13. lipnja 1805. Antun Mažuranić – veliki hrvatski jezikoslovac i gramatičar
“Znanje svoga vlastitoga jezika donosi svakomu čoveku dve koristi: jednu, što ga čini izobraženim članom svoje domovine, a drugu, što mu k naučenju inostranih jezikah laglji put otvara.”
(Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike)
Veliki hrvatski jezikoslovac i gramatičar Antun Mažuranić rođen je na današnji dan 1805. u Novom Vinodolskom, a spada u sjajan niz hrvatskih povijesnih osobnosti u 19. stoljeću.
Bio je sudionik i jedan od pokretača narodnoga preporoda. Uređivao je Danicu ilirsku, djelovao kao gramatičar i leksikograf, postavio temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji i prvi upozorio na važnost hrvatskoga naglasnoga sustava za slavensku akcentologiju.
Prvo Mažuranićevo samostalno djelo bilo je Temelji ilirskoga i latinskoga jezika za početnike (1839.) u kojem je pokazao ljepotu i izražajnu mogućnost obaju jezika. Mažuranićevi Temelji obrađuju sve ono što po tadašnjem mišljenju pripada gramatici, a kao način obradbe gramatičke građe uporabljen je oblik pitanja i odgovora.
Vrhunac je Mažuranićeve bogate jezikoslovne djelatnosti Slovnica Hèrvatska (1859.), koja je izrasla na hrvatskoj gramatičkoj tradiciji te temeljena na književnome jeziku. To je djelo prvi najveći prikaz naglasnoga sustava u jednoj našoj gramatici.
Slovnica je od 1859. godine u samo desetak godina doživjela svoja četiri izdanja, što potvrđuje njezinu onodobnu vrijednost, znanstvenu i nastavnu, a s Veberovom je Skladnjom činila zaokruženu cjelinu gramatičkoga opisa hrvatskoga jezika. Sustavnim pristupom gramatičkomu opisu, te posebno opisom naglasnoga sustava i temeljnih načela tvorbe riječi, čemu valja posebno pribrojiti i temeljne opise glasova i glasovnih promjena, deklinaciju imenica, glagolski vid i pojedine odrednice nepromjenjivih vrsta riječi, Slovnica je preteča suvremenih gramatičkih opisa i ima posebnu gramatičku vrijednost u jezikoslovnim promišljanjima hrvatskoga jezika.
Jedan od najtežih i najodgovornijih zadataka Antuna Mažuranića bio je transliteracija glagoljskoga rukopisa Vinodolskog zakonika, prvoga pravnog spomenika hrvatskoga naroda. U tome prijepisu opisuje vinodolsku čakavštinu te postavlja temelje znanstvenoj hrvatskoj dijalektologiji.
Izvor: narod.hr/nsk.hr
