Tvrtko Dolić: Isus je bio Hrvat
U ovo božićno vrijeme simbolike novog života i praštanja, dobar čovjek i kršćanin treba se prepustiti svome pozitivnom odnosu prema Isusu i Mariji, bez otvaranja bilo kakvih prijepora
{jathumbnail off}Nisam dostojan da uđeš pod krov moj, Gospodine! Nešto me ipak proganja.
Kod Rusa i sličnih pravoslavnih nacija, Hristos je fizički i duhovno pripadnik tog Izabranog naroda. Postignuto je magijsko jedinstvo nacije, vjere i najviših simbola. Kod naših istočnih susjeda dodan je paraklit Rastko, a okupljanje srodnih etniteta provodi se oko slaveniziranog Hristosa. U takvim projektima sklon sam tome da Isusa prepoznam među Antima. Jeli drsko od mene ili bilo kojeg drugog poštovatelja Objave doživjeti Isusa i Mariju kao najbližu rodbinu? I kao Hrvate!
Genijalna teorija Tihomira Mikulića
Kako smo ovih dana izloženi teškoj represiji protuhrvatskih struktura, koje bezočno djeluju protiv nas i naše vjere, o našem trošku, naglasit ću da je Isusova tragična sudbina tipično hrvatska. Naša sveta majka Marija nije slučajno došla u Bistricu, niti se slučajno nastanila u Međugorju. Moramo se zapitati zašto nije na udaru sveukupno kršćanstvo, nego samo Katolička crkva, a napose Crkva u Hrvata. Javlja se potreba za oživljavanjem magijske hrvatske narodnosno-vjerske samosvijesti, one koju smo imali prije Branimira, u kojoj trebamo oživjeti nacionalnu kristologiju.
Kraj prošlog milenija donio nam je neke loše vijesti i teško objašnjive društvene promjene. Primjerice, partija bezvjernika vratila se na vlast. U pozitivnim novostima tog “tranzicijskog” vremena visoko rangiram znanstveno utemeljenu teoriju Tihomira Mikulića o podrijetlu Hrvata iz Palestine. Nismo slavenska braća sa Slovencima, Srbima i Crnogorcima, nego izraelska braća sa Judejcima i Samaritancima. Mikulić je svoje nevjerojatno otkriće potkrijepio brojnim toponimima i diplomatskom korespodencijom između antičkih civilizacija. Ovdje istovremeno govorim o potrebi redukcije nacionalne i pojedinačne samosvijesti sve do izvornog Isusovog nauka. Bili Hrvati ili Samaritanci, Isus i Marija određuju naše temeljno biće, pa su na neki način Hrvati, u smislu temeljne strukture naše nacije. Hvaljen Isus i Marija, rekao bi Davor Pavuna.
Hrvatski civilizacijski konflikt
Od brojnih izraelskih plemena preživjelo je svega nekoliko njih. Oni koji se i danas narodnosno predstavljaju kao Izraelci svedeni su na oko tisuću duša – polovica njih živi kod Holona, a druga polovica ostala je u naselju Kiryat Luza na Gerizimu, podno njihovog svetišta, oltara antičkog Izraela, gdje kao materinski jezik koriste arapski. U liturgiji koriste samaritanske verzije hebrejskog, aramejskog i arapskog, sve napisano u samaritanskom alfabetu, različitom od hebrejskog alfabeta, odnosno od alfabeta kojeg zovemo i hebrejskim. Samaritansko petoknjižje je najstarije, dramatično različito od onoga koje koriste kršćani i pripadnici židovske vjere. Dva porobljavanja, egipatsko i asirsko, prodor Aleksandra i helenizma, rimska okupacija, pohodi islama i kršćanstva, i europski kolonijalizam i europski totalitarizmi uništili su Izraelce skoro do potpunog istrebljenja.
Samaritanska kultura je fenomen jer je snažno modificirana kroz sužanjstva u susjednim imperijama. Samaritanci su potomci najvećih izraelskih plemena Ephraim, Manaše i Levit, onih izraelskih plemena koja su prošla egipatsko sužanjstvo. Nakon razaranja Samarije 722. prije Isusa, stanovništvo Galileje odvedeno je u asirsko sužanjstvo. Židovska tradicija gleda Samaritance kao doseljenike iz Kuthe (između Babilona i Ninive). Mojsije i Josip došli su sa egipatskim sužanjstvom i sa egipatskim utjecajem, a jahvizam ostaje zagonetka. U Kuthi je podignut hram Nergala, koji je predstavljao negativan aspekt Sunca (palitelj, onaj koji donosi bolesti i uništenje, gospodar podzemnog svijeta, surovo božanstvo kažnjavanja i apokalipse). Veliki Kir mudro je učvrstio svoju imperiju raseljavanjem plemena, pa Izraelcima zasužnjenim kod Ninive i Židovima zasužnjenim kod Babilona poklonio slobodu, odnosno omogućio povratak u Palestinu. Robovi Babilona naselili su Judeju, a dijelovi plemena Ephraim, Manaše i Levit vratili su se u Galileju. Nevjerojatna povijest Samaritanaca pokazuje nam što se sve moglo dogoditi Hrvatima na magijskom prostoru od Palestine i Crnog Mora do edenske Harahvati.
Naša nacionalna i osobna samosvijest stalno su preusmjeravane za potrebe stranog interesa i protuhrvatskih političkih ciljeva. Germani, a napose Austrijanci, uvjeravali su nas da smo Goti, Mađari su nas slavili kao stare Ugre, Talijani su nas podržali kao Ilire i Ilirce, a Srbi nas i danas uvjeravaju da smo Slaveni, Sloveni kako oni kažu, i povremeno nas “ubeđuju” da smo zapravo Srbi, što nije nekakva svjetska ponuda. U trećoj knjizi svojih svake hvale vrijednih “Otvorenih pečata”, Tihomir Mikulić ukazao je na dva velika vala slavenizacije Hrvata. Ovdje ću naglasiti da su naši preci bili izloženi nizu nasilnih slavenizacija, koje su se provodile za konkretan politički utjecaj, na našu štetu. Mišljenja sam da je prvu slavenizaciju na ovome prostoru poticao Bizant, za potrebe suzbijanja onih korpusa koji su se uklopili u zrcalnu zapadnu imperiju. Nešto slično događalo se ne tako davno, kada je slavenizacija razarala Austrougarsku. Uvijek se radilo o kolonizatorskom pravu na zemlju.
U našu svijest teško se probijaju novija saznanja ruskih i ukrajinskih povjesničara da Hrvati podrijetlom nisu Slaveni i da se u toj povijesnoj referenci/konstrukciji Hrvate može gledati samo kao Ante, kako je to tvrdio austrijski i slovenski povjesničar Ljudmil Hauptmann, na tragu zadaće da se Slaveni/Slovenci zapadno od Hrvata izdvoje kao zasebna nacija. Hauptmann je 1926. postao profesor Opće povijesti srednjeg vijeka na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Austrija je pokušala provesti širu germanizaciju, a kada nije prošla, poticala je slavistiku na sveučilišnom nivou, dajući podršku zasebnim “slavenskim” entitetima, s kojima je imperijalna vrhuška lakše ulazila u nove državne ugovore. Pasionirani hrvatski slavisti spriječili su potpunu zloporabu slavistike, ali su na svoj način unosili konfuziju u temeljnu nacionalu ideju.
Marija i Isus bili su Hrvati
Za razliku od izraelskih plemena Galileje, Židovi su prošli samo babilonsko sužanjstvo. Možda su antički Izraelci raseljeni i/ili porobljeni, a možda su kreirani kroz namjerne migracije, za potrebe imperijalne kontrole provincija. Hrvati Tanaisa i Kaspijskog bazena obitavali su u području u koje su prognani mnogi kršćani i mnoge kršćanske sljedbe, blizu mjesta u kojima su se održali prvi crkveni koncili. Na Jadran su najprije početkom četvrtog stoljeća stigli hrvatski manihejci, da bi u sedmom stoljeću pristigla hrvatska kršćanska plemena. Ako židovski znanstvenici pomjeraju egipatsku povijest za cijela stoljeća samo zbog dokazivanja povijesne egzistencije biblijskog Davida, ne vidim zašto bi Hrvati ustrajavali na svom dolasku na Jadran u stoljeću sedmom.
Ako su Hrvati u Isusovo vrijeme živjeli u Galileji, možda to rasvjetljava zagonetku podrijetla Isusa! Marijin otac spominje se u starim kršćanskim zapisima kao Jakov, što ne ukazuje na Judeju, nego na Izrael i Galileju. Josip nije bio Židov – Josip je bio simbol sjevernog antičkog Izraela, kao što je danas simbol preostalih Samaritanaca, kao što je bio omiljeno osobno ime kod Hrvata, prije nego što su Josip Staljin i Josip Broz proveli genocid nad Hrvatima, najveći pokolj u povijesti ljudskog roda. U to antičko vrijeme nazivanje Marijinog muža Josipom imalo je dimenziju narodnosnog određenja Majke Božje, i na svoj je način predstavljalo otvoreno naglašavanje da zemaljski otac Isusa nije Židov. Do Isusove Objave, središnja antropološka osoba Galileje bio je Josip Egipatski, pa se tu zgodno uklapa odlazak Marije i Isusa u Egipat uz pomoć božanskog Josipa, Boga Oca. Središnja antropološka pojava judaizma je David, kojega su neki apostoli pokušali ugraditi u rodoslovlje Isusa, ali sa različitim genealogijama, sve za potrebe otvaranja kršćanstva prema judaizmu.
Hrvati zapravo nisu pokršteni
Hrvatski pleter bio je simbol ljubavi, obitelji, doma i Domovine. Isus je živio uz Izraelce i ne tako daleko od Judejaca, Židova, ali nije pripadao izraelskom jahvizmu sa svetištem na Gerizimu, a zasigurno ne zasebnom židovskom jahvizmu sa svetištem u Jeruzalemu. Njegov Otac bio je Eli, monoteističko božanstvo tog vremena, daleko duhovnije “kreirano” apsolutno biće nego što je to bio Jahve kod Samaritanaca i Judejaca. Isus je u Jeruzalemu dočekan kao vjerski neprijatelj. Potraga za hrvatskim originalnim bićem je istovremeno putovanje u Isusovu Galileju, do Isusove izvorne Objave. Hrvati nisu pokršteni jer su pripadali najranijem kršćanstvu Palestine.
Kršćani su prihvatili predrasudu da je Isus bio Židov, dok Židovi negiraju da je postojao. Prvi kršćani načinili su taj ustupak Židovima, zbog židovske dogme o židovskom Mesiji, ali taj kompromis nije dao nikakve rezultate. Kada je idumejsko-judejski kralj-namjesnik Galileje smaknuo Ivana, Elizabeta je sahranila svog sina u staroizraelskoj Sebaste, u drevnoj Samariji. Tada su izraelska plemena Galileje gledala Judeju i Judejce kao neprijatelje. I bez toga, judaizacija razapetog Isusa protivi se dogmi Crkve o Sinu Božjem. Josip (=Izraelac #Judejac) bio je simbol Samarije i antičkog Izraela. Nakon prvog židovskog ustanka 66. Vespazijanov sin Tit razorio je 70. Jeruzalem i tek tada se u Isusovoj Galileji pojavljuju prvi Židovi, kao izbjeglice i prognanici, dugih četrdeset godina nakon Isusovog razapinjanja u Jeruzalemu.
Doseljenje u stoljeću četvrtom
Priznajem, ušao sam u prilično sklisko skolastičko područje. Priroda Isusove osobe dovela je do velikih podjela u Crkvi. Docetizam je odbijao ljudsku prirodu Isusa. Kalcedonski sabor postavio je jedinstvo božje prirode i ljudske prirode u jednoj osobi, koje su i nepomiješane i neodijeljene. Monofizitizam je pojednostavnio: jedna osoba, jedna priroda. Prezbiter asketskog kršćanstva Arije s kraja trećeg i početka četvrtog stoljeća bio je protivnik kristologije Trojstva. Odbacio je tvrdnju da je Isus istobitan (homoousios) sa Ocem, nego da je sličnobitan (homoiousios) Ocu. Arije je doktrinarno poražen 325. na najznačajnijem crkvenom koncilu u Niceji. Prihvaćena je Origenova značajka: druga osoba Trojstva – homoousios – od iste supstance Boga Oca, inkarnira se u ljudsku prirodu Isusa, što se uklapalo u ranije raširenu doktrinu emanacije. Kuda god krenem, dočeka me neprobojna crkvena doktrina, a ipak osjećam hrvatsku prirodu Isusa.
Hrvati su živjeli na širokom prostoru od Tanaisa do Harahvati, pa su posve prirodno došli pod utjecaj Manija i njegove velike sinteze antičkih religija. Vjerski isključivi rimski imperator Dioklecijan, koji je surovo progonio kršćane, izdao je 296. edikt kojim je osudio manihejstvo i naredio progon manihejaca. U traženju destinacije za njihovo progonstvo, u potrebi da potisne ilirski karakter Dalmacije, Dioklecijan je dio manihejaca naselio u zaleđu svoje rezidencije kod Salone. Tako su progoni manihejaca početkom četvrtog stoljeća doveli hrvatske manihejce u Dalmaciju, gdje se u simbiozi sa domicilnom populacijom razvilo bogumilstvo. Dolazak hrvatskih kršćana u stoljeću sedmom stvorio je novi hrvatski konflikt, koji je nakon Branimirovog priklanjanja Rimu doveo do progona bogumila kao heretika. Hrvatske povjesničare tek čekaju velike avanture duha: hrvatsko kršćanstvo Palestine, Lukino kršćanstvo Tanaisa, Ivanovo kršćanstvo zaboravljene Harahvati i hrvatsko manihejstvo. Hvaljen Isus i Marija.
Tvrtko Dolić/croative.net
