DON MARINKO MLAKIĆ: Ostati u ljubavi Kristovoj
(6. vazmena B; 2018.)
U današnjem evanđeoskom odlomku Spasitelj Isus poziva svoje učenike da ostanu u njegovoj ljubavi kao što je on u ljubavi Očevoj. Nutarnja narav te ljubavi je vjernost koja ide do žrtve vlastitog života. Isus ostaje u Očevoj ljubavi, jer je jedno s njime i jer spremno daje svoj život da ispuni volju Očevu.
On zna da je volja Očeva na spasenje svima. Na takvu ljubav on i nas poziva. Po njoj, i samo po njoj, ulazimo u božansko zajedništvo Oca i Sina, od njega živimo i u njemu pronalazimo potpunu radost.
Prepoznatljivost vjernika kršćanina trebala bi biti upravo ta evanđeoska radost koja se temelji na zajedništvu s Isusom Spasiteljem. Sve što Isus govori i čini, sve na što nas poziva i što nam zapovijeda da činimo ima za svrhu da njegova radost bude u nama i da naša radost bude potpuna.
Postoje različite radosti kod ljudi. Zapravo, postoje različite stvari u kojima ljudi traže radost. To mogu biti: zdravlje, uspjeh, dobitak, sretan događaj i sl. Takve radosti traju dok traje njihov izvor. Budući da je on vremenit, prolazan, lako nestane, i one su prolazne. Zato su te radosti isprepletene strahom i žalošću. I nikada ne mogu biti potpune.
Vjernička radost je drugačija. Njezina posebnost je u tome što ona ne ovisi o životnim okolnostima u kojima se nalazimo. Ne ovisi o zdravlju, bogatstvu ili uspjehu. Ona je nutarnja radost koja se temelji na dubokom iskustvu božanske ljubavi koju nam Isus od Oca posreduje. Nju je moguće doživjeti i usred životnih tegoba i nesreća. Zbog toga smo pozvani ostati u njemu. Puninu radosti možemo doživjeti samo onda kada ostajemo u Isusu, te po njemu u božanskoj ljubavi, iz koje izvire ne samo istinska radost već život kao takav.
Na koji način možemo ostati u Isusovoj ljubavi? Tako da slušamo njegove riječi i zapovijedi. Drugim riječima, trebamo živjeti istu onu ljubav, ljubav Oca i Sina, koju je on prema nama pokazao. „Ako budete čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi“, kaže Isus. To je ljubav koja se žrtvuje do kraja. Ona je temeljna zapovijed.
Ali ta zapovijed nije zamišljena kao namet koji se mora izvršiti, iz straha od moguće kazne ili propasti, već kao životna orijentacija koja jedina životu daje istinski smisao. Ljubav nije tek osjećaj koji se u nama pojavljuje i nestaje, ni sami ne znamo po kojoj zakonitosti, već stav koji slobodno i promišljeno zauzimamo.
Radi se o stavu u kojem smo spremni učiniti sve što je u našoj moći da život svome bližnjem, onomu koga ljubimo, učinimo boljim i ljepšim, pa makar pri tome morali pristati na žrtvu i odricanje. „Veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“, kaže Isus. I pri tome ne misli samo na onaj krajnji čin žrtve života za drugoga već na cjeloživotno usmjerenje da se drugima trajno darujem po mjeri njihovih potreba i svojih mogućnosti. To je zapovijed ljubavi.
Cijelo postojanje jednog pojedinca usmjereno je na ljubav. A ljubav je žrtva, slobodno darivanje. Posjedujemo je onda kada je dijelimo, kada donosimo plodove ljubavi. Kada je hoćemo zadržati samo za sebe, tada je gubimo. Ljubav je odnos prijateljstva, a ne nametnutog služenja. Prijateljstvo je zajedništvo života.
Prijatelji, sve što čine jedan drugome, čine nesebično radi dobra prijatelja, a ne radi osobne koristi.
Božanska ljubav, na koju nas Isus poziva, istovremeno je dar i poziv. Dar, jer nam je on omogućuje žrtvom vlastitog života kojom uklanja grijeh i smrt, koje su temeljne zapreke za istinsku radost čovjeka. Poziv, jer se svatko od nas sam cijelim svojim bićem treba opredijeliti za nju i to opredjeljenje neprestano obnavljati.
Poštovani čitatelji, da bismo istinski bili radosni, nužno je da naše opredjeljenje, i to svakodnevno, bude: ostati u ljubavi Kristovoj!
Don Marinko Mlakić
2 comments
I pokojni Ante Paradžik Hrvat je bio, jeli kod nas diktatura, pa se o tome ne govori; ne piše i to se ne spominje?
Točno no to nije nimalo lako niti lagano u svakodnevici provesti u osobnom životu. Puno je lakše reći i napisati.