Marko Ljubić: Odlučujuće prednosti Hrvatske nad Engleskom
Na Svjetskom nogometnom prvenstvu ostala su četvorica trenutno najvećih. Namjerno ne govorim najboljih, jer dobar, bolji i najbolji se odnosi samo na nogometno umijeće, a ono nije dovoljno za doći među četiri zadnje reprezentacije koje će odlučiti o prvaku svijeta.
Moram odmah istaknuti da sam se slijedom i svojih prethodnih komentara, nastalih na temelju ranijih iskustava i naravi prevladavajučih navika u Hrvatskoj, posve netipičnih za svakodnevnog hrvatskog čovjeka, pribojavao mentalnog refleksa završetka sportskog natjecanja u glavama prije svega trenera i bliskih suradnika reprezentacije, te novinara, nakon plasmana među četiri najveća.
Srećom, po svemu nepotrebno.
Jer Dalić je momčad doveo na Svijetsko prvenstvo, ono se igra za titulu prvaka svijeta a ne za plasmane ispod toga, oni se upravo tako ponašaju.
Slušajući sjajnoga Dalića u razgovoru s Dragom Ćosićem, bilo mi je jasno da razloga za taj strah nema. Dalić je pokazao svakom svojom riječju, naročito izrazom lica, da ga nije stvorio gotovo stoljetni mainstream, da je svakodnevni Hrvat, da je natjecatelj i da ima iznimnu svijest o sebi i mladićima koje predvodi.
Ni na jednoj dosadašnjoj utakmici nije bio toliko bitan Zlatko Dalić, kao što će biti ili kao što jest u pripremi i vođenju utakmice s Engleskom. Na Ćosićevo pitanje bi li bio zadovoljan trečim mjestom, smireno je odgovorio da ne bi, da bi to bilo otprilike kao – gdje si bio, nigdje, što si radio – ništa.
Tako se ponašaju pobjednici, a Ćosićevo pitanje pokazuje čega sam se bojao. Njemu i mainstreamu je jedini kriterij nekakva usporedba s nečim gubitničkim u sličnoj situaciji. Biti treći na svijetu nije luzerski, ali prethodi mu neuspjeh u dolasku na krov svijeta, zbog kojega se igra Svijetsko prvenstvo.
Zašto je Dalić danas važniji nego ikada?
Zato što su sve četiri reprezentacije, koje su preostale, podjednake kvalitete u nogometnom umijeću.
Neka ima bolju jednu, neka drugu liniju, ali u cjelini, svi su veliki.
Pobjedit će onaj tko bude više vjerovao, tko bude spreman više patiti na terenu, tko bolje bude podnosio udarce suparnika u razvoju rezultata i tko bude bolje i više spreman suočiti se s neplaniranim problemima.
A sve su to odlike duha.
Najbitnije će biti u sudaru Hrvatske i Engleske koji će trener uz pomoć suigrača uspjeti sigurnije i bolje uvjeriti svakoga nogometaša da je dovoljno dobar za pobjedu. Mislim da sve reprezentacije i u tome imaju velike prednosti, snažne argumente, jer usprkos gotovo nikakvim realnim rezultatima, Englezi primjerice na svakom prvenstvu slove za favorite. Tako je i s Francuzima, to je dio povjesnog nacionalnog duha proisteklog iz upravljanja svijetom, koji ih dovodi u prednost pred Hrvatskom i Belgijom. Ali, Hrvatska i Belgija imaju momčadi koje su generacijski jako vezane, igraju godinama zajedno i to je velika prednost u odnosu na Engleze i Francuze.
U tim presudnim zbrajanjima prednosti, Hrvatska ima pred svima dvije dramatično važne.
Prva je to što ključni igrači naše reprezentacije, Modrić, Rakitić i Mandžukić znaju pobjeđivati na najvećim natjecanjima. Imaju zajedno više najvećih trofeja nego svi nogometaši sve tri preostale reprezentacije. A iskusili su i poraze u samoj završnoj bitci za krov svijeta, znaju i jedan i drugi osjećaj.
Navedena trojica nogometaša imaju osvojenih sedam ili osam Liga prvaka, u utakmicama u kojima su igrali ponajvažnije uloge u svojim momčadima, s dubokim biljegom na tim trofejima. U tome se razlikuju recimo od Šukerove i Bobanove generacije, koja je pojedinačno znala pobjeđivati, ali najčešće s ne takvim ulogama u pobjedama.
Modrić, Rakitić i Mandžukić znaju koliko je gotovo pa nebitno i zastrašujuće bolno doći pred vrh pa se srušiti u provaliju. Zna to i Lovren. I znaju kako je na vrhu.
Drugo, ni jedna momčad među četiri nema takvu snažnu identitetsku koheziju kao Hrvatska. Iako su mladići francuske, engleske i belgijske reprezentacije predani simbolima pod kojima igraju, izvan svake sumnje, iza njih ne stoji stoljetni pripadnosni identitet i neupitna vrijednosna povijest kao iza hrvatskih mladića.
U finim detaljima pogotovo kad se bude mjerila spremnost na patnju i glad za pobjedom ta sitnica može biti presudna.
Ova dva momenta su ključne hrvatske prednosti i od Dalića ovisi ponajviše koliko će ih uspjeti svakome mladiću istaknuti i kao presudne.
Ja čvrsto vjerujem da hoće, a to je pokazao nakon pobjede protiv Rusije u više navrata, pogotovo u razgovoru s engleskim novinarima.
Dalić ima još jedan nevjerojatno težak zadatak.
Ujedno, taj zadatak, odnosno problem, može mu biti i velika šansa, odnosno prednost.
Nema sumnje da zlo o kojemu sam pisao u zadnjoj kolumni histerično divlja, utoliko opasnije ukoliko je nevidljivije. Siguran sam, a detalji se probijaju u javnost tu i tamo, da iz Hrvatske ide na sve relevantne adrese, naročito na FIFA tisuće pisama, kleveta, prljavština, zatim na adrese europskih institucija a sve s namjerom stvaranja straha od hrvatskog sportskog uspjeha. Nisu ti ljudi u tim institucijama imuni, konačno u puno elemenata su ovisni jedni o drugima, pa će se sad u završnoj bitci za krov svijeta uz sve ostalo tražiti i poželjan prvak.
U svim elementima najmanje poželjna će biti Hrvatska, pogotovo režimu i poretku u Hrvatskoj, što je najtragičnije.
Zato će Dalić morati ugraditi u pripremu utakmice s Engleskom pogotovo i tu činjenicu i spremiti igrače na višak odlučnosti i patnje, jer će se u finalu manje smjeti pritiskati nepoželjne. Finale i njihova spektakularnost su potrebna elitama, zato ne dopuštaju mrlje na njima. Zato je potpuno presudba utakmica s Engleskom i uoči nje, te tjekom nje treba biti pripravan na sve moguće udare.
Mladićima koji su započeli uspon na krov svijeta s izranjenim stopalima, bez ičega, samo svojom vjerom i podnošenjem patnje, to može biti dodatni stimulans i to s finom mjerom da ne izazove strah i defetizam ni kod jednoga nogometaša, mora postići Zlatko Dalić.
Može li on to?
Sigurno može.
Nije on slučajno tu gdje jest, jer kad je volja Svevišnjega u pitanju, okolnosti se slože na ljudskom umu neuhvatljiv način, čak i iz nedostataka, da bi se ukazala svijetlost i nada.
Taj čovjek je upravo u misiji nade.
Zato vjerujem u pobjedu nad Engleskom.
Izvor: Marko Ljubić/totalno.hr
