Fra Bernardin Škunca: Fra Bernardin Sokol je mučen i ubijen od partizana
U povodu 130. godišnjice rođenja dr. fra Bernardina Sokola, čuvenog skladatelja sakralne i svjetovne glazbe, koji je iz ‘političkih razloga’ – premda se politikom nikad nije bavio – na smrt pretučen u barci između Badije i Orebića, i bačen u more u noći 28. rujna 1944., njemu u čast ove godine je posvećeno u Splitu i Sokolovu rodnom Kaštel Sućurcu trodnevno događanje pod naslovom ‘Dani dr. fra Bernardina Sokola, franjevca, glazbenika i hrvatskog mučenika’, sve pod visokim pokroviteljstvom hrvatske predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović. U Programu događanja bila je i promocija poštanske marke Hrvatske pošte s likom fra Bernardina Sokola.
Manifestacija ‘Dani fra Bernardina Sokola’, koja se poklopila s 130. obljetnicom rođenja ovog hrvatskog glazbenika i mučenika, završena je liturgijskim i pučkim slavljem u franjevačkom samostanu i crkvi sv. Ante na Poljudu. Do vojne luke Lora, koja se nalazi u neposrednoj blizini, vjernike su iz Kaštela, Sokolova rodnog mjesta, prevozili brodovi MORH-a. Svetu misu predvodio je fra Ivan Sesar, generalni definitor franjevačkoga reda u Rimu, u ime generalnog ministra franjevaca manje braće fra Michaela Perryja, čija je poruka pročitana na početku obreda.
– Svjestan sam da su nam u ovom vremenu više nego ikad potrebne kršćanske vrijednosti i franjevački ideali. Pozivam vas da zajedno radimo na očuvanju vjere, te izgradnji mira i pravde među svim ljudima dobre volje – poručio je u pismu Perry, spominjući se nedužnog fratra kojega su partizani ubili 1944. godine u vodama ispred Korčule.
Pjevanje tijekom svečane mise koju je direktno prenosio Prvi program Hrvatskog radija predvodio je zbor Bijaćka vila iz Kaštela, pod ravnanjem mo. Andra Čale, uz orguljsku pratnju prof. Borne Barišić. U pučkom slavlju nakon svete mise nastupili su: Župni zbor sv. Jurja mučenika – Kaštel Sućurac, Klapa Cambi – Kaštel Kambelovac, Klapa Podvorje – Kaštel Sućurac, Pučki pivači zbora ‘Sv. Cecilija’ iz župe Uznesenja Blažene Djevice Marije – Kaštel Lukšić.
“Komunistički režim je nametnuo strogu šutnju o tom čestitom franjevcu i velikom glazbeniku, te se tek dolaskom demokratske Hrvatske postupno otkriva njegov lik i djelo. Ovi Dani, njemu posvećeni, organizirani su s nakanom da se našem kulturnom krugu i široj hrvatskoj javnosti dostojno predstavi životni put i djelo fra Bernardina Sokola”, ističe otac Bernardin Škunca, franjevac iz splitskog samostana na Poljudu, koji je vodio pripreme za održavanje spomenutih Dana, poznavatelj je Sokolova životnog puta i stvaralačkog djela u glazbi i promicanju glazbene kulture u katoličkoj Crkvi i hrvatskom društvu.
Tipični dalmatinski temperament
Fra Škunca, predstavite sažeto čitateljima izniman lik fra Bernardina Sokola.
– Dopustite da na način slikarskog krokija predočim odista poseban put fra Bernardina Sokola. Pozivam čitatelja da preda fotografijom koja je na ovim stranicama sa mnom ‘čita’ fra Bernardina Sokola u njegovom trojakom životnom biljegu. Prvo motrimo njegov fizički lik. Dobio ga je od svojih roditelja, od Antuna i Jerke r. Batina, 20. svibnja 1888. u Kaštel Sućurcu: čovjek čvrste građe, bistra i stamena pogleda, ponosna i velika čela, izrazite prirodne sposobnosti. Iz te obiteljske ljudske konstitucije čita se njegov čvrsti karakter, jaka volja, jasnoća životnog cilja, nesklona popuštanju, odrješita i iskrena ponašanja, kakav će ostati čitava života. Iz toga kaštelanskog/dalmatinskog lica i lika čita se nutarnja snaga, upornost i ustrajnost, pa i tipični dalmatinski temperament. Obilježen takvim obiteljskim prirodnim obilježjima ostao je upamćen kao čovjek koji se mogao nositi s velikim izazovima života. Krsnim imenom Luka, kasnije, kao franjevac fra Bernardin, zadržao je takve obiteljske i prirodne karakteristike čitava života.
Drugo, prema istoj fotografiji sada promotrimo njegovo odijelo: franjevački habit, što predstavlja njegov kršćanski/franjevački poziv. Luka je od malena dobio kršćanski-katolički odgoj i došao u dodir s franjevcima, prvo s fra Bernardom Mijolinom i fra Anastazijem Pavelinom, obojicom iz Kaštel Sućurca, nešto starijima od njega. Spomenuti fratri Sućurani, kao i fra Bernardin Sokol, sa svojim roditeljima odlazili su – u ono vrijeme s barkama i jedrenjacima – na Poljud gdje je bila fratarska lučica, s nakanom da obave poslove u Splitu, a često i da svrate svetom Anti na Poljudu, odakle i njihova želja da postanu fratri. Tako je i fra Bernardin još bolje upoznao franjevce i franjevački samostan, te je svojim roditeljima, već kao dječak, izrazio želju da postane franjevac. Taj izbor je za malog Luku značio ulazak u red sv. Franje, pjesnika i trubadura, u čemu će dječak Luka naći ideal za razvijanje umjetničkoga glazbenog dara koji je u sebi nosio.
Konačno, iz slike koju imate pred očima, promotrite pozadinu ove znakovite slike, kako ju je domišljato dizajnirao Josip Botteri Dini: autentični notni zapis fra Bernardina Sokola. Fra Bernardin se, naime, sav našao u glazbenom stvaralaštvu. Taj izniman dar prepoznali su njegovi poglavari i odgojitelji, prvo u nižoj franjevačkoj školi na Košljunu (otok Krk), potom u Dubrovniku, gdje je prošao svoju daljnju školsku i redovničku formaciju. Odmah nakon što je primio svećenički red (1912.), poslan je u Beč, odnosno u Klosteneuburg, na odjel Bečke akademije za crkvenu glazbu, gdje je stekao prvo stručno glazbeno obrazovanje i istovremeno se usavršavao u teološkim predmetima.
Po završetku studija u Klosteneuburgu, u Dubrovniku je poučavao mlade franjevce u teološkim predmetima i, nadasve, u crkvenom pjevanju i sviranju. Poglavari su pak ocijenili da njegova glazbena nadarenost zavrjeđuje njegovo daljnje glazbeno usavršavanje: šalju ga u Rim, gdje je na Papinskoj višoj glazbenoj školi diplomirao crkvenu glazbu, a istovremeno doktorirao iz teoloških znanosti. Tako visoko educirani franjevac dobio je odmah ponudu da bude profesor crkvene glazbe na teološkom fakultetu u Zagrebu, gdje je bio u trajanju od pet godina. Potom je, opet kao profesor glazbe, bio na Badiji, u franjevačkoj klasičnoj gimnaziji, gdje je ostao do pred Drugi svjetski rat. U svem tom vremenu razvio je bogatu glazbenu i skladateljsku djelatnost.
Važno ime hrvatske glazbe
U čemu je posebnost fra Bernardinova glazbenog stvaralaštva?
– Jedan od naših muzikologa koji se s velikom pažnjom posvetio proučavanju Sokolove glazbe, docent na Umjetničkoj akademiji u Splitu, dr. sc. Vito Balić, u tijesnoj suradnji s prof. dr. Hanom Breko Kustura, našom veoma uglednom muzikologinjom i suradnicom u HAZU, izrazio je bitnu sliku Sokolove glazbe. Prema njemu i prema drugim našim muzikolozima, fra Bernardin Sokol je važno ime hrvatske glazbe 20. stoljeća u razdoblju između dvaju svjetskih ratova.
Suvremenici su prepoznavali u njegovim djelima značajke europske moderne glazbe. Bio je izvođen u Hrvatskoj i inozemstvu (Slovenija i Slovačka), gdje su koncerti njegove glazbe prenošeni i preko radijskih postaja (u Slovačkoj). Surađivao je i s poznatim crkvenim glazbenicima u Belgiji. Nakon što su ga ubili partizani 1944. godine, njegova je glazba u potpunosti potisnuta iz svih prostora javnih izvedbi, kako koncertnih-svjetovnih, tako i crkvenih-liturgijskih izvedbi. Premda su ‘ušutkali’ njegovu glazbu, njegovo ime nisu mogli preskočiti u enciklopedijskim natuknicama niti 30 godina nakon ubojstva, zacijelo zbog značaja koji je zadobio u hrvatskoj glazbi tridesetih godina 20. stoljeća.
Sokol se poput brojnih hrvatskih glazbenih umjetnika s kraja 19. i početka 20. stoljeća nakon obrazovanja u inozemstvu, u Klosterneuburgu kod Beča i u Rimu na Papinskoj višoj glazbenoj školi 1926., vraća u domovinu i, kao svećenik-franjevac, postavlja sebi za cilj podizanje kvalitete crkvenog glazbenog stvaralaštva, kako vlastitim skladbama, pretiscima vrijednih skladbi drugih skladatelja, tako i poticanjem hrvatskih i drugih skladatelja (Krste Odaka, Božidara Širole, Josipa Štolcera-Slavenskog, Mihovila Logara i drugih) na skladanje crkvenih skladbi. Tu se istaknuo svojim radom u dva važna područja: u skladanju i u izdavaštvu.
Velike napore ulagao je u pokušaje osnivanja visokog učilišta za crkvenu glazbu u Hrvatskoj, za što nije nalazio na naročito razumijevanje, ali je kasnije, nakon njegove smrti, došlo do toga, te ga se može smatrati pretečom šire glazbene kulture u krugu crkvenih voditelja liturgijske glazbe. Skladao je oko 350 crkvenih i svjetovnih djela, od čega je tiskom objavio svoje 283 skladbe. Kao skladatelj, ostvario je najveći doprinos na području crkvene glazbe s djelima u rasponu od jednostavnih popijevki do složenih solističkih i zborskih djela uz pratnju orgulja ili manjeg instrumentalnog sastava. Od tih djela ističu se sedam misa, 13 angelusa i pojedine solističke i zborske crkvene popijevke suvremenošću glazbenog jezika i neposrednošću izraza.
Skladao je sedam misa (Missa jubilaris, Missa ‘Gaudens gaudebo’, Missa ‘Zdravo kraljice’, Hrvatska misa bl. Nikole Tavelića, Staroslavenska misa u čast bl. Nikole Tavelića, Hrvatska misa u čast svete Terezije od Malog Isusa, Misa u čast sv. Ćirila i Metoda). Od 1929. do 1941. objavio je 80 svezaka zbirki crkvene i svjetovne glazbe ‘Pjevajte Gospodinu pjesmu novu’. Većinu svojih skladbi tiskao je u tim zbirkama.
U navedenom nizu tiskao je i svjetovne skladbe u dva podniza: Glazbeni monolozi, koje je sam opisao kao ’25 svezaka sa 125 većih ili manjih sastavaka: za malu, srednju i veliku djecu, tj. mladež, mušku, žensku i mješovitu’, te Hrvatsko selo, zbirke svjetovnih muških, ženskih i mješovitih zborova koje su nosile posvete zagrebačkom nadbiskupu-koadjutoru Vjekoslavu dr. Stepincu, Slobodi naroda hrvatskoga, Hrvatskim majkama uz himne Anti Starčeviću i Eugenu Kvaterniku. Iz svega glazbenog stvaralaštva, koje se sada sve više proučava i otkriva, očito je da će njegovo ime – nakon duge nametnute šutnje – dobivati na sve većem značenju za crkvenu i opće hrvatsku glazbenu kulturu.
Pretukli ga i utopili u more
Kome je smetao takav čestiti franjevac i veliki glazbenik?
– U svemu svojem bogatom i plodonosnom životu fra Bernardin je djelovao s velikim zanosom, moglo bi se kazati, strastveno: i kao domoljub/Hrvat i kao vjernik-katolik i kao glazbenik. Postao je po tome poznat, što je očito teško padalo šumskim partizanima koji su ga, hvatajući vlast na jugoslavenskim prostorima, kao posve nevinoga Bogoljuba, Domoljuba i čovjekoljuba htjeli likvidirati. To su, nažalost, učinili na okrutan način: u noći 28. rujna 1944. uhitili su ga u samostanu na Badiji, ukrcali u brod, navodno za ispitivanje na Visu, ali su ga na pola puta između Badije i Orebića pretukli i utopili u more. U slutnji da će se s njime dogoditi najteže, uoči uhićenja na tipkaćem stroju napisao je: ‘Kad me budu htjeli ubiti kliknut ću: Živio Krist Kralj, živio papa, živjela katolička Hrvatska’.
Započeli smo razgovor s životnim i stvaralačkim profilom fra Bernardina Sokola. Ali u ime pravednosti potrebno je kazati da pitanje njegove smrti, koje postavljate, također govori o značenju osobe fra Bernardina Sokola. Iako s ne malim otporima od strane komunističkih ostataka i u današnjoj Hrvatskoj, istina o komunističkim zločinima dolazi na svjetlo dana. Biti otvoren istini, znači biti otvoren i istraživanjem objektivne istine. Stoga, iako je u ustaškom režimu bilo teških zločina, koje neizostavno treba osuditi, priznati ih, pa i pitati oproštenje za učinjene zločine, očito je da otkopavanja prebrojnih jama po Hrvatskoj, Sloveniji, sve do Austrije (Bleiburg), te arhivska istraživanja iz vremena Drugog svjetskog rata (Zagreb, Beograd, Split, Dubrovnik, Zadar) dokumentirano pokazuju da komunistički zločini daleko nadmašuju i broj žrtava i način ubijanja nevinih ljudi.
Ubojstvo fra Bernardina Sokola eklatantan je primjer takvih zločina. Nažalost, fra Bernardin nije bio jedina žrtva komunizma. Brojni su istraživači o tome napisali dokumentirane studije i knjige, među kojima se ističe i dr. Josip Dukić, jedan od predavača na znanstvenom skupu o Sokolu. Dobro se o tome izrazio prof. dr. Mihovil Biočić, koji je na konferenciji za tisak u Županiji Splitsko-dalmatinskoj o fra Bernardinu Sokolu, između ostaloga, kazao ovo: ‘Na današnji dan 15. svibnja, na Dan spomena na žrtve Bleiburga i križnih putova, moram istaknuti da je fra Bernardin Sokol, jedna od prvih žrtava, od ukupno 667 svećenika, redovnika, biskupa, redovnica i sjemeništaraca, protuzakonito umorenih pred kraj i nakon završetka Drugog svjetskog rata, od komunističke vlasti, što je najviše ubijenih svećenika od svih zemalja protuhitlerovske koalicije.
Čast mi biti dio skupine koja će prekinuti prisilnu šutnju o velikom čovjeku i glazbeniku. Zahvaljujemo našoj županiji, na čelu sa županom Blaženkom Bobanom, zahvaljujemo gradskoj upravi Kaštela na čelu s gradonačelnikom Denisom Ivanovićem i svim podupirateljima, što su nam svojom potporom omogućili iznijeti na svjetlo dana lik i djelo velikog Sućuranina i Kaštelanina, hrvatskog mučenika i glazbenika europske razine. Mi Sućurani i Kaštelani, ponosni smo na našeg mučenika fra Bernardina i njegovo grandiozno djelo.’
Konačno smo doživjeli – između drugih, velikim zauzimanjem Milivoja Bratinčevića i Mihovila Biočića, obojice iz Kaštel Sućurca – da je Ministarstvo obrane nedavno dopustilo iskapanje tijela stradaloga fra Bernardina, na čemu se sada intenzivno radi. U vrtlogu fašizma i komunizma, dviju jednako zločinačkih ideologija i diktatorskih vladavina, u našem slučaju događa se stravično ubojstvo fra Bernardina Sokola od okrutnih partizana.
Molio blagoslov od gvardijana
Recite, oče Škunca, koje su se bliže okolnosti dogodile oko ubojstva fra Bernardina Sokola?
– Naš najbolji poznavalac života fra Bernardina Sokola, dr. fra Stipe Nosić, provincijski vikar na službi u Male braće u Dubrovniku, došao je do veoma znakovitih pojedinosti u arhivskoj građi, koja se sve do naših dana čuvala i sakrivala. Fra Stipe Nosić ističe da su na jugu Hrvatske – kao i ono na Širokom Brijegu i drugdje u Hercegovini, franjevce i mnoge građane – partizani ubijali i poznate crkvene ljude i ugledne građane, pod izgovorom da su protiv ‘narodne vlasti’.
U Dubrovniku su, između drugih, pogubili trojicu Sokolovih kolega, jednako poznatih franjevaca, profesora Franjevačke teologije i Više franjevačke gimnazije iz Samostana Male braće, fra Marijana Blažića, fra Tomu Tomašića, dana 25. listopada 1944. na Daksi, a fra Gerarda Barbira na Boninovu 29. listopada 1944. Sokol je odveden iz samostana s otoka Badije 28. rujna 1944., pa se taj dan uzima kao dan njegove smrti. O tome su svjedočili franjevci koji su se u to doba nalazili u tom samostanu.
Jedan od njih je i fra Vjekoslav Bonifačić, s kojim je o tom događaju razgovarao fra Ivo Peran, Sokolov učenik, i o tome zapisao: ‘Braća su u blagovaonici. Nebo bez zvijezda, a olujno jugo nasrće ispod samostana na Badiji kod Korčule. Svako toliko provirivali smo, da bismo razabrali što je sa čamcima privezanim uz mul i skaletom (veliki čamac na 16 vesala) na sidrištu pred samostanom. Začusmo motorni čamac. Utihnuli smo. Motor! Vojska, partizani’ – dodavali bi fratri. ‘Dolaze po mene, reče o. Sokol, i potegne me: ‘Ispovjedi me!’
Sve je to izrekao tako sigurno i mirno kao da čeka dogovoren susret. Nije bilo vremena za raspravljanje. Kroz udare juga čuo se žagor pred samostanom, i razabirali su se poznati glasovi iz susjednih mjesta: Korčule, Vrnika, Lumbarde, Dominča. O. Sokol i ja vratili smo se brzo pred blagovaonicu, a već se čula lupa na vratima samostana. Otvorili smo, a što drugo? Partizani! Otac Sokol? ‘Evo me’.
Još sad mi je u ušima njegov miran i siguran glas. ‘Morate s nama na Vis. Imaju vas nešto ispitivati.’ Kleknuo je i po fratarskom običaju molio gvardijana blagoslov. Znao je on, a i svi smo znali što znači upasti u ruke partizana. Malo nakon tih dana čuli smo da se njegovo tijelo našlo u moru pod Orebićem. Svjedok je kasnije posvjedočio: Kad su ga počeli na smrt tući, uzviknuo je: ‘Živio Krist Kralj!’ Ubivši ga bacili su ga u more, pa mu je tijelo isplivalo na obalu Pelješca blizu Orsana. Tamo je kraj puta i pokopan’.
Velike laži Viktora Novaka
Znade li se točno gdje je Sokolovo tijelo? Hoće li se ikad pronaći i dostojno sahraniti? Bio bi to čin dostojan tako mučki ubijenog pravednika i glazbenika, zar ne?
– Sokol je umro kao mučenik. Dao je u odlučujućem trenutku života dao je svjedočanstvo za Krista i za domovinu Hrvatsku. A mučitelji su ga pretukli i ubili jer je bio drukčijeg političkog stava, jer je bio svećenik, jer je volio svoju domovinu Hrvatsku. More ipak nije čuvalo tajnu, tijelo fra Bernardina je izbacilo na obalu, na plažu Trstenica kod Orebića. Skupina ljudi koji su ga prepoznali, pokopali su ga tada tu, u napušteno mitraljesko gnijezdo. Mještanin Orebića koji je tome nazočio (sa svojim bratom, obojica tada kao dječaci) svjedočio je o tome javno u televizijsku kameru, na 68. obljetnicu njegove smrti 28. rujna 2012. Sokolovo tijelo još uvijek bi se, prema toj izjavi, trebalo nalaziti na plaži, kod kuća koje su danas tamo s adresama Šetalište kneza Domagoja 47. i 49.
Poslije takvog zločina o fra Bernardinu u javnosti se ništa nije čulo. Što je razlog da se za takvog čovjeka, čestita fratra i poznatoga glazbenika nije govorilo takoreći sve do naših dana? Zna li se zbog čega je ubijen? U ime čega ubojice, komunistički partizani, opravdavaju takav zločin?
– Ubojice Sokola pokušale su pravdati zločin navodnim Sokolovim javljanjem/denunciranjem partizana Nijemcima, što je čista komunistička laž. Ovdje je dovoljno iznijeti svjedočanstvo svetog fratra, fra Berarda Barčića, koji je onih strašnih dana s fra Bernardinom Sokolom živio na Badiji. On tvrdi: ‘Ni padre Sokol, ni ja, ni drugi fratri na Badiji, koliko god nismo simpatizirali partizane zbog njihove komunističke ideologije, nismo nikada ništa rekli ili učinili u prilog okupatora a na štetu partizana’, te znakovito dodaje: ‘Tko pozna padra Bernardina Sokola, može posvjedočiti da je on bio plemenit čovjek, dobar redovnik i svećenik, glazbeni genij zanesen u svoju glazbu, koji ne bi ni mrava zgazio. To mogu posvjedočiti svi koji su ga poznavali.”
Kad se uzme ovo svjedočanstvo čovjeka koji je sa Sokolom na Badiji živio i dobro ga poznavao, onda zapis Viktora Novaka o Sokolu u golemoj knjizi od 1124 stranice s naslovom Veliki grijeh (Magnum crimen), u kojoj je on nabrojio navodne ‘grijehe’ Katoličke crkve, i kad se uzme u obzir da na istoj stranici na kojoj piše o Sokolu donosi i ‘grijeh’ blaženog Alojzija Stepinca, onda možemo reći da se u toj knjizi ne radi o ‘velikom grijehu’ Crkve, nego o velikoj laži Novaka i njegovih istomišljenika. A fra Bernardinu Sokolu može biti ‘posmrtna utjeha’ da je u toj velikoj laži našao mjesto na Novakovoj 543. stranici s blaženim Alojzijem, kako znakovito ističe fra Stipe Nosić.
Ljudske nakaze i suradnici Zloga
Znade li se išta kako se u tim strašnim časovima osjećao fra Bernardin Sokol? Priča se da je predvidio mučeničku smrti i da je, kad je čuo zvuk nepoznatog motora, znao da dolaze baš po njega?
– Fra Bernardin Sokol je bio gorljivi vjernik-katolik, veliki domoljub i visoko cijenjeni glazbenik, posvuda poznat. Takav čovjek i fratar – poput mnogih drugih – nije smio ostati na životu u komunističkom ateističkom i antihrvatskom režimu. Pokojnik je već predosjećao da će nastradati netom su partizani preuzeli vlast. O tome bi među fratrima često govorio, čak veoma raspoložen, pripravan na sve.
Zapisi fra Bernardina o želji da vjeru posvjedoči mučeništvom, izjave prije i za vrijeme mučenja, govore o tome kako je bio spreman na najveću žrtvu. A da se bojao za život i predosjećao smrt, nije nikakvo čudo jer su partizani na prostorima koje su zauzimali bez suđenja poubijali na stotine ljudi, među kojima su bile ugledne osobe i vjerski službenici. Za komuniste je bilo zlo biti iskreni vjernik i domoljub. U tome stoje ‘razlozi’ njegova stravičnog smaknuća. Zločinci se tako pokazuju kao mračne pojave čovječanstva, kao otpad čovječjeg i kršćanskog moralnog ponašanja, te što povijest odmiče, njihov tamni lik postaje sve tamniji, jer oni postaju ono što jesu: ljudske nakaze i suradnici Zloga. Pravednici pak rastu u svojem sjaju, i što povijest odmiče, njihova svjetlost biva sve jača, te oni postaju svjetionici pravednosti, bez kojih bi čovječanstvo tonulo u sve dublji mrak, u udaljavanje od Istine i Dobrote.
Kada se sve to čuje, čovjeka hvata jeza, ali se postavlja i pitanje: zašto se u naše dane tako malo znade o fra Bernardinu Sokolu?
– Sve do sretnog dana uspostave slobodne i neovisne države Hrvatske, o fra Bernardinu je u hrvatskoj javnosti morala vladati stroga šutnja, kao, uostalom, o svim neizbrojivim zlima koja su počinili komunistički vlastodršci. Nažalost, podmukli krugovi nadležnih službi za stradale i poginule u našoj dragoj Hrvatskoj, i sada, da, i sada, u ovim našim danima, žele skrivati počinjeni zločin nad fra Bernardinom, kao i druge zločine koje su počinili partizani i komunistički režim u ratnim i poslijeratnim godinama. Naravno, sjaj jednog pravednika ne može ostati sakriven. Istina ima svoj neumoljivi hod i probija se usprkos svih lažnih snaga zločinaca.
Našavši se u slobodi Republike Hrvatske, odmah se pomišljalo na očitovanje fra Bernardina. Tako se već početnih devedesetih godina počelo izvoditi Sokolova glazbena djela, od kojih Missa iubilaris u Splitu (1991.) i u Varaždinu (1992.), misa Gaudens gaudebo u Hvaru (1993.), a u širim krugovima i njegovi glazbeni moteti, napose jedanaest Angelusa. Godine 1994., u listopadu, o fra Bernardinu je održan komemorativni i stručni skup u Kaštel Sućurcu. Od početka devedesetih svake godine u Kaštel Sućurcu obavlja se svečana komemoracija kod brončanog poprsja fra Bernardina u Sućurcu, što ga je uradio naš akademski kipar-franjevac, fra Joakim Jaki Gregov iz samostana u Hvaru.
Za te godišnje komemoracije posebno se zalaže Društvo za očuvanje kulturne baštine ‘Bijaći’ – Kaštela, napose po zalaganju već spomenutoga Milija Bratinčevića i Mihovila Biočića. I župnici Kaštel Sućurca – sada je župnik don Ivan Delić – zauzeto sudjeluju u molitvenoj komemoraciji, s pjevačkim župnim zborom. Godine 2010. muzikologinja Marija Riman objavila je veliku monografiju pod naslovom ‘Glazbenik fra Bernardin Sokol’.
I sada se, evo, ovih dana dogodilo ovo doista impozantno trodnevno obilježavanje 130. obljetnice fra Bernardinova rođenja. Kako ste pripremili tako veliki program, što je odjekivao, takoreći u svim medijima u Splitu i u Hrvatskoj?
– Prije nekoliko godina nekolicina poštovatelja fra Bernardina Sokola osjetila je potrebu da se još snažnije poradi na osvjetljavanju njegova života i glazbenog stvaralaštva. Među takve poticatelje posebno ističem, još jednom, Milivoja Bratinčevića i Mihovila Biočića, obojicu iz Kaštel Sućurca, te Vladana Vuletina, skladatelja i muzikologa iz Kaštel Štafilića. Zajedno smo dijelili tu želju i osjetili smo da bi 130. obljetnica rođenja mogla biti povod za organiziranje Dana posvećenih fra Bernardinu Sokolu.
Želja je pretvorena u stvarno dugo pripremanje programa. Tu inicijativu smo putem pisma izrazili hrvatskoj predsjednici, Kolindi Grabar Kitarović, koja je brzo i spremno podržala naš projekt. Odbor je razradio program, našli su se ugledni predavači, oni iz novije hrvatske povijesti za osvjetljavanje prilika o ubojstvu fra Bernardina, i oni iz muzikologije za analizu i ocjenjivanje fra Bernardinove glazbe. Sve se ovih dana odvilo na doista dostojanstveni način, te smo radosni da život i djelo fra Bernardina Sokola putem ovih značajnih događaja dolazi kao dužno osvjetljavanje jednog dičnog franjevca i velikoga glazbenika. S velikim zadovoljstvom je predstavljena posebna poštanska marka s likom fra Bernardina Sokola, što se popratilo recitacijom visoko vrijednih stihova Mire Luketina Sarajčeva, te prigodnim slovom Ivana Akrapa i Ive Pavelina. Naši poznati stručnjaci su doista pokazali veličinu i značenje fra Bernardina, što će doskora biti objavljeno u posebnom Zborniku radova i događanja s ove trodnevne komemoracije.
Pri tome je zbor i orkestar HNK-Split pod vodstvom dirigenta Ive Lipanovića dao veliki doprinos, jer je – kad je u pitanju fra Bernardinovo glazbeno stvaralaštvo – valjalo čuti njegovu glazbu. U crkvi Gospe od Zdravlja, u petak, 18. svibnja, vrhunski su izvedene Sokolove skladbe Missa iubilaris i Angelusi, na veliko zadovoljstvo brojnih nazočnika. U okviru Programa, u subotu 19. svibnja, braća Zoran i Goran Velić doživljeno i dojmljivo su izveli fra Sokolove skladbe iz fra Bernardinovih monologa. Liku Fra Bernardina dali su doprinos i glumci HNK-Split, gospođa Ksenija Prohaska, nacionalna prvakinja, kao redateljica, te Pere Eranović, kao narator, zajedno sa solistom Špirom Bobanom, koji su u kinodvorani u Kaštel Sućurcu izveli meditativni esej ili dramski recital pod naslovom ‘S Gospom na Hladi užežin mučeničke smrti’ autorice Renate Dobrić po scenariju fra Bernardina Škune, te sudjelovanjem zborova ‘Sveti Juraj’ iz Kaštel Sućurca i zbora Školskih sestara sv. Franje iz Lovreta u Splitu.
Prop. Dr. Hana Breko Kustura, naša vrhunska muzikologinja, suradnica HAZU Zagreb, naglašava da je sve ovo samo početak otkrivanja velike glazbene pojave u osobi fra Bernardina Sokola. Veliki trud Odbora za proslavu ove obljetnice, čini se, bio je vrijedan. Sve točke bogatog Programa umješno i dostojanstveno je vodila Lejdi Oreb. Hvala sponzorima, počevši od Županije Splitsko-dalmatinske, glavnog sponzora, i medijskim promotorima za njihov dragocjeni doprinos u pripremi i nadasve u uspješnom održavanju Dana dr. fra Bernardina Sokola, velikog Sućuranina, iskrenog kršćanina-katolika i kreativnoga glazbenika.
