Dr. Marko Jukić: Udruga „Žene u Domovinskom ratu – Zadar“ – povodom Majčina dana
One su domoljubne majke, hrvatske braniteljice, supruge poginulih hrvatskih branitelja, supruge hrvatskih ratnih vojnih invalida, domoljubne djevojke koje promiču istinu o Domovinskom ratu 1991-1995. One su medicinske sestre, frizerke, krojačice, studentice, učenice, sve rade volonterski za razliku od profesionalnih domoljuba koji nas okružuju. One su iz ratom napaćenog Zadra koji je bio mjesecima bez struje, bez vode, pod udarom neprijateljskog topništva. One ne zaboravljaju, one se sjećaju, one nas podsjećaju na ratne tragedije, agresiju na našu domovinu i zločine nad hrvatskim narodom.
Slika 1. U Udbini 2017. godine
Slika 2. UŽDRZ
Skupina domoljubnih žena okupljenih u Udrugu Žene u Domovinskom ratu Zadar, je osnovana 2006. godine s ciljem prikupljanja zapisa, svjedočenja žena iz Domovinskoga rata, promicanja domoljubnih vrijednosti, reakcija na pojedine događaje u društvu, reakcija na istupe pojedinaca i medija. One obilježavaju značajna događanja iz Domovinskog rata, promiču istinu, toleranciju, mir, ljudska prava, teže unaprjeđenju socijalnog statusa, ekonomskog, psihosocijalnog i obiteljskog položaja žena u našem društvu. U djelovanju surađuju s međunarodnim udrugama srodnog djelovanja i ženama koje su bile prognanice u Domovinskom ratu, ali i sa suprugama branitelja oboljelih od PTSP-a, uz isticanje važnosti očuvanja tradicijske i kulturne baštine RH.
U hrvatskom Domovinskom ratu aktivno je sudjelovalo 23.080 žena, 14.194 žena evidentirano je u borbenom sektoru HV-a. Nažalost, 1.113 žena ostale su trajni invalidi, 766 je poginulo i to njih 186 na prvoj crti bojišnice, dok se 33 žene do dan danas vode nestalima.
Aktivnosti Udruge „Žene u Domovinskom ratu-Zadar“
Objavilesuzbirkudomoljubnepoezije “San prognanika”, knjigu svjedočanstava iz Domovinskog rata pod nazivom „Koracima nade u istinu – Moja priča za vašu istinu”, zbirku domoljubne, zavičajne i ljubavne poezije Silvije Vrljičak Budan „Bura u duši”, knjigu„Koracima nade u istinu – Svjedočanstva žena otoka i priobalja iz Domovinskog rata”, knjigu svjedočanstava djece iz Domovinskog rata “Krhotine djetinjstva”,snimile igrano dokumentarni film “Oni su Hrvatska” (Film nije financiran od strane države, ministarstva kulture za razliku od filmova koji blate Hrvatsku, koji blate branitelje i domoljube).
Molitvenom hodnjom žele poručiti hrvatskim žrtvama da ih se sa poštovanjem sjećamo i da su njihovi životi temelj hrvatskog društva na kojima gradimo budućnost i zalažemo se za mir. Hodnja od Bulića, spomen obilježja prvog poginulog branitelja 113. šibenske brigade Željka Čubrića, do Vukšića (12 km).
Hodnja od Zelenog Hrasta do Pridrage (oko 22 km) u znak sjećanja na oslobodilačku akciju „Maslenica“ i u spomen na žrtve Domovinskog rata.
Slika 3. Kašić, 2018. godine
U mjesecu listopadu organiziraju više događanja na više lokacija u počast i znak sjećanja na teške, ali hrabre dane kada je srpski agresor pokušao okupirati Zadar ali nije uspio! Također obilježavaju 17.07. kao datum stradanja prvih hrvatskih žrtava srpskih topničkih granata (fra Mile Mamić i Josip Žulj – prvi hrvatski redarstvenik, poginuli su 17.07.1991. u dvorištu crkve sv.Nikole Tavelića). Obilježavaju obljetnice stradanja i progonstva žitelja zadarske županije.
U mjesecu lipnju, povodom Dana otvorenih vrata, udruga predstavlja programe i projekte od interesa za opće dobro.
Organiziraju posjete širom domovine: Škabrnja, Vukovar, Slavonski Brod, Voćin, Zagreb, Osijeku. Bile su sudionice prosvjeda u Srbu gdje se nesmetano slavi zločin nad Hrvatima.
Čelnici braniteljskih udruga pod patronatom politike
„Javna je tajna da su čelnici braniteljskih udruga pod patronatom politike. Mi smo davno prestali očekivati da bi se takvi ljudi priključili nekoj akciji jer je njima najvažnije što će reći neki dužnosnik na vlasti i kako će ih pogledati. Smatramo da to ne bi trebala biti smjernica nikome, pogotovo ne organizaciji civilnoga društva, bez obzira na to čime se ona bavila. Ne želimo da nama netko diktira kada bismo mi trebale i kome bismo trebale odgovarati“ kazala je Ivana Haberle, predsjednica Udruge, koja je 17. srpnja 1991. godine protjerana iz svog Bulića (pokraj Benkovca) i postala Zenga 14. rujna 1991. godine. Kako je biti prognanik znaju samo oni koji su to doživjeli, koji su s najlonskim vrećicama morali otići ostavljajući svoj dom, imovinu, svoje obiteljske albume, a nekada i najmilije kojima je agresor oduzeo život.
Žene Udruge ne čekaju mig političara, ne boje se kazati svoj stav, ne boje se izvesti akciju.One bude spavače, one daju primjer mladima, one pokazuju kako se voli domovina.
Neka se voditelji braniteljskih udruga koji ih ne podržavaju zapitaju što su i koliko učinili za branitelje, što su uradili da smanje stopu samoubojstava branitelja, što su učinili protiv blaćenja Domovinskog rata.
Na jednom natječaju za dodjelu sredstava su im rekli da „draškaju savjest“, što znači da nemaju šansi dobiti sredstva! Dobro je da draškaju savjest jer da oni koji su im to rekli imaju savjesti sve bi bilo drugačije. U Saboru ne bi sjedili izdajnici, ne bi se pravile neprincipijelne koalicije s antihrvatskim strankama i pojedincima.
Žene Udruge Žene u Domovinskom ratu – Zadar zajedno imaju 21 563 dana borbenoga sektora, a šest tisuća neborbenoga sektora!
Rat nije završen, samo se vodi drugim sredstvima!
Kažu im su „desnije od desnoga“ jer govore istinu, evociraju uspomene na Domovinski rat, reagiraju na izdajničke postupke vlasti. Pitanje je što je danas u Hrvatskoj desno a što lijevo? Nema desnice niti ljevice u Hrvatskoj, postoji pojedinačni interes, uhljebljenje, egoizam, samodopadnost i samopromocija. Zar nije tužno da Republika Hrvatska ima više od 160 političkih stranaka od toga 20 parlamentarnih. To je dokaz nezrelosti, nedostatka nacionalne svijesti i neodgovornosti.
Slika 4. U Srbu, 2015. godine
Kazali su im da su ekstremne! Po čemu? Zar je kazivanje istine o ubijanju i protjerivanju Hrvata u Srbu i okolici 1941. godine ekstremizam.Bile su u Srbu ogrnute hrvatskom zastavom i zapjevale Lijepa li si! Zar nije sramotno da komunisti i četnici javno slave ubijanje Hrvata na njihovim ognjištima samo zato jer su Hrvati. Samo idiot može kazati da je to ekstremizam! Komunjarama i četnicima u Srbu je smetala hrvatska zastava kojom su se ogrnule! Kada bi branitelji bili svjesni i masovno došli u Srb taj četnički dernek se više ne bi održavao.
One su sudjelovanje u pisanju naše novije povijesti. S tugom ističu da smo pobijedili u ratu a da u miru postajemo gubitnici i zato žele djelovati, biti aktivne. Danas se rat vodi drugim sredstvima, samo glupani to ne vide a izdajnici ne žele vidjeti. Biti domoljub u Hrvatskoj znači biti etiketiran kao ekstremist, ustaša, ognjištar. Zar to nije žalosno?
Čudno je da čelnicima pojedinih braniteljskih udruga ne smetaju četnički derneci (Srb, Jasenovac, Šaranova jama i drugdje), da im ne smeta slavljenje zločina nad Hrvatima i etničko čišćenje koje su napravili. Zašto braniteljske udruge dozvoljavaju da se Domovinski rat marginalizira u udžbenicima povijesti, da se bestidno laže o braniteljima i domoljubima. Zašto ne kažu dosta je! Ako branitelji to ne kažu tko bi to trebao kazati? Biti pasivan je čin izdaje nacionalnih interesa, obezvrjeđivanje žrtava iz Domovinskog rata i tijekom povijesti.
O pasivnosti braniteljskih udruga Ivana Haberle kaže:
„Ono zbog čega smo tužne i razočarane su hrvatski branitelji po zatvorima, koji su ostavljeni od svih, prepušteni sami sebi. Oni su žrtveni janjci, imaju odvjetnike po službenoj dužnosti i svašta im se pakira. Više puta smo se organizirale za posjete hrvatskim braniteljima u zatvorima i najtužnije od svega je da su ih zaboravili i suborci. Moja poruka svim tim braniteljskim udrugama, kojih ima kao gljiva poslije kiše, je da se organiziraju. Neka samo jedna udruga samo jednom posjeti jednoga hrvatskoga branitelja i njihova misija za postojanje bit će ispunjena. Strašno je kako određene udruge funkcioniraju kao svijet za sebe. Ima onih koji se ‘brinu’ o svome članstvu, a kad ih se nešto traži, onda nemaju pojma gdje su im i što rade članovi, ali im zato smeta kada mi radimo. Djela pokazuju tko radi, a tko ne. Nije bitno prate li to mediji ili ne, bitan je čovjek kojemu si pomogao.“
Bile su Haagu i nitko im iz veleposlanstva nije došao dati podršku, a kasnije su bili prvi uz generala nakon oslobađajuće presude. Na prosvjedu u Haagu su čitale na trima svjetskim jezicima, imale transparente ali nitko iz hrvatskoga veleposlanstva nije došao. Tužno i sramotno!
Kad je general Gotovina izašao iz zatvora, svi koji su nam osporavali naše djelovanje i koji nas nisu voljeli jer smo išli onamo, bili su prvi do njega.
Žene su dale veliki doprinos tijekom Domovinskog rata bilo da su bile u borbenim postrojbama, bilo da su radile u pozadini.
Povodom Majčina dana 2017. godine Žene u Domovinskom ratu – Zadar su poručile:
„Kroz povijest je Hrvatska žena i majka imala neprocjenjivu i nezamjenjivu ulogu, znala je trpjeti, patiti, rađati, voljeti i gubiti. Znala je što znači klečati pod križem, kao što su Marija i Marta klečale i molile pred Raspetim i da je taj križ jedini ispravni putokaz kuda ide hrvatski narod.
U oku svake hrvatske majke uvijek se zrcali suza i ponos kada njeni sinovi i kćeri obuku uniforme i stanu na branik Domovine. Nema veće žrtve nego dati svoj život, kao što su za nas dali hrvatski branitelji, kao što je Isus dao za iskupljenje svih nas. I zato danas, više nego ikad treba stajati uspravno, gordo, jer nas oči najodličnijih među nama gledaju s neba. S njima ćemo se susresti jednog dana, oči u oči, i moramo im reći koliko smo svaki ponaosob truda uložili za očuvanje Domovine“ …
Slika 5. Paljuv, 2018. godine
Žene u crnini odlaze na grobove svojih sinova, muževa, svojih unuka. Žene u crnini sa suzom u oku pale svijeće kod središnjeg križa jer nemaju gdje zapaliti svijeću, njihovi sinovi, muževi, unuci se vode kao nestali, za njihov grob se još ne zna. Umorne su te žene u crnini, umorne od obećanja, laži i nerada da se sazna istina i da se dostojno sahrane njihovi najmiliji.
Hvala hrvatskim ženama i majkama za sve što su uradile za Domovinu. Gore srca!
Dr. Marko Jukić
