis: dr. sc. Edo Krušlin;
inž. Branko Dilberović iz Freiburga.

Basel, 10. listopada 2015. godine
Nadopune Baselske deklaracije:
u Baselu 3. travnja 2018. godine
Uputite li se u bilo koji prostor u kojem djeluje hrvatsko iseljeništvo, razmišljanja su slična ili gotovo ista – idealizam su i osjećaji pripadnosti nemjerljivi, a želja za suradnjom – neupitna! Pitanje je samo želimo li to razumjeti i prihvatiti u interesu hrvatske budućnosti.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save