Dr. Stjepan Šterc: Najbolja i najljepša Hrvatska!
Nisu ovo bajke o zamišljanim izgubljenim i nestalim ljepotama, niti priče o prošlim vremenima naših predaka, nisu niti umjetničke slikovnice zemlje kakvu zamišljamo u našim mislima, koja ne postoji u stvarnosti, nisu ovo vremena iza nas koja se nikad neće niti mogu ponoviti, niti je suvremeni svijet izgubio vjeru u ljudske vrijednosti, sposobnosti i mogućnosti pokraj kontrolirane svakodnevnice. Epska hrvatska bitka u moskovskoj areni protiv svega što čini globalnu kontrolu zasnovanu na moći novca, materijalizma, tehnologije, programiranosti i profita, u konačnici, kao osnovnog mjerila ljudskih vrijednosti svijeta pomaknutih ideala, nikog s još uvijek neizgubljenim vjerovanjima u ljudsku snagu, misao i volju nije niti je mogla ostaviti ravnodušnim…
Nisu ovo vremena niti za vječne sljedbenike programirane političke jednakosti prošlog totalitarizma čija uskoća, elementarna pamet, duhovna praznina i nevjerojatan otklon od svake hrvatske posebnosti, uvijek traži vlastiti izgubljeni smisao u svakom pokretu, pjesmi i misli, u svakom pojedincu i kolektivu i u svakoj hrvatskoj pokaznoj vježbi postojanja, povezivanja, vrednovanja i dostojanstvenog otklona od prosječnosti i nametnutih anacionalnih okvira.
Stalno prokazivanje Hrvatske…
Još su ovo manje vremena u pokazanoj globalnoj aklamaciji, hrvatskoj nogometnoj i svakoj drugoj posebnosti, za tražitelje rudimentarnih otisaka hrvatske prošlosti u kojima, nezavisno od općeg stava, planski kopaju duboke rovove, zakapajući samim time i sebe u okvire prošlosti s nemogućim izlazima. Koliko smo se puta samo zapitali – pa, otkud im više razarajuća želja djelovanja spram zemlje u kojoj žive i njezine populacije koja pred cijelim svijetom dokazuje baš suprotno njihovim nevjerojatnim otkrićima, koja će uvijek poslužiti protivnicima kao dar?
Prokazivanje Hrvatske, njezine populacije i napad na svaki identitetski izričaj i postupak s pozicije razarajuće sebičnosti, zarobljene nasljedne prošlosti i granične želje osobnog dokazivanja, moguće je objasniti samo plaćeničkom ili graničnom pozicijom od koje ne možeš pobjeći. Čak niti u trenucima kojima se divi cijeli svijet. „Teške boje”, rekli bi izgubljeni, a oni koji su otpuhali sve to oslobađanjem Hrvatske od srbijanske agresije devedesetih: „Kad niti u ovakvom svjetskom naklonu hrvatskoj posebnosti ne mogu pronaći unutrašnju snagu i mir, bilo bi dosta!”
Najbolja i najljepša Hrvatska koju gledamo i doživljavamo ovih ljetnih dana zajedno sa cijelim svijetom, objektivna je stvarnost pred nama, koja, istina, sliči na bajku iz naših školskih dana, umjetnički izražaj ili nacrtano platno; stvarnost koja uči, ostavlja tragove, pokazuje smjer i potvrđuje obrazac i stvarnost bez čijih vrijednosti Hrvatska ne može izvući budućnost. Nisu nakloni Hrvatskoj slučajni, nisu niti plod prisile, interesnog suglasja, a još manje usmjeravanog političkog i diplomatskog djelovanja (inače za ovu razinu prepoznavanja Hrvatske, potpuno sterilnog, izlišnog i neusporedivog), već su spontana i ljudska reakcija na hrvatsku bitku s moći koja i drugima daje snagu, vjeru i osjećaj vlastite važnosti naspram programirane matrice upravljanja.
Postavljajući obrazac postupanja, spontanih doživljaja, vjerovanja u vlastite mogućnosti i iskazivanja izvornih emocija, Hrvatska je danas u globalnom svijetu pravo otkriće i predmet uvažavanja kakvog bi samo poželjela svaka zemlja. Hrvatska, sa svom svojom simbolikom, snagom ukupne identitetske populacije, oslanjanjem na temelje postanka i ponašanjem na terenu i izvan njega, upravo ovih dana potvrđuje ljepotu emocija, pripadnosti, spontanosti i oslanjanja na hrvatske vrijednosti. Za primjer drugima, koji to s ushitom i prihvaćaju. Tragači vlastitih sudbina izvan toga više se ne računaju.
Vrijednost koja se nikad ne može zaboraviti…
Nakon ovakvog planetarnog hrvatskog uzleta, oslikani i u areni opjevani obrazac hrvatskog djelovanja u najvažnijem segmentu globalne igre koja to samo nije, stvari bi za hrvatsku budućnost trebale biti jasne i, zapravo, jednostavne. Priznavanjem hrvatske posebnosti na svjetskoj razini, upravljači bi naših sudbina, koje, eto, zovemo – ne znamo baš zašto političari – mogli samo slijediti nogometnog izbornika i posebno mu biti zahvalni za poduku u pristupu, selektiranju, uvažavanju sposobnosti i posebno u odnosu prema ukupnoj hrvatskoj populaciji, čiji su najbolji izbor i potvrda. Mislim na nogometni izbor kojeg bi trebao slijediti i politički, naravno u interesu Hrvatske.
Prije bilo kakvog daljnjeg nastavka zbog svega učinjenog, najveću bi zahvalu trebali uputiti našim nogometnim umjetnicima, njihovim velikim osobnostima i posebno poduci kako se odnosi prema poslu koji obavljaju, prema zemlji koju predstavljaju, prema svojoj djeci i obiteljima, prema protivnicima, prema svom treneru i najvažnije – prema hrvatskoj populaciji. Zato što su Hrvatskoj i svijetu ostavili vrijednost koja se nikad ne može zaboraviti i vjerovanje i nadu kako to i drugi, uvjetno rečeno mali, mogu doseći radom, voljom, vjerovanjem i upornošću. Hvala Vam, velika gospodo i ratnici, hrvatskoj ste mladosti pokazali najljepšu i najbolju Hrvatsku, a ostale podsjetili na pomalo već izgubljeno dostojanstvo. Hvala Vam što ste pomaknuli emocije i pokazali svima u Hrvatskoj i svijetu kakvu Hrvatsku želimo i trebamo…
Posebna je vrijednost što u svemu niste bili sami, nego su Vas mnogi slijedili s istim motivima i idealima, prepoznajući i konačno shvaćajući kako se događa nešto veliko za Hrvatsku. Stalno potiskivani identitet i ukupna hrvatska simbolika, uglavnom unutrašnjim političkim djelovanjem, koje se brzinom oluje i grmljavine prenosi izvan Hrvatske i razorno potom udara izvana, postali su svjetska vrijednost i prihvatljivost. Cijela je hrvatska populacija bila uz Vas, ali i brojna svjetska sa svih kontinenata, svjesna velikih stvari koje Hrvatska čini za sve koji sanjaju otpor programiranoj matrici moći i brisanju osobnosti. Konačni je obrazac stapanja u jedinstven i nevjerojatan osjećaj pripadnosti i vrednovanja „vodstva, znanja, ponosa i integriteta” (T. Bunjevac) pokazalo preko pola milijuna Hrvata na dočeku u Zagrebu kroz pjesmu, radost, privrženost i zahvalu. Pokazujući Hrvatskoj i svijetu kako hrvatski idealizam nije nestao i kako može biti prihvatljiv obrazac mnogima…
Neosporno je doček junaka naših i svjetskih srca i emocija povijesni događaj i prekretnica koji briše sve dosad, a posebno briše svako osporavanje hrvatskog identiteta i simbolike. Najava je to prave Hrvatske kakvu ne žele samo njezini protivnici, Hrvatske koja se s dostojanstvom pobjednika i pobjede može nositi na svjetskoj i domaćoj razini, bila ona ratna ili nogometna. Kakve rasprave o prošlosti, nametanja povijesnih krivnji, vječni razgovori o simbolima totalitarnih režima koje je već proglasila Europa nakon ovoga i slične destrukcijske mantre, ovo je najbolja i najljepša Hrvatska koju ne mogu zaustaviti svi izgubljeni tragači pjesama ili, pak, braniči mikrofona sa svojom frustrirajućom uskoćom i emocionalnom hrvatskom prazninom.
Spontano privući preko pola milijuna ljudi na zagrebačke ulice, znači svojim postupanjem, rezultatima, „poniznošću” (Z. Dalić), odnosom prema istima i osjećajem pripadnosti, pokazati kako se pozitivno djeluje i privlači hrvatska populacija, opterećena u svakodnevnici s puno toga. To je idealizam koji donosi mir, vjerovanje i pozitivno ozračje za let, optimizam s kojim je jedino i moguće zaustaviti demografski nestanak nacije koja je zadivila svijet. Međutim, kako bi i politički mogao djelovati po istom obrascu i jednostavno ga prenositi na vlastitu populaciju, moraš puno toga nositi u sebi, kao što to nose i heroji naši dana. Kad to ne nosiš u sebi i kad prazninu nadopunjuješ svjetskom frazeologijom i nametnutim obrascima, ostaje ti jedno jedino rješenje. Slijedi njih ili prepusti to drugima s unutrašnjom snagom i idealizmom prema zemlji koju predstavljaš, ili će ponovo slična spontanost morati Hrvatskoj donijeti željeni put.
Izbornika nogometne reprezentacije Hrvatske isto su izabrali političari nogometa i sam je mogao slijediti naputke, ali nije. Imao je svoju viziju i ideale, imao je kriterijski pristup i imao je čvrstinu odluke koja se osjeti i slijedi. Imao je i velemajstore koje je trebalo skupiti i koji su mu trebali povjerovati kad je bilo najvažnije, ali su svi bili izabrani po jasnim kriterijima znanja, sposobnosti, dokazanosti, privrženosti, osjećaju pripadnosti, povjerenja, naglašene osobnosti i spoznaje o Hrvatskoj kojoj pobjedu donose. Kao u pjesmi, kao u priči, kao u našim željama…Tako su se i ponašali, tako su i pjevali i tako su ih doživljavali u Hrvatskoj i u svijetu. Kao vrijednost iz koje bi trebali učiti.
„Tamo gdje su moji korijeni
sto ljepota živi u meni
tamo nosim svaku pobjedu
svojoj zemlji, svome narodu” (Tamo gdje su moji korijeni, M.P. Thompson)
Nitko nikom nije niti u političkom sustavu nakon tehničkog izbora (ne biramo mi ljude na liste i njihove pozicije, nego stranke/partije) branio izbor najboljih, najsposobnijih, najpismenijih, najobrazovanijih i slično ili pak uz to i ljude s jasnom hrvatskom identifikacijom, s osjećajem pripadnosti i s jasnom željom kome pobjede donose. Mogli su to, kao i gospodin Dalić, ali nisu. Mogli su sastaviti izvršitelje na terenu na ponos svome narodu, ali nisu. Mogli su svima pokazati hrvatsku posebnost, potencijal hrvatske populacije, prostora i društva…, ali nisu. Mogli su puno toga, ali nisu jer im je Hrvatska nebitna u odnosu na kontrolu i poziciju. Ipak sad imaju obrazac, ali i poruku Hrvatske sa zagrebačkih ulica kakvi želimo biti.
Ne dolazi ona samo sa zagrebačkih ulica, cijele Hrvatske, Bosne i Hercegovine, susjednih država i praktički iz cijelog svijeta, nego nam nevjerojatne slike dolaze i iz Belgije, iz samog Unijinog središta. Spontanost, oduševljenje, uvažavanje, pljesak, ustajanje, ponos, dostojanstvo i takav osjećaj hrvatskog ponosa kojeg treba doživjeti, uvažavati i svima pokazivati. Vrijedi pogledati, jer ćete se osjećati bogatijima, ponosnijima i vrjednijima. Šetnja kroz povijest i emocije svih Hrvata. Hvala gospođi Sanji Klarić na videu, na njezinom plaču ponosa i osjećajima koje je podijelila sa cijelim svijetom (Suze i ponos: U Belgiji pljeskali dječaku s hrvatskom zastavom, 24 sata, 17.07.2018.). Apsolutno nezaboravno!
Nema više nazad, nema više niti nametanja odgovornosti iz prošlosti, nema više ničeg toliko bitnog kao što su ove poruke iz Zagreba, Hrvatske, Bruxellesa… i cijelog svijeta. Zbog one bosonoge djece na travnjaku stadiona Lužnjiki, zbog ovog mladog gospodina koji ponosno šeće glavnom ulicom europske metropole sa hrvatskom zastavom i u hrvatskom dresu s brojem 10, zbog hrvatske mladosti koja želi ovakvu Hrvatsku, zbog svih koji su otišli i možda će se vratiti i zbog svih koji su nam otišli i čekat će nas. Tamo gore u Kraljevstvu nebeskom…
Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr
