DON MARINKO MLAKIĆ: Krist moli za svoje
(7. vazm-B)
Današnje evanđelje dio je Isusove molitve s kojom završava svoj govor učenicima na Posljednjoj večeri. U molitvi on se obraća svome nebeskom Ocu. U nju stavlja sve svoje učenike, one koji su tada bili s njime i sve one koji će kasnije na njihovu riječ u njega povjerovati. Prema tome, Isus moli i za nas, za svakoga koji je kršten i krštenjem postao njegovu učenik. Svi smo mi u Božjem srcu. Nitko nije isključen.
Isus moli da njegovi, koje ostavlja u svijetu, ne budu od svijeta. To će reći, da se ne posvjetovnjače, da mentalitet svijeta ne uđe u njih. Svijet ovdje predstavlja ljude i ljudske odnose koji se ne gledaju u ozračju Božje ljubavi. Takav svijet se ravna po zakonima sebičnosti i taštine. To je ograničen svijet, svijet zatvoren sam u sebe, osuđen na samog sebe, bez otvorenosti koja bi ga oslobodila njegovih granica. Nama danas nije teško vidjeti kakav je to svijet. On je nemiran, zagađen, pun nepravde, pun pogubljenih, nesretnih i tjeskobnih ljudi… Svijet, koji dramatično strepi za svoju budućnost. Ako se ranije i pomišljalo da će čovjek razvojem društva ljudskih prava te napredne znanosti i tehnike učiniti svijet boljim i ljepšim za život svakog čovjeka, sada malo tko gaji takva očekivanja. Svijet je prepun nepravde, društvenih razlika i sukoba. A upravo znanost i tehnika, koja je stvorila oružje strahovite razorne moći, postaje najveća prijetnja našem opstanku.
Zašto se to događa? Svijet je potpuno zanemario temeljnu istinu o sebi. Nju nije moguće pronaći unutar samoga svijeta. Čovjek sam ne posjeduje istinu. To je vrlo opasna zabluda koja ljude vodi u nesporazume, podjele i sukobe. Potrebno je izići iz sebe, izići iz svojih ograničenja da bismo došli do prave istine o samome sebi.
Učenici se ne bi smjeli miriti s takvom svjetovnošću. Oni trebaju biti svjedoci Božje ljubavi u svijetu. To je Očeva ljubav koju nam božanski Sin Isus, naš Spasitelj, objavljuje. Samo ako ostaju u Isusu, ako Isusova božanska ljubav u njima prebiva, oni mogu biti njezini svjedoci u svijetu. Isus zna da će ih svijet zbog toga odbacivati. Svijet ne voli one koji nisu njegovi. I zato moli. Moli da ostanu u njegovom imenu i s njime jedno kao što je on jedno s Ocem nebeskim. Jedinstvo s Ocem po Isusu njihova je jedina sigurnost i jedino jamstvo da će imati moć preobražavati i posvećivati svijet.
U molitvi Isus spominje i Judu, svoga učenika koji ga je izdao. On je sin propasti. Lako bi se moglo zaključiti kao da je Juda po Pismima predodređen za izdaju. Kao da to nije svojevoljno učinio. To nije točno. I to bi se potpuno kosilo s Božjim milosrđem. Bog hoće da se svi ljudi spase i dođu do spoznanja istine (v. 1Tim 2,4). Zato Judu nikako nije predodredio za propast. Štoviše, Juda je ponajbolji dokaz da Bog nikoga ne prisiljava na zajedništvo sa sobom. Nikada nikome ne uskraćuje dar slobode. To je nešto najdublje ljudsko gdje se očituje istinsko čovještvo. U daru slobode se najbolje očituje Božje povjerenje prema čovjeku.
Svakoga od nas Bog je predodredio za spasenje. Budući da se na isto trebamo i sami opredijeliti, tako nas još i više predodređuju naši izbori koje činimo u slobodi.
Po njima se posvećujemo ili predodređujemo za propast. Bog po Isusu sve čini kako bi nam otkrio da je moć posvećenja u zajedništvu s njime. A to zajedništvo se ostvaruje po vjeri za koju se slobodno moramo opredijeliti. Onaj koji vjeruje spašava se. Onaj koji ne vjeruje, sam sebe osuđuje što ne vjeruje, kazao je Isus Nikodemu (v. Iv 3,18). Upravo u tome je Judina propast: on nije istinski vjerovao u Isusa Spasitelja i zato ga je izdao. Za izdaju ga je predodredila njegova sebičnost, njegova nesposobnost da sebe pronađe u Kristu.
Isus moli Oca da njegove posveti u istini svoje riječi. Ovdje valja dozvati u pamet sam početak Ivanova evanđelja koji ističe da je sam Isus Očeva utjelovljena Riječ, Riječ koja bijaše od početka, po kojoj je sve postalo i bez koje nije postalo ništa.
Na isti način on je Riječ koja posvećuje u istini i spašava. Istina nam je dostupna onoliko koliko stojimo i ulazimo u zajedništvo s Bogom po Isusu Kristu. Istina, prema tome, nije samo znanje koje se može naučiti već odnos u koji treba ući i graditi s onim koji je posjeduje u punini i koji je sam Istina.
Isus je Istina o Bogu i Božjoj očinskoj ljubavi. Njegova riječ je najdublja istina i o samom čovjeku. Čovjek se može ostvariti kao čovjek samo kroz ljubav tako da je spozna u Bogu i da je živi prema drugima. Zlo ga odvlači od Božje ljubavi. Zato Isus moli Oca ne da nas uzme iz svijeta nego da nas očuva od Zloga.
Isusova molitva je istovremeno pouka nama kako sami trebamo moliti. Prema njoj moliti trebamo za vlastito posvećenje i posvećenje svijeta, za snagu i mudrost da budemo u svijetu ali da ostanemo Božji te nas Zlo ne svlada i ne posvjetovnjači.
Don Marinko Mlakić
