Josip Jović: Blaženi koji vjerovaše, a ne osjetiše
Svečanim je koncertom u HNK-u obilježena peta obljetnica našeg ulaska u Europsku uniju u, razumije se, nazočnosti visokih gostiju. Samo je Kolinda Grabar-Kitarović izabrala Picokijadu. Nepodijeljena su skoro mišljenja kako je tih pet godina donijelo Hrvatskoj enormne koristi.
U tome se slažu svi analitičari, političari i gospodarstvenici, uz tek poneku rezervu. Kao pozitivne strane tog procesa ističu se europski fondovi, rast izvoza, smanjenje nezaposlenosti, porast BDP-a, smanjenje deficita, pravna sigurnost i sve ostalo što dođe pod ruku.
Karakteristika je propagandnog načina govora i mišljenja isticanje samo pozitivnih strana, dok se one negativne prešućuju te upotreba argumenata koji imaju i nemaju veze s onim što se želi propagirati.
HGK navodi kako je od ulaska u EU hrvatski izvoz u zemlje EU-a povećan za 70 posto, ali se ne navodi povećanje uvoza koje je bilo dvostruko veće. Hrvatskoj je do 2020. na raspolaganju 10,7 milijardi eura iz EU fondova, od čega je, prema istom izvoru, ugovoreno 45 posto, ali je korisnicima isplaćeno samo 8 posto „ukupne alokacije“, što će reći 856 milijuna.
Opet se, dakako, prešućuje podatak kako je u pet godina Hrvatska u te fondove uplatila oko dvije milijarde eura, Premijer Plenković spominje podatak da je Hrvatska primila milijardu eura više nego što je uplatila, ali on očito računa na ugovorene, a ne isplaćene novce.
Nezaposlenost je, istina, smanjena, ali zaposlenost nije povećana. To smanjenje nezaposlenosti možemo zahvaliti tužnoj činjenici da oko osamdeset tisuća ljudi godišnje napusti zemlju. Hrvatska sve više poprima obilježja polukolonijalne zemlje iz koje bježe njezini građani.
Tko još računa koliko je profita izvučeno iz Hrvatske putem stranih banaka, telekomunikacija, farmaceutike, a uskoro, zahvaljujući famoznoj nagodbi, i voda, šuma i zemljišta, a da su pri tome uglavnom izostale one prave iliti greenfield investicije. Teško je govoriti o suverenosti kad nismo u stanju proglasiti gospodarski pojas, kad samo donosimo zakone po bruxelleskim direktivama, kad odnose s drugim zemljama podređujemo tuđim strateškim interesima, itd. Kakve, nadalje, ima veze uravnoteženje proračuna ili dolazak stranih gostiju s ulaskom u EU?
Problematično je govoriti o pravnoj sigurnosti kad korupcija na najvišoj razini nije zaustavljena. Porazna je činjenica da smo po razvoju tek na predzadnjem mjestu u EU, pri čemu su rat ili zakašnjelo priključenje europskom vlaku sve neuvjerljiviji alibiji.
Narod za sada nije osjetio blagodati, ali blaženi koji vjerovaše a ne osjetiše. I nije nam za sve ovo kriva Europska unija, nego loše vlade koje se više bave nametnutim ideološkim temama nego razvojem. Politika vlada nekih drugih članica EU-a mogla bi poslužiti kao primjer, makar te vlade ne dobivaju kao naša pohvale za konstruktivnost.
