Nenad Piskač: Dugogodišnje izležavanje i državni udari
Potrošeni poredak poslati na doživotni godišnji odmor
Već smo godinama na kolektivnom godišnjem odmoru. Jedino poredak radi non-stop. Lebdi nad nama tako da se skroz opustimo i dosegnemo stanje nacionalne nirvane potrebno za geganje gusaka u željenom smjeru. Još u doba kad je u Ustav ugrađivao članak 141., nazvan Tuđmanova tvrđava, Franjo je upozoravao kako nije vrijeme za izležavanje jer prijeti novo geganje, naime: „Veličanstveno uskrsnuće hrvatske slobode i samostalnosti i velebne hrvatske olujne ratne pobjede žele obezvrijediti različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane duše“.
Vizionar! Opisao je nositelje poretka, kao da je vremeplovom otišao u budućnost. S obzirom na to ča, kaj, što se danas događa u hrvatskoj tvrđavi, njegove su riječi ipak samo blaga kamilica, rječnikom poretka rečeno – meki ustaški državni udar, potrebit detuđmanizacije, koja je, istina, temeljito već provedena, tako da iza nje više ni trava ne raste. Zato i hrvatski godišnji odmor traje „neopisivo“ dugo. Tijekom njega hrvatski narod preimenovan je u „navijače“, a njegovi junaci u ustaše. Kad se narod i junaci spoje, što je to negoli udar hrvatskoga nacionalizma na odnarođeni režim. On reži na neznane „navijače“ kamoli ne na znane junake.
Državni udari neprijateljske emigracije iz Rusije, Njemačke, Irske…
Iz višegodišnjega izležavanja narod može, empirijski je dokazano 1998. i 2018., pokrenuti igra i pjesma uspješnih nogometaša. A da je riječ o opasnoj pojavi, spoju rada i radosti, svjedoči činjenica kako su i mladi košarkaši (do 20 godina) drugo mjesto u Europi proslavili također u znoju lica svojega uz Thompsonov, nego čiji?!, repertoar. Tako poslije Oluje jedino iz športskih svlačionica u istom mjesecu na tekućoj traci dolaze dva meka ustaška državna udara izvedena na svjetskoj i europskoj razini. Oba dolaze iz neprijateljske emigracije, antifašističke Rusije i multikulturalne Njemačke. Što je dokaz da su Hrvati globalna činjenica, subjekt, da ne spadaju u objekt „tvrđave samoupravnoga socijalizma“ za komuniste, odnosno proširene Srbije za četnike, Zapadni Balkan za eurofile i „jugosferu“ za Britance.
Poredak je sad zabrinut da se neprijateljski udari ne preliju i „na ove prostore“ koje smatraju privatnim vlasništvom, jer ih je davno oslobodio antifašizam četnika i komunista, čak i prije pojave fašizma. Zato udara po svemu što hrvatski diše, znoji se, radi i pokušava dokazati kako Hrvati zavrjeđuju baš ovaj i ovakav poredak što nam ga namriješe „različiti smušenjaci i smutljivci, mutikaše i bezglavnici, jalnuški diletanti i jednostavno – prodane duše“. Hoće li idući ustaški udar stići iz Irske, nitko ne zna. Hrvati su „neopisivo“ nepredvidivi.
Ima i predvidivih! Režimsko mudroslovlje u svoje „iznimno“ vrijedne ruke preuzela je Jadranka Kosor antifašistički pravovjernom tvrdnjom – „Thompson sigurno ne spada među ljude koji ujedinjuju Hrvate“. Hrvate, zna ona, ujedinjuje jedinstvo protiv „prisajedinjenja“ i vjera „u vlastite snage i pomoć Božju“. Svaki, pa i meki udar „prisajedinjenja“ ne dolazi u obzir „u bilo kom obliku“ kako i piše u Tuđmanovoj tvrđavi. Što pak mudroslovku ujedinjuje s Hrvatima – osim što spada u niz neuspješnih predsjednika vlada, a što je pak ujedinjuje s poretkom, ostavljam otvorenim pitanjem za razbibrigu na godišnjem odmoru. Kao i to što hrvatski narod ujedinjuje ili razjedinjuje s odnarođenim poretkom. Odgovori na to predstavljaju opasnu pojavu – da ne rečem politički program.
Učinci antifašističkih i ustaških udara
Da se razmemo, nisam Japanac! Ne zagovaram godišnji odmor u trajanju od tri do pet dana. Nisam, međutim, niti za višegodišnji godišnji odmor, jer poslije njega teško je opet dosegnuti radnu temperaturu potrebnu za održavanje i razvitak, ne „lokomotive Zapadnoga Balkana“, već tvrđave 141. Poredak prodanih duša, naprotiv, iako nije ni u peti japanski uspješan, a balkanski je povodljiv, potiče odmor – što duži to bolji, štoviše, ne samo doma s nogama u lavoru, već i obiteljski godišnji u inozemstvu bez povratne karte. U nas je dovoljno da samo poredak radi i misli umjesto nas. I odlučuje. K tome, pograbljao je sve što se pograbljati može. Trenutno struže po dnu zagorjelih lonaca pogleda uprtog u „europske fondove“. I još nije sit!
A radi, rekoh, non-stop. Uključuje struju antifašistima, isključuje ustašama. Uključuje mikrofon dvorskim ludama, isključuje pobjednicima. Dopušta tvrde antifašističke udare u svim sektorima društva, ne dopušta meke ustaške udare ni u primisli. Premda su učinci dijametralno suprotni: Ustaški udari pune turističku sezonu i dižu ugled Hrvatske u svijetu. Antifašistički udari kad se makar i kroz kulturu ofrljićevski švercaju u Europu u njoj dobiju brzopotezni vritnjak, plješću im samo „na ovim prostorima“ borci „tvrđave samoupravnoga socijalizma“. I taj samoupravni raj na prvom referendumu bio je odbačen ko stara probušena lopta. Kakav, neoprostiv, udar! Hrvatska se može „neopisivo“ voljeti i neopisivo mrziti. Primjera za oboje ima napretek.
Adam ustaša, Eva rodno sputana
Bilo je još nekih udara u novijoj povijesti, koji nisu po mjeri osamnaestogodišnjega, dakle, punoljetnoga poretka. Odmoren ili ne, sjećam se ko danas, sveti papa Ivan Pavao II. 10. i 11. rujna 1994. posjetio je Hrvatsku. Bio je to udar za pamćenje, još me bole leđa i uši. Noseći klinca na ramenima, sjećam se, mali je u kratkim hlačama na tregere mašući hrvatskom i vatikanskom zastavicom neumorno skandirao: „Papa, majstole, Papa majstole“. U Zagreb je Papi na Hipodrom došlo oko milijun „navijača“.
Nitko Papi nije isključio mikrofon, kamoli struju, lijepo se moglo čuti što je poručio Hrvatima: „S uzbuđenjem mislim posebno na stranicu vaše suvremene povijesti, stranicu vjernosti Kristu i Vrhovnom Svećeniku, napisanu u godinama neposredno nakon Drugog svjetskog rata. Zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac bio je protagonist te povijesne stranice, plativši patnjama i kušnjama svake vrste svoju hrabru privrženost Evanđelju. Sva ta povijest milosti postaje danas za vas poticaj da razmišljate o sadašnjosti i poziv da izgrađujete budućnost koja je pred vama“.
Dvadeset i četiri godine kasnije u današnjem poretku stvari izgleda kao da su se Hrvati prije 13 stoljeća pokrstili na bezbožni antifašizam. Zašto? Zato jer su već prvi ljudi bili fašisti. Adam je dodatno i ustaša. Eva nije imala priliku za slobodno „rodno“ opredjeljenje. Zmija je pak do danas ostala zmijom. I ono najvažnije: Adam nije bio član SKOJ-u, niti Eva AFŽ-a.
I tak, da ne skrenem u neplodonosno antifabulažnjenje i istanbulažnjenje s interpretativnom „historijskom“ izjavom, velim, treba se kratko počinuti od režimskih smicalica duboke države i godišnji odmor iskoristiti za pripravu, kak je Papa rekao, „izgradnje budućnosti“. A onda bez nervoze potrošeni poredak poslati, ovo je važno! – ne na oporavak, kao početkom devedesetih, već na doživotni godišnji odmor u svjetski poznatu destinaciju – Ropotarnicu Povijesti.
Izvor: Nenad Piskač/hkv.hr
