Anela Todorić: Zašto majke još traže svoje sinove, a žene muževe svoje?
Marija me nekako u svibnju posebno spomene duša koje pate, bolesnih i umirućih koji jedva čekaju trenutak kad će gledati lice Svevišnjega.
Uzdiže mi ona tako pogled k nebu gdje čovjek srcem bolje razabire stvari, da mislim o uznesenom joj Sinu i Duhu Svetom koji ima doći, da mislim o ljubavi koja se očituje u daru života i o plodovima koje ona nosi, da me sjeti ljubavi koja se daje za život, života koji se rađa u ljubavi i radosti koja od njega dolazi.
Još kao mladica gledala sam borbu svoga naroda za ovu ljubav i za život i čudila se njenoj ustrajnosti i podnošljivosti u nepodnošljivom, čistoći i vjernosti u prljavom.
Gledala sam je kako raste, kako se uzdiže, buja, kako obnavlja srušeno, kako vraća dostojanstvo i sabirala što sam gledala.
Razmišljam tako često o tim danima kroz oči naših branitelja, koje su gledale svijetleće nebo granatama osvjetljeno, pa se zagledam u tu ljubav kao zadnje u njima, kad zaklona više nema, kad nastane čistina, kad se svijetlo ovoga svijeta pred njima gasi.
Narode moj, zar si zaboravio da je Marija s njima bila na toj čistini?
Razmišljam često o toj ljubavi kako se ogleda u srcu ranjenoga, koji drugog ranjenog prijatelja s čistine u zaklon nosi.
Zagledam se u njegova koljena koja klecaju pod teretom smrti, ali ne ispuštaju prijatelja iz ruku. Netko ih uspravlja i opet podiže.
Znaš li ti, koji danas Mariju tjeraš iz njenog doma i nazivaš je majkom laži i likom iz mašte, da je ona bila s njima i podizala tijela naših očeva, braće i prijatelja.
Znaš li, da bi i ti s radošću danas nosio teret koji ti prigiba leđa, da ti je Marija u srcu.
Ne bi bježao od svoje obitelji nekoj drugoj iz mašte. Znao bi da upravo s Marijom živiš stvaran život sa stvarnim likovima i u stvarnoj obitelji.
Razmišljam često o toj ljubavi u tijelu koje oboreno pada ispred tijela nejakoga, staroga, onemoćaloga i malenoga nedužnoga.
Muževi i očevi dadoše se razapeti za žene svoje i djecu svoju.
O hrabrosti muževa naših, zar te ne doteče za sve koji ostadosmo?
Zašto danas napusti mnoge obitelji i dopusti ovoj ljubavi da umre?
Razmišljam, dok gledam Mariju koja je sjedila u rovovima, tješila i previjala rane, o onoj krunici na vratu, o majci koja život svoga djeteta čuva zaklonjenog u svom naručju da joj ga ne otmu i ne ubiju, pa pitam danas mnoge majke, borce za prava koja odlučuju o tuđem životu:
Zašto danas puštate da vam dijete ubiju? Zar ga je bilo lakše štititi onda u razrušenom i spaljenom ognjištu, dok mu na oca smrt vreba?
Razmišljam često o onoj ljubavi u klecavim i izmorenim nogama koje su u mislima na sav Božji hrvatski narod, išle prema logorima gdje ih je čekala mučenička smrt, pa se pitam:
Zašto majke još traže svoje sinove, a žene muževe svoje?
Razmišljam o ljubavi napisanoj u pismima, izgovorenoj u riječima, ostavljenoj u genima budućeg naraštaja.
Razmišljam o ljubavi u izudaranom i ispljuvanom tijelu u nepreglednim kolonama, o onoj ostavljenoj, bezimenoj u jamama ljudske sramote.
Ova se, dakle ljubav digla iz pepela rata, obnovila gradove, osnovala obitelji, tamu pretvorila u svjetlo i vratila dostojanstvo životu.
Ova ljubav nam je dala slobodu, kako bi nastavili u miru živjeti, a ne umirati.
Za ovu vrijednost su dani mnogi životi. U ovo svjetlo svi smo gledali.
Ne predstavljaj mi se zato oče laži i prijevare za prijatelja i ne zovi me da stanem uz tvoju tamu i beznađe. Crna ti je slika koju predstavljaš i plaši me to što mi nudiš.
Ja hodam na drugoj strani, okrenuta prema svjetlu, u svijetlim bojama i s radosnim temama. Ja hodam s milijunima u čijim naručjima i rukama je život siguran.
Izvor: narod.hr
