Marko Ljubić: Sisačka priča o zagrljaju čovjeka i križa – Stepinac je neupitno vrijednosno polazište
Rijetki su događaji kad se ljudska imaginacija, duhovno nadahnuće, nacionalna i kršćanska simbolika,na jednome mjestu,što u povijesnom kontekstu, što u realitetu, tako snažno isprepletu, kao jučer u Sisku. Otkriven je i blagoslovljen spomenik bl. Alojziju Stepincu pred sisačkom katedralom. Na rođendan Alojzija Stepinca (8. svibnja), hrvatskoga blaženika, nacionalnog sveca, kojega još nije službeno potvrdila Katolička Crkva, iako je postupak kanonizacije, prema svemu poznatome, prošao sve najstrože procedure i formalno je odobren.
Nije odavno vijest kako Stepinac nadahnjuje milijune Hrvata i drugih katolika diljem svijeta, pogotovo dobrano uzdrmane i razorene kršćanske Europe, čemu sam i osobno na poziv Marijane Petirp rije dvije godine svjedočio u Bruxellesu, kao što nije uopće vijest da u Hrvatskoj zanemarivo vrijedne, ali institucionalno i društveno moćne sile, to nadahnuće svom snagom osporavaju.
I tome sam svjedočio u Bruxellesu,uočivši pritom bojkot navodne hrvatske ljevice.
Sisak je odabrano mjesto
U tom povijesnom i aktualnom kontekstu, nije zanemarivo ime aktualnoga biskupa sisačke biskupije monsinjora Vlade Košića, koji htio ili ne, u jednome posve drugom i naizgled neusporedivom, ali tako sličnome realitetu, kroči stazama blaženoga Alojzija.
Zato je Sisak po mnogo čemu odabrano mjesto, gdje se čitav niz vrjednota nužno integrira i uspoređuje, odakle izviru poruke istinski ozarenih i sretnih ljudi u jučerašnjem predvečerju, već i milijunima Hrvata u svijetu, kojima će odjeci toga rođendanskoga slavlja duha, vjere i čovječnosti, doprijeti putem komunikacijskih kanala. Raspoloženje nikako neće pomutiti ni perverzno antinovinarsko izvješće u Dnevniku Nova TV, u kojemu novinarka izrazito nepošteno, neprofesionalno i neznalački umjesto informacija nudi „mišljenje“ i „presudu“ o „neprimjerenim porukama“ monsinjora Košića, manirom univerzalno i deklarativno odavno prezrene totalitarne manipulacije, a tako sveprisutne i danas u hrvatskom, ali i svjetskom realitetu.
Umjesto činjenica i povoda za razmišljanje,umjesto slave duha, duhovne darovitosti i ljudskoga razuma, umjesto poštivanja gledatelja i čitatelja, ljudima se nameće stav i mišljenje, očekujući vjeru u moć medija umjesto u ljudski racionalni i vjerski samostalni izbor.Ali, to nije bit ove priče, to je margina koja samo svjedoči o realitetu.Zato sam ju i istaknuo.
Hrvatska je godinama preplavljena performansima umjesto umjetnošću, provokacijom umjesto značenjem i simbličkim porukama, trgovačkom esencijom navodne kulture umjesto slavljem ljudske darovitosti, te u konačnici svođenjem vrjednota na mediokritetstvo do razine tezgarenja, umjesto isticanjem vrlina i slave ljudskoga duha, prema kojoj je hrvatska povijest, u konačnici i hrvatski narod, neizostavni dio ukupne europske kulture.
Čovjek i križ poručuju – ne bojte se!
Mladi akademski kipar Tomislava Kršnjavi svakim elementom svoga djela pokazuje da razumije Stepinca, da razumije bit njegove poruke, njegove simbolike, da shvaća elementarnu bitnost svoga naroda,pa i sisačkoga lokaliteta, sve do dinamike prostora na kojemu će njegova skulptura stajati. Duboko je doživio i povijesni i realni kontekst. Kipar koji radi spomenik čovjeku znajući da je to priča o simbolu – jest umjetnik, a ne perfomer. Rijetko se to na jednome umjetničkome djelu može tako silovito prepoznati, kao na ovome.
Kršnjavijev Stepinac grli križ, to je izraz otvorene ljubavi i darivanja, poruke veličanja radosti, a ne patnje, koja praiskonski stoji pod simbolikom križa kao znamenja muke Kristove. Kompozicijski pokret čovjeka i križa s prostranoga platoa pred Katedralom usmjeren i otvoren prema prolaznicima i onima koji dolaze prema biskupijskom sjedištu, otvorenome gradskome prospektu sa šetalištem uz rijeku, trajno pozivaju – dođite. I poručuju – ne bojte se.
Čovjek koji grli križ Kristov otvoreno prezire strah, veliča svoju vjeru i Stvoritelja, ali, istodobno nije manje i ranjivije čovjek od svakoga prolaznika, koji se zatekne pod tim spomenikom i križem. To je rijetko viđena sinkronizacija ljudske svetosti i smrtnosti, krhkosti ljudske i snage božanskoga duha u svakome čovjeku.
Potvrda stvaralačkoga duha autora
Gledao sam mladog kipara Kršnjavoga i poslije dugo vremena istinski sam se nekome divio. Njegovo djelo, konačno, govori više od bilo kakve interpretacije. Govori o stanju duha umjetnika, koji potpuno razumije i duboko proživljava umjetničku slobodu, kojom tako silovito plijeni promatrača. Viziju koja nije naručena, nastala u trenutku, iako je izrađena i materijalizirana u trenutku, nego u generacijskom odgoju i dubokom razumijevanju vrjednota svojega naroda i njegovih identitetskih obilježja. Njegova skulptura ekvivalent je najboljega romana o blaženom Alojziju, pritom ne ističem roman kao vrjednije umjetničko djelo, nego kao figuru onima koji se ne usuđuju promišljati o umjetničkoj alternativi, i više govori o dubokom poimanju svetosti Alojzija Stepinca nego sve odluke Pape i papa, koliko god nama kršćanima to bilo – neosporivo.
Kompozicija čovjeka sa zagrljenim križom, vrhunski ostvarena visina, raspelo iznad glave koje svojom veličinom, rasponom i visinom gotovo miluje glavu čovjeka ispod njega, a opet ističe simboličku uzvišenost Boga iznad svakoga čovjeka, koju Stepinac grli i iskazuje joj radost svjestan ljudske, zemaljske privremenosti, vrhunski je pogodak i potvrda stvaralačkoga duha autora.
Izbor prostora za skulpturu, pred Katedralom, također je poseban. Nenametljivo, srazmjerno duboko na platou, bez pretenzija zatvaranja prostora, s otvorenim pokretom čovjeka s križem, otvara prostor i daje mu posebnu dimenziju, zove čovjeka Crkvi, a ne iskače pred njega provokativno i nažalost – suvremeno. Govorim „suvremeno“ u vrlo relativnom kontekstu, jer svaka suvremenost je po mjeri čovjeka i puno je vrjednija od njene virtualne slike, koju smo dotakli na margini s izvještajem o riječima monsinjora Vlade Košića.Tek toliko da znamo da suvremenost nije negativna, nego je nasilno negativistička njezina pretežita interpretacija. Suvremenost u našemu realitetu je spomenik mladoga akademskog kipara Kršnjavoga.
Simbolika trojstva – Boga, čovjeka i dječice
Čak su i govornici, prvenstveno sjajni monsinjor Batelja, ali isam autor, djecu uz čovjeka – skulpturu, tumačili prema mom sudu defenzivnije nego bi to blaženi Stepinac htio, ili prihvatio. Ne osuđujem, ne čudimse, jer to je realitet, ali ova skulptura, ova kiparska vizija pred sisačkom Katedralom, ipak ima trajnije značenje od nasrtaja na Stepinca, koji, koliko god moćno izgledali ondašnji i današnji nasrtaji, nemaju bezvremenske trajnosti. Proći će, baš kao i režim koji je osudio Stepinca, kao i prethodni režim, koji mu je iznevjerio ljudske i hrvatske nade, kao i onaj prije, koji je nasilnički držao njegov narod i duh toga naroda pod okupacijom.
Sve su to prolazne nedaće. To simbolizira Stepinac danas.
Dječica uz njega više simboliziraju sve nas, koji u kaosu, nametnutome i vrlo organiziranome, tražimo sigurno utočište, koliko god djelovali samouvjereno i sigurno, neko sigurno sidrište vrjednota bez kojih čovjek ne može biti čovjek,dakle,stvorenje Božje. To traženje smisla u jednome mi je trenutku najbolje osmislio profesor Goran Dodig pred skulpturom – Stepinac je naš vrijednosni aksiom.
E, u tom vrijednosnom kriteriju valja gledati tu djecu. Jesu ona simbolika Stepinčeve ljudske hrabrosti, njegove kršćanske humanosti, jesu i simbolika otpora njegovim osporavateljima, ali spomenik, iako predstavlja čovjeka, zapravo nije čovjek, jer to Stepinac odavno nije – nego simbol. Slika Stepinca u toj skulpturi priča je o dubokom hrvatskom i kršćanskom simbolu, a dječica smo svi mi koji želimo emancipaciju i slobodu.
Kršnjavi u jedinstvenoj, skladnoj kompoziciji predstavlja svoju viziju triju neraskidivih elemenata, ali i simbola. Bog, čovjek i dječica. Ne djeca, već upravo dječica. Oni su jedinstvo, poruka i istinsko trojstvo praiskonskoga prožimanja ljubavi, snage i potrebe za zaštitom, sigurnošću i nadom. Zato autorova vizija Stepinca nije žrtva, već pobjeda.
Biskup Košić usidrio se u načela
Zašto Sisak, zašto baš biskup Vlado Košić? Integracija ne bi bila potpuna da se jedan velikan Katoličke Crkve i hrvatskoga naroda nije vratio kući. Ne bilo gdje, nego upravo u novo uspostavljenu biskupiju, biskupa koji nije zamišljao određujući se za svećenika, da će jednoga dana biti biskup, niti je slutio s čime će se suočiti nakon pogibelji srpske agresije i slave obrambenoga rata svoga naroda. Ali, Vlado Košić je postao biskup sisački. I usidrio se u načela, teologiju istine, od koje ne odstupa ni pod kakvim „višim interesima“, niti ga izazov svakodnevnih iskušenja taktiziranja može omesti.
Uostalom, kako biti Stepinčev slijednik ili nasljednik, a ne imati snažno prepoznato sidrište, ne biti jasan, kako teološke vrjednote komunicirati a da te ne razumiju tisuće ljudi, kako biti svećenik, a ne imati integrativnu odnos sa svojim pukom i narodom. To pitanje je Vlado Košić očito odavno razriješio i odavno se opredijelio.Njemu Stepinac jest uzor i on se svakodnevno tako ponaša.Svjedoči.
Zlo naziva zlom, dobro dobrim. U njegovim riječima sve ima svoje ime, jasno značenje i potpuno prepoznatljivu vrjednotu. Njegov narod ga razumije, ne trebaju mu interpretacije njegovih poruka. O zid se razbijaju pokušaji interpretacija i reinterpretacija, pri čemu, što su izraženije to više svjedoče gubitništvo i slabost interpretatora.
Zato je Stepinac u Sisku došao doma.Vratio se ondje gdje pripada, upravo na mjesto gdje je njegova simbolika, s jedne strane najviše ugrožena, a s druge strane, najviše veličana i svjedočena. Pitate me kako znam? Pa, vidio sam jučer na stotinama lica. Pogled i susret očiju sretnih ljudi, koji su to prepoznali, pa čak ako i šute – jasno govori. Jer, ni spomenik ne govori, a priča, kako sam rekao, romane. Samo je bitno znati čitati.
Izvor: Marko Ljubić/hkv.hr
