Čišćenje kopački i peglanje dresa, londonski summit i europska molitva

Kad su naši igrači nacionalne nogometne vrste odigrali traljavu pripremnu utakmicu protiv Brazila uoči Svjetskoga prvenstva izgrdio sam ih u strahu od još jednoga debakla i utapanja repke u našu „društvenopolitičku“ kloaku svakodnevne glupe perspektive u režiji antifašističke „deep state“, koju, održive budućnosti radi, treba pregaziti kao plitki potok. Kad ono Brazil otišao doma, a naši su među četiri najbolje vrste na svijetu ostali u ruskoj areni s velikom prigodom da odigraju i finale. Ako je inkriminirana tekma poslužila za zavaravanje protivnika, onda moram pokorno priznati da sam varku popušio oštro i na prvu. Kako god bilo, loš dan ili taktička varka, na Svjetskome prvenstvu u Rusiji Hrvati briljiraju voljom za pobjedom. Imamo i najboljega igrača dosadašnjega dijela turnira, Luku Modrića. Dalić je uspio iz reprezentacije otjerati poznati hrvatski minimalizam (sjetimo se – npr. one – dok se veliki tuku, mali su pod stolom).

Dosad je dobio pet utakmica, deklasirao Argentinu, izbacio Dansku i Rusiju. Sutra ćemo zajedničkim snagama, „ako Bog da“ (Zlatko Dalić) i Englesku – budući da smo bolji od njih točno toliko koliko su oni lošiji od nas. Sve to unatoč antifašističkom ustanku protiv Hrvatske nogometne reprezentacije, koji u nas traje i ne posustaje. Srećom nije negativno utjecao na Predsjednicu Republike. Ona je na svoj način dala dodatni vjetar u leđa momčadi i izvrsnome, tako skromnome i bogobojaznome izborniku Daliću. Sve u svemu, ne samo zbog onoga članka i nekoliko pridjeva u njemu, već ponajviše zbog pokazane izvrsnosti dečkima sam do daljnjega spreman čistiti kopačke!

Trebaju nam dvije pobjede: Protiv Engleske i domaćih Engleza

Ne znam kako mi je herc izdržao zadnje dvije tekme, tu i tamo kod produžetaka i penala preskače ko stara vekerica na navijanje. Za utakmicu s Rusijom po prvi puta otkako je u mojemu vlasništvu izvukao sam iz ormara speglani dres naše nogometne repke što ga je pokojni brat nosio na rekreacijama po brdovitome Afganistanu. U Kabulu darovala mu ga ondašnja ministrica Kolinda Grabar-Kitarović. Dao mi ga neposredno prije negoli se preselio na bolje mjesto od antifašističke nedođije „deep state“. Više ga ne skidam dok Prvenstvo ne završi, a kad završi dres s popratnom besjedom dočekat će prvoga unuka, da poput guske ne zaboravi prošlost i bez identiteta i ponosa ne okrene se inkluzivističkom geganju u budućnost. Imao sam, dakle, dojam da su naši nogometaši na ruskom veleigralištu izgarali za naše žive i mrtve vitezove i rođene i nerođene unuke. Bude li Hrvatska prva na svijetu, u znak zahvale možda prestanem pušiti, ta ipak bi trebalo dočekati novi naraštaj. U tom slučaju, provjereno, osjetno bih manje pisao. Stoga nisam siguran koliko će možebitna apstinencija trajati, budući da sam i u tom pogledu ovisnik.

Kaj buš, nitko nije savršen. Moguće je blizu savršenstva bio sv. Benedikt (480. – 543.). Njega, zaštitnika Europe, sutra (11. srpnja 2018.) slavi Crkva. Već sam mu se obratio u svezi predstojećega moskovskoga sudara s Englezima. I bez njegove pomoći, premda je lopta i dalje okrugla, znam da tekmu možemo izgubiti jedino tako da pobijedimo sami sebe uz pomoć sudca, a pobijediti možemo jedino „vlastitim snagama uz pomoć Božju“. Što se pak HRT-a izgubljenoga u magli Prve jugoslavenske nogometne lige tiče, koliko god puta gusanski zvao srbijanskoga susjeda, starog lisca Milojka Pantića, a preskočio pozivati susjede izvan „jugosfere“, antifašistički rat protiv Hrvatske uskoro će morati položiti oružje i priznati poraz. Treba se samo ugledati u volju i borbu naših u Rusiji i pomučiti se da klatež različitih boja i oblika završi na politotpadu. Političke mu ekologije i utakmica s otpadom mora se dobiti. To je u Europi sad in. Poput onih odigranih protiv Danske, Rusije, sutra i Engleske…

Tak. Da ne duljim. Očekujem dvije pobjede. Nogometnu u Rusiji protiv Engleske i protiv domaćih Engleza doma. A sv. Benedikt vjerojatno nije igrao nogomet i sigurno nije navijao za ovakvu Europsku uniju. Dobio je, međutim, duhovni boj i postao ocem zapadne civilizacije. Ona danas izumire jer se odrekla Boga i njega, općenito čovjeka stvorena na sliku i priliku Božju. I Hrvatska se s postojećim poretkom (sve češće pravi se Englezom), mic po mic odriče Boga i kršćanstva, čovjeka i dostojanstva, što nam je posvjedočila ratifikacija rodne ideologije. S interpretativnim kiselim bombončekom. Dok iščekujemo deratifikaciju poretka i istanbulažnjenja, kršćanski je pomoliti se. Zato ću završiti s poznatom molitvom.

Kako pobijediti s ministricom Pejčinović-Burić na desnom krilu?

Krenuh tipkati molitvu sv. Benediktu, kad me iz Londona prenuo glas ministrice Marije Pejčinović-Burić. Kaj tam dela dok se naši spremaju za tekmu protiv Engleza? U Londonu, koji narodnom voljom napušta Europsku uniju, održava se (jučer i danas), da ti pamet stane, „dvodnevni summit ‘EU – zapadni Balkan’ na kojemu se u sklopu Berlinskog procesa razgovara o pitanjima važnima za budućnost regije“. Budućnost regije već je više puta viđena u prošlosti!

U presudnim povijesnim trenutcima, sjetih se opreza radi, u pravilu neki naš političar skokne protivniku pod noge. Recimo, Pribićević i Pavelić stariji – Kralju u Beograd godine 1918. Ima, istina, i obrnutih primjera. Nezadovoljni komunističkim modelom velike Srbije, poslije tzv. oslobođenja 1945., prema britanskim izvorima oko 8.000 zadrtih četnika otišlo je u Veliku Britaniju. I? Kaj i? Čekaju tamo Hrvate, neke nove trumbiće i supile, da slože novi Jugoslavenski odbor, ta, Pašić, pardon Vučić, u Beogradu nestrpljivo čeka novo geganje gusaka sa zapada. U Jugo odboru bilo je mjesta čak i za Nikolu Stojanovića koji je još 1902. usred Zagreba najavio istrjebljenje Hrvata.

Očekivalo se kako će „regija“ u Londonu potpisati Regionalnu inicijativu za utvrđivanje ratnih žrtava (Rekom). Izgleda kako prvoga dana do potpisivanja toga sporazuma nije došlo. Srbija, Crna Gora, Kosovo i Makedonija nisu potpisale sporazum o Recomu. Je li Hrvatska spremna potpisati ovaj projugoslavenski program, kojega forsiraju EU i neki naši profesionalni Englezi iz Hrvatske (V. Teršelić, E. Jakovčić, Ž. Puhovski…). Englezi utoliko što ne razumiju da Jugoslavija više ne postoji. Otkad je nema Hrvati su u nogometu jednom bili treći na svijetu, a sutra moguće i više od toga.

Ne znam kakvu utakmicu i na kojoj poziciji igra Pejčinović-Burićeva, no, poznato je kako je „europska iskustva“ brusila u četničkoj Srbiji Milojka Draškovića i Vuka Pantića. Ta, kako bi bez beogradskoga iskustva postala ministricom vanjskih poslova inkluzivne vlade? U Londonu je izjavila hrvatskim novinarima: „Za nas je važno da se sve zemlje jugoistočne Europe što prije integriraju u europske i euroatlantske integracije jer će se samo na taj način u toj regiji, s kojom je Hrvatska povezana, stvoriti mir, stabilnost i perspektiva“. Ne znam s kim je ona „povezana“ niti me zanima. Zanima me, međutim, iz koje je kristalne kugle izvukla da je „za nas“ (Hrvatsku, pretpostavljam) važno ono što nam uopće nije? Kad i tko je odlučio službeno veličati regionalni europopulizam?

Što se tiče mira, stabilnosti i perspektive u „regiji“, raniji pokušaji završavali su krvavo, kako je i planirano, ali o tome Rekom nema pojma. Mir, stabilnost i perspektivu jamčio je i Londonski sporazum (1915.), i monarhistička velikosrpska diktatura Kraljevine (1. prosinca 1918. – 10. travnja 1941.) i obnovljena zločinačka komunistička Jugoslavija – krinka za veliku Srbiju i logor za Hrvate (od 1945. do hrvatskoga Dana državnosti 30. svibnja 1990.). Slobodno u taj niz uvrstimo i Rekom Europske unije i suvremenih jugoslavenskih pododbora. Naša ministrica, međutim, nije na ključne povijesne istine podsjetila službeni London, EU, pa niti Berlinski proces „kao takav“, a kamoli nazočnu Srbiju s kojom je Hrvatska bila zavezana lancem s „gvozdenom“ kuglom. Bilo je to bratstvo i jedinstvo, tj. ondašnja „perspektiva“. Rekom još nije završena priča u Hrvatskoj, ali bit će otpuhan kad se steknu politički uvjeti.

Plenković – vezni igrač virtualne reprezentacije EU

Da se nešto pretpostavljam jugoslavenski bljutavo kuha u londonskoj kuhinji poznatoj po izuzetno kompliciranom receptu jagoda sa šlagom, jasno je iz vijesti kako će na današnje zasjedanje summita pod britanskim protektoratom doletjeti autor populističke interpretativne izjave i šef inkluzivne vlade, Andrej, ne Kramarić (majstorski gol glavom Rusima!), već Plenković – vezni igrač nepostojeće nogometne reprezentacije Europske unije, najbolji strijelac autogolova sa i bez interpretacije. Nije poznato na kojem će jeziku igrati i hoće li mu jezik odrediti izbornik mu Juncker. No, poznato je da će već sutra skoknuti iz Londona u Moskvu na tekmu na kojoj po tribinama, pa i šire, ne će biti nijedne zastave Europske unije, osim ako je on ne donese i prošverca na tribine. S obzirom na veliki broj gledatelja riječ je o marginalnim skupinama euroskeptičnih populista. Tko zna, moguće usput Putinu ponudi „pristupne pregovore“ i „europski put“ mira, stabilnosti i perspektive.

Spomenuti „Berlinski proces“, na kojega se ubrzo zalijepila jugoslavenska inicijativa Rekom, osmislila je 2014. sada zvijezda u padu, Angela Merkel. U EU njezinu politiku jedino još Plenković i jedna francuska žrtva seksualnoga zlostavljanja u djetinjstvu smatraju perspektivnom. Plenković je, istina, u Bruxellesu zlostavljan guzoštipom, ali ne u djetinjstvu, već kao predsjednik hrvatske vlade, što Rekom nije zabilježio. Ma, htio sam podsjetiti kako su Hrvati svoj „berlinski proces“ odradili na prvom demokratskom referendumu. Unatoč tomu, zbog summita u Londonu, priznajem, malo sam zabrinut za sutrašnji rezultat, zato je sv. Benedikt završio u tekstu.

Turnir „EU – zapadni Balkan“ dosad se igrao u Berlinu (Njemačka), Beču (Austrija), Parizu (Francuska), Trstu (Italija) i sad u Londonu (Velika Britanija). Bojim se da ne završi usvajanjem nekoga novoga tajnoga „Londonskoga sporazuma“ namijenjena za vrlo izgledni raspad, dakako, ne više Austro-Ugarske, već zabludjele Europske unije. Mislim da to Dalić i naši moraju imati na umu uoči sutrašnje tekme s Englezima, kao stanovitu dodatnu motivaciju, došao Plenković ili ne došao s navijačkim rekvizitima europskih okvira. Možda ode u svlačionicu engleske reprezentacije da im u apostolskome pohodu objasni kako je brexit „velika pogreška“?

Poslije prvoga dana summita jasno je da se razgovaralo i o „pitanjima povezanima s nasljeđem iz prošlosti“. Naše navodno ofenzivno desno krilo, bivša savjetnica za europske okvire beogradske vlade, naglasila je kako u zapadnobalkanskoj regiji „treba raditi na pitanjima rješavanja ratnih zločina, suočavanja s istinom o prošlosti, te na pitanju traženja nestalih osoba“. Trebaju li to raditi državne ustanove ili regionalne komisije antifašista i unitarista, jugobolnih inkluzivista i profesionalnih aktivista? Što je ona po tim pitanjima, primjerice, dosad napravila? Nije nam rekla ni koja je godina polazišna. Treba li krenuti od 1918., od 1945., 71′., ili samo od 30. svibnja 1990., kad je bilo jasno da su nas razbenediktinjeni EZ i London, nenaoružane isporučili i nekoliko godina držali u raljama agresije Srbije, Crne Gore i pobunjenih Srba iz Hrvatske, sve dok nije bljesnulo, pa onda i olujno zapuhalo „vlastitim snagama i uz pomoć Božju“ (Franjo, nije svetac, zna se koji).

Molitva svetom Benediktu za zaštitu od Zloga

Ne, nisam zaboravio na obećanu molitvu. Evo je: „Sveti Benedikte, ti si se potpuno predao Bogu i živio si samo za njega. Svojim primjerom, svojom vjerom i svojom ljubavlju prema Bogu potaknuo si tolike plemenite duše da prihvate ideale redovničkog života. Svetošću svoje duše i poučljivošću od Duha Svetoga odupro si se Sotoninoj moći da istrgneš od njegove vlasti duše koje je on htio zauvijek upropastiti. Oče Benedikte, zagovaraj nas kod Boga da privuče k sebi sve duše koje poput tebe žele živjeti u vjernosti Evanđelja. Sveti Benedikte, brani nas od zloga koji hoće da zastranimo s Božjeg puta, puta dobra, ljubavi i istine. Zaštiti nas od neprijateljevih zasjeda, spasi nas od njegovih zamki, učvrsti nas protiv napasti i budi uz nas na našem smrtnom času. Sveti Benedikte, miljeniče Božji, udalji od nas sile zla i nauči nas da u svakom času sačuvamo mir srca. Amen.“

Izvor: Nenad Piskač/hkv.hr

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save