DON MARINKO MLAKIĆ: Duh nas oživljuje
(Duhovi, 2014)
Duhovnost je u danas u shvaćanju ljudi relativizirana kao nikad prije. Gotovo da ne postoje općeprihvaćena polazišta i odrednice na kojima bi se temeljio govor o njoj.
Čovjek je sveden na jednodimenzionalnost, na zemaljsko postojanje – time je silno osiromašen – a kvaliteta življenja u pravilu se mjeri materijalnim standardom, zdravljem i društvenim uspjehom. Svaki pokušaj izlaska iz takvih okvira suočava se sa silnim otporom na način da se relativizira, obezvrijeđuje ili jednostavno ignorira. Ozbiljan govor o duhovnosti danas je velik izazov i zahtijeva izniman napor. I samo to dovoljno govori koliko je nužan.
Čovjek ne može imati osmišljen i sretan život ukoliko ga svede na tjelesnost. On je osoba i njegovu osobnost bitno obilježava duh, odnosno duhovnost. Duh je onaj koji tjelesnosti daje životnost te je oblikuje. Sveto pismo nas uči da je Duh (Božji) izvor i začetnik života. Prije njegova zahvata sve je u kaosu i tami. On uvodi red i smislenost u svijet. Čovjek, napravljen od praha zemaljskog, postaje ”živa duša” onog trenutka kada Bog u njega udahnjuje svoj božanski dah. I to nije samo jednokratan čin već trajan proces. Čovjek ne posjeduje život sam po sebi. Njemu kao tjelesnom biću trajno je potreban Duh koji će ga oživljavati i oblikovati. Onog trenutka kada ostane bez duha, on ostaje bez daha i postaje prazan, bezdušan.
Po svojoj duši, koja živi od Duha Božjeg, čovjek odražava samoga Stvoritelja. Zbog nje je on slika Božja. Po Duhu čovjek prepoznaje samoga sebe i drugog pored sebe. Po Duhu on stvara odnose, ljubi, izgrađuje svoj život, zajednicu i svijet u kojima živi. Duh čovjeka otvara prema bezgraničnosti, prema samom Bogu i životu u zajedništvu s njime.
Duh očovječuje čovjeka. Što je čovjek produhovljeniji time je više čovjek: osmišljeniji, pravedniji, milosrdniji, kulturniji… Bez duha nema kulture i napretka. To pokazuje ljudska povijest. Iza rušenja kulture uvijek je stajao nedostatak duha, bezboštvo ili krivo shvaćeno boštvo.
Po Duhu Božjem svijet nije samo stvoren, već ga po istom Duhu Bog uzdržava na životu. Kao i kod čovjeka to je trajan proces. S Duhom Božjim sve živi, bez njega sve umire. Njegov Duh vodi povijest spasenja prema punini života u kraljevstvu Božjem. Bog zato čovjeka, iako se grijehom udaljio od njega, i dalje po Duhu svojemu poziva i nudi zajedništvo sa sobom. Činio je to po patrijarsima i prorocima a konačno i potpuno nam se objavio po Isusu Kristu. Na njemu je Duh Božji počivao u punini.
Taj isti Duh Božji, Duh Oca i Sina, nije nas napustio nego u punini ostaje u Crkvi, štiti je i čuva u istini kako bi bila živi Božji hram, njegova prisutnost na zemlji. Po djelovanju Duha mi upoznajemo Isusa, upoznajemo Istinu, postajemo dionici njegova Mističnog Tijela, suobličujemo se njegovoj slici, postajemo mudri i jaki, sposobni oduprijeti se svakoj protivštini i zabludi, pa i samoj smrti.
Da bi se ispunio Duhom Božjim, čovjek se mora isprazniti od bezdušnog duha svijeta. To je srž mudrosti življenja. To je temeljna borba iz koje izrastaju sve ljudske napetosti, patnje, dvojbe, strahovi, tjeskobe… Dok je čovjek zaokupljen neduhovnim, dotle Duh u njemu ne može djelovati. Tada on nužno postaje zaokupljen samim sobom, sebičan i pohlepan. Bez duha događaju se razdjeljenja i nerazumijevanja, pa i onda kada ljudi govore istim jezikom. Kad se pak oslobodi neduhovnog, tada pun Duha doživljava u sebi snagu života koji nadilazi sve ljudske granice (kulturne, jezične, rasne, spolne…) i otvara nas punini života, vječnosti. Tada je moguće zajedništvo unatoč rzalikama i ograničenjima. Duh budi i preporađa, otvara nas istini, raspiruje u nama i među nama ljubav, donosi mir, daje da živimo radosno i smisleno unatoč svim poteškoćama.
Svi smo pozvani da se oslobodimo svega neduhovnog, bezdušnog kako bi se u nama nastanio Duh Božji – Duh ljubavi i istine.
Don Marinko Mlakić
