Dr. Zdenka Čorkalo: Zavezani barjaci
Susret s „razrednicom“ skoro da nije uspio, tražeći parkić preko putapoznatog hotela. Tamo gdje je uvijek bio parkić i dvije obične klupe, na kojima si mogao sjediti i nasloniti se, sada je prolazište, prečica, skraćivanje puta, da se uštedi i ne napravi normalni nogostup uz prometnicu. Klupe su zamijenjene širokim drvom položenim između dva kamena, i to se nazvalo uređenjem . Nekada su ljudi sami postavljali što ravniji kamen i na njega pričvrstili neku drvenu dasku da s onoga, na čemu sjediš, ne poprimi hladnoću dio tijela kojeg taj kamen dodiruje. Ni od hotela ni od parka nije ostalo ništa što bi podsjećalo kako je to nekada bilo, kad si sam sebe počastio prirodom kojoj si došao u goste. Sada je sve „europskije“, nije „hrvatskije,“ što je od značajne važnosti.
Moja prijateljica je profesorica hrvatskog jezika. Od milja, zovu je „razrednicom“ i djeca kojima je bila razrednica i kojima je samo predavala hrvatski jezik, zato jer je svu djecu uvijek „opominjala na uho“. Vještinu poštovanja djeteta je razvila do neusporedivosti s drugima. Nije joj zbog toga bilo lakše. Više je otkrila skupnih mana kroz tu svoju vrlinu nego sve upregnute statistike koje i nisu imale drugi cilj nego potvrditi ono zbog čega su se i uputile s naprtnjačom ničega. Profesorica, u djetinjstvu „humano“ preseljena i udaljena od obiteljske jezgre, na neprirodnoj prekretnici, nije se dala umanjiti.
Jedva smo našle jednostavno uređen prostor za susret i razgovor utiho, oči u oči, ruka u ruci, otkrivanje gledanjem. Odmah mi je pokazala upravo pristiglu poruku na mobitelu.„Najdraža razrednice, molim vas za par minuta viđenja. Danas napuštam sve i s vama se želim pozdraviti“. Mlada žena koja je dotrčala pozdraviti se sa svojom razrednicom izgledala je upravo kao što je i napisala, uznemirena i nesretna. Gdje ide, što smjera, što ostavlja? Ima tridesetpet godina. Udata je, ima dvoje djece. Završila je Studij informatičkog računarstva na zagrebačkom Sveučilištu. Sa svojom mladom obitelji seli u Irsku. Sestra i brat, mlađi od nje već su odselili. Razrednica joj pokušava umanjiti odlučnost odlaska, otkriva joj svoj primjer sličnog preseljenja, ali vidi, vidi se iz aviona da je žena niti sluša niti čuje. Ona je već mislima otišla.Rekla je da želi sve izbrisati iz te duge povijesti života poslije Slavonije. Za sve je kriva „Oluja“. Poginulog joj oca još nisu pronašli. Njih prognalo. Troje djece s majkom u prognaničkom naselju, samo su se redala preseljenja. S očevom rodbinom i od ranije nisu bili u čestim susretima jer se otac, jedini sin u dalmatinskih roditelja, protiv njihove volje vezao za ženino i ostao u Slavoniji. Mučeći se svakako majka je uspjela dobiti stan ali nigdje bliže nego na jugu Domovine. Nesnalazeći se u neljubavi, u potrazi za onim što se nikada više ne može naći, praznog srca, teško bolesna umrla je u mjesec dana, petnaest godina nakon supruga. Djeca su rasla, dobro učeći. Najstarija od djece je preuzela skrbništvo. Kako je na studiju bila izvrsna dobila je više priznanja i nagrada. Tada bi joj govorili da je to zbog privilegija jer je dijete ubivenog hrvatskog branitelja. Kad je brat bio u krizi i najlošiji u školi te godine, govorili su da je ohol i pun novaca od visoke braniteljske mirovine pa zato ne mora učiti. A braniteljske mirovine su visoke kao u Saboru! Nitko ne bi mijenjao smrt za novac, dati život za Život, kao što je napravio njezin otac.
On je u njoj, u njezinom bratu i sestri, još kao maloj djeci, razvio je, razvezao barjak časti, oni su imali što druga djeca oko njih nisu imala, posebnu važnost u srcu, koju život donese kad ti smrt odnese. Sve dok je majka živjela borili su se zajedno. O kakvom posebnom ratu je tu bila riječ! Iza toga, postalo je nepodnošljivo vrijeđanje svih mrtvih privilegiranih, koji su u smrt išli iz samovolje tražeći neku svoju državu, tražeći kruha svrh pšenice. Jer da nije bilo njih, dragovoljaca, ne bi bilo ni Domovinskog rata, ni huškanja naroda kojemu ništa nije nedostajalo tamo gdje je bio, ne bi bilo toliko troška za obnavljanje porušenog i zapaljenog ni za plotun i hrvatsku zastavu na braniteljskim pokopima. A o nenađenima i neiskopanima? Neka ih tamo, pustiti ih treba gdje jesu da jesu. Što su htjeli to su dobili.Crvena polja, bijela polja, eto ih sada u polju!
Preporukom profesora sa fakulteta dobila je posao u Državnoj upravi. Prema njoj su se ponašali kao prema slici obješenoj iza ormara. Visi a ne vidi se. Ne smeta javno. A oni toj slici i autoru koji ju je stvorio govore svašta, skrivajući se iza ugaraka davno zaboravljenih paljevina, slično ptici grabljivici kad skriva svoj kljun jer ono što u njemu nosi su žalopojke za nekadašnjim slasnim, nezarađenim komadima. Ovakvi kao ona su pokošena, metiljava trava, pa neka im bude zagorčan život i u neživotu. Svaki dan joj osvane u nadi da će zaborav doskakutati odnekuda i do njezine glave i da će i njoj prozboriti koju riječ. Već vidi kako se to događa, želi pripremiti teren, pretražuje po mozgu i odlučuje o možebitnom redosljedu izbacivanja iz sjećanja onoga što svojom bljutavošću oduzima dostojanstvo ostalim uspravnostima. Kako će se riješiti tolikih koji u rani, ratnoj rani, ne nalaze vrlinu? Bol vrijednu voljenja.Vidi odavno i sama, ni ona ne udomljuje sve riječi jednako. Kad među riječima može napraviti razliku, zašto ne bi i s ljudima napravila isto, zašto bi ih udomila, čuvala im mjesto u srcu, čekajući da se sjete razvezati zavezane barjake…
Zdenka Čorkalo
