Dr. Stjepan Šterc: LOMLJENJE HRVATSKE: ‘Ne vesele mene bez vas utakmice nedjeljom…’
Samo stranke/partije i njihovi članovi i sljedbenici postaju ‘sistem’ očuvanja stabilnog poretka, glumljenog razumijevanja budućnosti i razlog svih opravdavanja, dok su svi ostali – proglašavani čistim populistima.
Zato, jer pokušavaju politički progovarati o strahovima, nezadovoljstvima, odlascima, blokiranima, ovršenima, zaboravljenima…
Svakim se danom zapisuju nova i nova imena na Zidu odlazaka (ili dolaska, ovisno kako shvaćate hrvatsku buntovnu mladost) i svaki zapis u nizu nosi i kroji posebnu sudbinu, novu životnu priču, put u nepoznato, velike izazove i još veće posljedice za hrvatsku budućnost, kojih politički upravljači naših i njihovih sudbina nisu svjesni, ne žele vidjeti i u konačnici ne žele prihvatiti kao svoju političku i inu odgovornost u općem zanosu vladanja nad Hrvatskom, pokorenom i prisvojenom strankom/partijom, hrvatskom domicilnom populacijom i njezinim ukupnim bogatstvom i potencijalom.
Politički i društveni determinizam bez ikakvog izvanstranačkog vrednovanja prekrio je Hrvatsku kao plimni val bez povlačenja i mjesečevih mijena, s vrlo jasnim obrisima političke okupacije Hrvatske. Nevjerojatna inverzija suvremene političke zbilje, u kojoj političke stranke/partije postaju isključiva važnost u svemu, a u Hrvatsku se upliću ili pak zapliću samo u interesu očuvanja stranačkog/partijskog apsolutno kontroliranog poretka u kojem narod (populacija, žiteljstvo, puk…) stranačkim/partijskim vojnicima (kadrovima) postaje nebitan, teret i opterećenje.
Idealizam kakvog doma više i nema…
Samo stranke/partije i njihovi članovi i sljedbenici postaju “sistem” očuvanja stabilnog poretka, glumljenog razumijevanja budućnosti i razlog svih opravdavanja, dok su svi ostali koji ne dijele njihove interesne sadržaje, veze, procese i odnose – proglašavani čistim populistima. Zato, jer pokušavaju politički progovarati o strahovima, nemirima, nezadovoljstvima, odlascima, blokiranima, ovršenima, zaboravljenima, nezaposlenima i inim nezadovoljnicima većinske populacije ili većinskog izvanstranačkog/partijskog naroda. Proglašavati većinsko razmišljanje populističkim, teško je prihvatljiva obrana, a izravni napad na takvo (narodno) razmišljanje, čak i kroz moderne plaćenike za pisaćim stolom, ostavlja gorak okus svakodnevnice, opće razvojne blokiranosti, stranačke/partijske nesposobnosti, iracionalnih opravdanja vlastitog izbora te postupanja i lošeg smjera vođenja Hrvatske.
Obrana svih stranačkih/partijskih promašaja, nelogičnosti i nesposobnosti, nije populizam? Diplomatsko prenemaganje i sterilno višefazno i iznad svake mjere naplativo glumatanje, nisu populizam? Korištenje Hrvatske i stranke/partije za vlastiti opstanak u sedlu, nije populizam? Naravno, ništa nije populizam u vlastitoj nedodirljivosti i sebičnosti, a sve je populizam u protivnom mišljenju, pa čak i u mišljenju više od 70 posto ispitanika koji, eto, krivo misle kako Hrvatska ide u krivom smjeru i, naravno, slijede koga drugog, nego – populiste. Bilo bi tu još stavova većinske populacije (iz latinskog: populus = narod), vezanih za hrvatsko suvremeno razdoblje političkog vladanja i mjerenih čistim populističkim nezadovoljstvom, kao prilog iracionalne obrane hrvatskog krivog smjera, demografskog nestanka i izrazito nesposobnih i nespremnih kadrova za odlučivanje u interesu hrvatske budućnosti.
Programski osmišljeni obrazac obrane “sistematičara” kojim se pokrivaju sve nesposobnosti, neobrazovanosti, uskoće razumijevanja i djelovanja, gospodarske, financijske i druge nepravilnosti i bezbroj drugih populistički uočavanih i neprihvatljivih postupanja. Lomi se time hrvatsko društvo i jasno usmjerava prema putevima naših predaka šezdesetih, prošlog stoljeća. Nisu zato slučajne niti slike s glavnih trgova velikih njemačkih gradova na kojima se prati hrvatska reprezentacija s velikim ponosom, ushitom, nadama i vjerovanjima. Idealizam kakvog doma više i nema
(CroExpress-Spektakl na ulicama Stuttgarta. Oko 10 000 Hrvata proslavilo pobjedu).
Hrvatska velike Meri i velikog Filipa…
Uostalom, takav je pristup hrvatskog iseljeništva diljem svijeta, ali za “sistematičare i stabilizatore”, to je neka druga, populistička Hrvatska, koja mora biti trajno udaljena od zemlje svojih predaka. Sjećate li se, možda, neponovljive Meri? Idealizam, populizam, sjeta, hrvatski identitet ili jednostavno nova borba za zemlju “dide mog”, usprkos programiranom usmjeravanju i pražnjenju najvrjednijeg što Hrvatska ima. Poslušajte veliku Meri Cetinić prije nastavka, kako bi barem malo osjetili kakva bi Hrvatska trebala biti. Jedna, jedinstvena i bogatija za svoje iseljeništvo, s konceptom države poput izraelske:
“Cili život živin tu
K’o u nekom plavom snu
To je zemlja dide mog
I oca mog
Ja ostajem na njoj”
Nogomet, reprezentacija i magija stvorena oko svega ovih dana, pomalo liječi domicilnu i iseljenu Hrvatsku od politički orkestrirane svakodnevnice, u kojoj pisači najamnici, koalicijski stabilizatori, interesne zadruge, diplomatski frazeolozi, akademski poklonici, stranačke/partijske sljedbe…, kao uostalom i svi hrvatski anacionalni duhovnici kojih je hrvatska javna scena prepuna, pod okriljem stranke/partije nemilice i svom žestinom udaraju upravo po ovako izražavanoj hrvatskoj pripadnosti. Hrvatski sport i posebno nogomet i njegovi umjetnici na terenu i tribinama, ostali su i postali zadnja obrana hrvatskog dostojanstva protiv sustava koji ga niti ne prepoznaje. Mislim na dostojanstvo zemlje koju vodiš i s kojom upravljaš. Zato, evo malo i Filipa. Naravno, velikog Hrgovića:
“Ne radi se o plaći jer je njima svejedno kome ju daju. Prije tjedan dana u Münchenu su svi čuli domoljubnu pjesmu i vidjeli naše kockice. Smeta im što se čuju ‘Geni kameni’. Tim uhljebima, jugonostalgičarima i parazitima smeta sve što je hrvatsko. Smeta im svaka pozitiva. Ti paraziti su razlog što tisuće mladih ljudi odlazi u Irsku, Njemačku i druge zemlje. Nisu mi čestitali na niti jednoj pobjedi na stranicama saveza. Najradije bi da slomim nogu i odem raditi u Irsku. Arena će gorjeti, kao i Wembley. Neće me zaustaviti takvi miševi”, rekao je Hrgović (CRO Tsunami, 16.06.2018.).
Jasan, čvrst i nedvosmislen odgovor svima koji svojim naručenim pisanjem, apsolutnim nepoznavanjem demografskih zakonitosti, jeftinim opravdavanjima nečinjenja, negiranjem hrvatske budućnosti i osobnim mediokritetstvom i podaništvom, nastoje uvjeriti kako je demografski nestanak Hrvatske, logičan dugogodišnji povijesni slijed, novi europski razvojni obrazac i logična neumitnost na koju se ne može utjecati ili koja čak niti ne postoji. Koliko se samo svojim pisanjem trude prikazati, plansku demografsku destrukciju Hrvatske, normalnom pojavom, iako prije toga nikad nisu proveli niti jedan istraživački postupak, već isključivim nametanjem osobnog mišljenja na malo toga utemeljenog, nastoje pokriti, sad je već posve jasno, specijalni rat protiv Hrvatske, ili kako bi se to moderno i diplomatski reklo – hibridni. Kad već Hrvatska nije pokorena vojno…
Prljavci najavili kasniju stvarnost Hrvatske
Nije, moj Filipe, puno bolje niti u akademskoj zajednici, sve većoj preslici političkog sustava po općim kriterijima, birokratiziranosti, uskoći pameti, nedostatku osjećaja pripadnosti, biranju ljudi i sličnih parametara po kojima smo u svijetu negdje oko 500-tog mjesta. Zahvaljujući osrednjosti, nedostatku hrabrosti, osobnosti i misaone snage, uz isključivu utrku za formom i brojenjem radova koji su, uglavnom, nepotrebni svima. Kakvo svjetsko prvenstvo ili borba za svjetski tron! Osrednjost je naša politička, javna, društvena i znanstvena stvarnost, koja generira još nižu razinu, nezadovoljstvo i pomanjkanje hrabrosti za odlučivanje i vođenje. Hrvatska idila, koju bi trebali promatrati i slijediti s osmijehom i sa slikama političke dobrote što uopće upravljaju s nama. Vratimo se, ipak, malo i na naslov, majstore i njihovu vrijednost postavljenu još tamo, sada već daleke 1993. godine:
“Ima dana kada ne znam
šta ću sa sobom
jer ne vesele mene bez vas
utakmice nedjeljom
a kada padne evo noć
dozivam vas imenom
vas su prekrili
zastavom i mahovinom
A ja sjedim sam pa ponekad
za vas otpjevam
jednog dana kada ovaj
rat se završi
ma jedva čekam prijatelji
sve vas da zagrlim
o Bože čuvaj ti naše golubove
i sirotinju
jer bogati se i onako
za sebe pobrinu”
Otpjevali su nam to veliki, veliki Prljavci i najavili kasniju stvarnost Hrvatske vezanu za zaborav najvrjednijih, brigu o bogatima i Božju zaštitu onih koji to nisu, niti će ikada biti. „Ne vesele mene bez vas utakmice nedjeljom”, antologijska je poruka svima običnima, zaboravljenima, svima koji se spremaju na odlazak i svima koji su znali razloge zbog kojih treba braniti Hrvatsku. Danas su ti razlozi drukčiji, ali nisu manje važni. Danas bi Vas zvali populistima, rušiteljima političkog poretka, nesposobnima za izgradnju „sistema”, teretom za njih izgrađenog društva i uopće, viškom koji ima slobodu kretanja i mogućnost odlaska kao nagradu.
Hrvatska želi živjeti, smijati se i sanjati…!
Ali neće svi otići, jer i u „danima kad ne znaju kud će sa sobom”, znaju kome i gdje pripadaju, znaju kakvu Hrvatsku žele, znaju kako o njima i njihovoj djeci ovisi hrvatska budućnost i znaju kako se za tu budućnost ponovo treba boriti, a naročito znaju kako su već svi otišli ili još bolje usmjereni postupcima vlastite zemlje dio naše zajedničke priče. Koju možemo u najboljim i najljepšim slikama gledati ovih nogometnih prazničkih dana iz Stuttgarta, Nurnberga, Munchena… iz druge Hrvatske, koju nećete moći vječno udaljavati iz naše svakodnevnice.
Možete se truditi koliko god hoćete u negaciji načina i potrebe demografske revitalizacije Hrvatske, možete pisati apologetske stihove novim svjetskim trendovima, možete, zapravo, činiti što ste uvijek i činili, ali hrvatsku mladost nećete moći zaustaviti! Kao niti njihovu želju za boljom Hrvatskom! Ponovimo zajedno, Hrvatskom koja želi živjeti, smijati se i sanjati…!
Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr
