DON MARINKO MLAKIĆ: Čudesnost vjere
(14. nedjelja kroz godinu B)
Nikada ne smijemo zastati u vjerničkom rastu. Nikada ne smijemo zacementirati svoje stavove o Bogu, sebi, drugima i životu općenito. Prostora za rast uvijek ima. Zato što u nama uvijek ima slaboća, navičnih grijeha, krivih srastanja, zabluda, moralnih kompromisa, sljepoća, nemara… Sa svima njima valja nam se odlučno i neumorno obračunavati i nikada ne posustati.
Ne smijemo se zavaravati time što nam se mnoge slabosti i grijesi pričinjaju da su mali, banalni i bezazleni, da ne mogu bitno poljuljati naše životne oslonce i utjecati na mir naše duše. To je vrlo opasna zabluda. Kada svoje sitne slabosti i grijehe puštamo na miru, kada se uljuljamo u samodostatnosti i samodopadnosti misleći da smo dovoljno zreli i jaki u vjeri, oni podmuklo djeluju u našem biću te ga uspavljuje, otromljuje, čini ga površnim, mlakim i nesposobnim za istinske duhovne napore. A oni su nužni da život doživimo kao dar Božje ljubavi i istinski mu se radujemo. Vjerska lijenost i ravnodušnost, duhovna plitkoća, moralna popustljivost, sve se to polako i neprimjetno zavuklo u naše duše te nas nemilo rastače do te mjere da smo kao zajednica vjernika najozbiljnije duhovno oboljeli i nalazimo se u pravoj smrtnoj agoniji. Kako vjerska površnost i ravnodušnost vjernika ne samo da udalji od Boga već ga lako dovede u sukob s njime, što je danas sasvim očito, predočava nam događaj iz današnjeg evanđelja.
Isus dolazi u svoj zavičaj. Dolazi k svojima. Nastupa u sinagogi, u mjestu gdje su zajedno slušali Riječ Božju i po njoj oblikovali svoje živote. Tu im želi navijestiti Radosnu vijest spasenja. Međutim, njegov nastup izaziva u njih preneraženost.
Oni se opiru i sablažnjavaju o njega. Pitaju se, odakle mu takva sila i mudrost. Ne mogu nadići Isusa kojeg oni ”poznaju” da bi upoznali njegov božanski identitet. Ili ne žele. Oni ga poznaju kao drvodjelju, kao sina Marijina. Ne spominju njegovo ime niti ime njegova oca. U tadašnjem načinu govora to je značilo da sumnjaju u njegova oca i da na nj gledaju s podozrenjem. Nazarećani ne mogu nikako prihvatiti da je Isus netko daleko veći nego ga oni poznaju, da ima božansko porijeklo, da je njegova sila i mudrost od Boga i da joj se treba otvoriti.
Isus zaključuje kako prorok nije dobrodošao u svom zavičaju. Na bolan način doživljava ono što je u proslovu svog evanđelja zapisao Ivan: „K svojima dođe i njegove ga ne primiše“ (Iv 1,11). Isus dijeli sudbinu proroka koji su i prije njega bili odbacivani, proganjani, pa čak i ubijani. Ljudi vole svoditi Boga na mjeru svojih misli i očekivanja. Bog mora biti netko koga poznam, čije mi zapovijedi moraju biti prihvatljive a postupci razumljivi. Redovito je to bog koji ne traže od njih obraćenje i žrtvu. Zato pravoga Boga, koji nas po svojim prorocima neprestano poziva na budnost i rast u vjeri, odbacuju. Napast je to koja nas sve salijeće.
Evanđelist na kraju zaključuje kako Isus nije mogao ondje učiniti ni jedno čudo, osim što je ozdravio nekoliko nemoćnika stavivši na njih ruke, i čudio se njihovoj nevjeri.
Bog ne vrši nasilje nad ljudskom slobodom. On nam govori iz očinske ljubavi, uporno i nenametljivo. Hoće da ga u svojoj slobodi prihvatimo i slušamo. Takva je istinska ljubav, božanski uporna i nenametljiva. Ona podrazumijeva slobodu i povjerenje.
Zbog toga je ovdje važno uočiti taj suodnos vjere i čuda, odnosno osobne vjere i Isusova spasiteljskog djelovanja. Čudo je uvijek potrebno da čovjek nadiđe samoga sebe te dosegne ono dostojanstvo za koje je stvoren i za kojim duboko teži. Bez Božjeg čudesnog zahvata, on to nikako sam ne može postići. Isus je upravo zato došao, da nas, pale radi grijeha, ponovno uzdigne na dostojanstvo djece Božje. To je čudo. Ta Božja neshvatljiva i neizmjerna ljubav koja nas obnavlja i uzdiže. Vjera je potrebna da bi se dogodilo to čudo. Zapravo sama vjera, ona koja ispunja čovjeka bezgraničnim povjerenjem u Boga, ona je čudo.
Vjera je božanska milost koja me čini sposobnim doživjeti čudo Božjeg zahvata u moj život. Kad čovjek vjeruje, kad prihvaća da je njegov život uvijek dar od Boga, dar koji se u potpunosti tek treba ostvariti, onda sav njegov život postaje jedno veličanstveno čudo, čudo života koje seže do vječnosti.
To čudo života, milosnog Božjeg života, po kojem nadilazimo sebe, sva svoja ograničenja, grješnosti i slabosti, Bog nam daruje po Isusu Kristu. Nama danas nudi ga u Crkvi po svetim sakramentima.
Don Marinko Mlakić
