Kako vi namos, tako mi vamos
Najprije je dragi Ivo izrekao historisko Hristos se rodis. Onda je njegova mudra nasljednica Jaca poklonila Beogradu prijevod EU pravnih stečevina vrijedan 8 milijuna Eura. Zatim je predsjednik Josipović izjednačio žrtve Bleiburga i Križnog puta s kostima Jadnog ili Jadovnog koje se nikako ne mogu pronaći…
{jathumbnail off}Veliki su neumorni u diskriminiranju, podcjenjivanju i preziranju malih. Mislim naroda. Koliko je trebalo genijalnom Tesli da kao pripadnik malog naroda bude priznat i cijenjen kao član srpskog naroda koji sam sebe skromno i samozatajno naziva „nebeskim narodom”. Dobro, Srbi su objektivno kroz povijest imali istinske velikane. Recimo, njihov književnik Ivo Andrić Srbin je iz dna kace. Pa srpski Dubrovnik i čitava srednjovjekovna i renesansna dubrovačka književnost. Ali da se ne gubim u nabrajanjima, zadržat ću se trenutno samo na jednoj tajni koju su Hrvati čuvali 102 godine kao zmija noge. Na svjetlo dana je izašla istina koja je ovih dana naročito oduševila Hajdukovu Torcidu sa sjevera Poljudskog stadiona. „Ugledni” beogradski Kurir nakon serioznog, znanstvenog istraživanja, došao je do jednog empirijskog rezultata. NK Hajduk iz Splita točno pred 102 godine osnovali su Srbi. Nakon ovog istorijskog otkrovenja teško da će se sa sjevera više čuti Za Dom spremni. Sad će se pjevati moderne pjesme kao što su Nož, žica, Srebrenica, Spremte se spremte Četnici i Od Topole pa sve do Ravne gore sve su straže đenerala Draže. Kurir već po imenima osnivača vidi da su svi bili pravi pravcati Srbi. Braća Fabijan i Luka Kaliterna, Lucijan Stella, Vjekoslav Ivanišević, Ivan Šakić i tako dalje. Krunski dokaz je prezime Stella. To je staro srpsko prezime, a znači zvezda. Tako da je Lucijan Stella ujedno i osnivač Hajduka i Crvene zvezde. I Vjekoslav Ivanišević je potomak srpskog Vjekoslava Ivaniševića koji je na zadnjim lokalnim izborima pokušao bezuspješno narušiti etničku ravnotežu u Splitu. Malo mu je trebalo da postane gradonačelnik. Ovo otkriće ne bi oduševilo samo Torcidu, nego sve Vlaje koji priznaju samo Keruma. O Imoćanima da i ne govorim. I sva sreća da je pobijedio naš profesor Baltazar. I tako nam Kurir dokazuje da su Srbi ne samo osnovali Hajduk, nego da je i čitava sjeverna tribina srpska. Ako se nastavi ovakav trend otkrića, trebat će polako razmišljati o uvođenju dvojezičnosti u Split.
Kurir će tada energično zahtijevati da svaki grafit u Splitu bude dvojezičan, a svaki crtež dvocrtičan.
Srbi su preko Tesle, Andrića, renesansnog Dubrovnika i osnivača Hajduka dobili barem nekakvu satisfakciju. A „Mi Hrvati”? Nas i nadalje gaze. Evo primjera. Google i Wikipedija odabrali su najveće i najpopularnije osobe u povijesti. Krajnje provokativno i zlonamjerno prema Don Grubišiću, Nenadu Staziću, Anti Tomiću, Jergoviću i brojnim gledaocima Žikine dinastije, na prvom mjestu našao se Isus Krist. Knez mira, Sin Božji i Dobar pastir prvim mjestom digao je tlak mnogima. Općenito govoreći knjiga Stevena Skiena i Charlesa Warda „Who’s Bigger Where Historical Figures Really Rank” je izdavački promašaj. Ne da su izdali sumnjivu knjigu bez ijednog Srbina, SDP-eovca i HDZ-eovca, nego su izdali Druga Tita. Tako je među priznatim i zaslužnim zločincima Adolf Hitler na visokom 7. mjestu, a drug Staljin na relativno visokom 18. Očito da su brojke zavarale naivne autore. Velike zemlje kao što su Njemačka i Rusija preko Staljina i Hitlera smanjile su svoje stanovništvo za oko 50 milijuna žrtava. Toliko naš Drug Tito, uz sav svoj talent i trud, u Hrvatskoj nije uspio naštancat. Jednostavno nas toliko nema. Zapravo ima, ali s Kinezima. I sad je vidljivo da autori knjige jednostrano i zlonamjerno izostavljaju Druga Tita s liste najvećih zločinaca svih vremena bez obzira što je „naša ljubičica bijela” u lokalnim europskim anketama zauzela visoko 9.mjesto među zločincima 20. stoljeća. Mislim da u se povodom ove diverzije trebali oglasiti naši antifašisti, na čelu sa Stipom Mesićem i Danijelom Ivinom. Pa zar smo tolike posmicali od 9. svibnja 1945. uzalud? Čemu toliki trud, čemu Bleiburg, marševi smrti, Jazovka, jame u Hrvatskoj i Sloveniji itd. I sad odjednom Tita nigdje? A ispred njega Isus iz Nazareta, Napoleon, Muhamed, William Shakespeare, Abraham Lincoln, Hitler, Aleksandar Veliki… Žalosno je da ni Aleksandar Ranković nije upao među prvih 100. Meni tehnologija kojom su se služili pisci nije sasvim jasna. Autori knjige su navodno u svojim računalima pretresli skoro 800 imena i mjerili koliko se puta svako ime spominje. Po kriteriju spominjanja naš omiljeni Maršal morao je biti ispred Isusa. Od ’45.godine pa do smrti barem u rodnoj mu Poljskoj, pardon Hrvatskoj, njegovo ime je svaki stanovnik izustio barem jedanput dnevno. Neki javno evocirajući ratne uspomene na četverogodišnje bježanje pred nadmoćnim neprijateljima, zatim pobjedonosni obračun sa razoružanim neprijateljem, a neki tiho u sebi mješajući pse i matere i glagole koji počinju sa slovom „j”. I usprkos kriteriju po kojem nisu važna djela nego riječi, dragog Druga Tita nema nigdje. Parafrazirajući Krležu možemo reći „ni među zločincima ni pravice”. I tako Hrvati, bez obzira na ulazak u EU, ostaju zadnja rupa na svirali.
Da su Hrvati poseban narod Europa je odmah prepoznala, što je krasno. Kad mi prepoznamo Europu, bit će kasno.
Kolumnisti opće prakse Jutarnjeg lista, svjetski su raritet. Sve znaju i sve imaju u malom prstu. Od grafologije do ginekologije. Recimo Ante Tomić je specijalist za ozbiljnu glazbu. On zna da je Mozart izumio Mozartovu tortu i Mozart kuglu. Koje se zovu Rondo in D major, K.485. To je naučio od majora JNA u vrijeme dok je učio za podoficira. Sumnjivo lice Jergović kada sretne znanca prvo ga priupita „Što ima?” misleći pritom baš na sve što u tom trenutku ima na svijetu. On je ujedno i stručnjak za kazneno procesno i materijalno pravo pa je odmah ogolio i demaskirao suca Rafaela Krešića, koji je krajnje neoprezno oslobodio Zdravka Mamića. Općinsko državno odvjetništvo je u stilu Javnog tužilaštva optužilo Mamića radi „poticanja na nasilje i širenja mržnje”. Odmah je jasno da je Mamić kriv. I više od toga. Sjetih se jednog slučaja sa kraja 70.-tih. Kad je Okružno javno tužilaštvo optužilo jednog zabludjelog druga za privredni kriminal. Sudac, neoprezan kao Rafael Krešić, oslobodio je nesretnika. Drugi dan u partijskom glasilu oglasio se tadašnji Miljenko Jergović, član SUBRNOR-a, ogorčen oslobađajućom presudom klasnog neprijatelja. Tada je drug izrekao duboku pravnu mudrost. „Drugovi, ako on nije kriv zašto ga je onda Javno tužilaštvo optužilo? Ne bi oni njega optužili da on nije kriv!” Tu rafiniranu pravnu misao odmah je skužio i današnji Miljenko. Odmah mu je postalo jasno da je sudac u ovom predmetu podmetnut. I to iz ustaškog podzemlja. Kako se uopće sudac može zvati Rafael? Još je samo trebalo da se preziva Boban! Pročitao naš Miljenko skandaloznu presudu i odmah je shvatio samu bit. Misli on da Srbe u Hrvatskoj počne gaziti Dalaj Lama, sudac Krešić bi odmah stao na stranu Srba. Neće se talentirani pravnik Jergović zamarati glupostima kao što je pravna kvalifikacija djela od strane ODO-a. Pitanje kvalifikacije presedanski je riješio još onaj Jergovićev mentalni drug iz SUBNOR-a krajem ’70.-tih. Prema tome, sve je jasno k’o boza. Mamić je, misli Miljenko, naručio likvidaciju ministra Jovanovića, jednog umiljatog, pastoralnog i nekonfliktnog doktora. Da je Ministar nekonfliktan dokaz je to da kad je sjedio u loži beogradskog stadiona na utakmici Srbija-Hrvatska i mirno sa smiješkom gledao kako srpski navijači pale hrvatske zastave i čirilićnim transparentima traže povratak starog srpskog grada Vukovara. On, onako nekonfliktan i zagledan u svoj lik i djelo, nije rekao ni „mu”. I sudac sa nezgodnim i asocirajućim imenom, na zaprepaštenje Ministra i Miljenka, oslobađa „E nećeš razbojniče!” i time nanosi lakšu duševnu ozljedu našem ministru Željku. Naivni sudac Rafael, nadugačko i naširoko pokušao je objasniti u obrazloženju presude da bi Mamića svakako osudio samo da je u pitanju druga pravna kvalifikacija, slična ovoj pogrešnoj. Džabe! Ne zna sudac da je naš bard pravne misli u stanju napisati posebno izdanje Jutarnjega o slučaju Mamić-Jovanović, a da ne pogodi meritum predmeta.
Navodno Jergović sprema novu verziju Biblije po kojoj je KoKain ubio Abela.
Hvala Bogu, nakon ulaska u EU i Hrvatska je stekla potrebnu dozu samosvijesti i poštovanja. U odnosima s bratskom Srbijom, napokon je uveden princip reciprociteta. Kako vi nama, tako mi vama. Ili španjolski kako vi namos, tako mi vamos. Najprije je dragi Ivo izrekao historisko Hristos se rodis. Onda je njegova mudra nasljednica Jaca poklonila Beogradu prijevod EU pravnih stečevina vrijedan 8 milijuna Eura. Zatim je predsjednik Josipović izjednačio žrtve Bleiburga i Križnog puta s kostima Jadnog ili Jadovnog koje se nikako ne mogu pronaći. Zatim su svi zajedno, i predsjednik Josipović i predsjednik Tadić i Kosorica otišli u Srb, poklonit se srpskoj nejači koja je 41. godine nabila katoličkog svećenika na kolac. Da bi se ta herojska epopeja ovjekovječila Jaca je odmah dala i 2 milijuna kuna za spomenik. U nastavku „kako vi namos, tako mi vamos” premijer i ministrica vanjskih poslova papagajski ponavljaju da će dati sve od sebe kako bi Srbija što prije ušla u EU i kako bi se na taj način izbrisale granice između komšija. Pa zato smo se i borili i krvarili 4 godine da te jebene granice napokon nestanu! I da nakon toga Hrvati, u potrazi za boljim životom, sjednu na traktore i krenu put Šapca, Zaječara, Kragujevca i da napokon vide dolinu Morave. Oni tamos uzvratiše punom mjerom. Najprije su nam poklonili Micićev reprint Zenita iz kojeg se jasno vidi da su Hrvati nastali križanjem majmuna i papige. Zatim Vuk Drašković i njegovi diplomati po svijetu prijateljski lobiraju protiv Hrvatske u EU. Njihov predsjednik lepi Bora Tadić daje nam do znanja da će odnosi između dvije prijateljske države biti normalni samo pod uvjetom da Gotovina, Markač i Čermak budu osuđeni na doživotnu robiju. Neki dan prijatelji Josipovića i Milanovića poslaše u „beo svet” pismo u obliku tzv. „non paper-a” svim državama u svijetu s kojima Srbija održava diplomatske odnose. U pismu Srbi upozoravaju „govor mržnje i kampanju protiv Srba i Srbije u Republici Hrvatskoj”. Srbija je u pismu, koje kao da je pisao osobno Miljenko Jergović, nabrojala 14 incidenata. Između ostalog spomenuta je i moja malenkost jer sam se usudio u ime mojih klijenata podnijeti kaznenu prijavu protiv Velimira Stanimirovića. Duboko se kajem, naravno, zato što tu kaznenu prijavu nisam podnio znatno ranije. I drago mi je što je naša Vlada reagirala hrabro i konzekventno. Poznatom hrvatskom šutnjom. U stilu „ne bi se šteli mešati”…
U procesu zbližavanja sa Srbima počela je prva prijateljska ofanziva.
Autor: Zvonimir Hodak/Dnevno.hr
