Dr. Zdenka Čorkalo: Olujne godine
Imam jedan mali dio ranog jutra u kojem samujem, za stolom uz prozor. U stambenoj zgradi preko puta, nekoliko ratnih godina gledam mladu ženu kako na dva paralelna konopca prostire “maskirnu” odjeću. Tih početnih, ratnih vremena, kad se mnogi nisu obazirali na to što se događa, jer se njihovi salonski uvjeti života i važnosti nisu tresli, tada su bili rijetki dragovoljci branitelji iz grada, pa je ratna odjeća, javno izložena na balkonskom sušilu, zapinjala za oko, kao hrvatska zastava. Prema broju hlača, košulja i čarapa, kad se sve stisnulo jedno uz drugo, računala sam koliko taj hrvatski vojnik nije dolazio kući. Nekada, tjednima.
Zadnji mjesec dana na sušilu je muk. Jedna crna suknja, par košulja. I ženske, duge crne čarape.
Dan uoči Oluje nekoliko puta sam s terena dovodila ranjene, pa kad je došla večer i ja i helikopter smo ostali prenoćiti u gradu. Odkad sam, dragovoljno nogom stupila u Domovinski rat u meni su se uvijek vodila dva rata: osobni i opći. Svijati se pod svojom i nadvijati nad tuđom nevoljom. Kad bi se rat približio na dohvat srca, valjalo je držati živce u ruci, dok se tjeskoba ne umiri. Tko će biti ruža penjačica a tko puzavac?
Sutradan, odmah ujutro, nakon pogleda na prazno sušilo u zgradi preko puta, javljam se u bolnicu.
Kakav je to teški rat koji se tamo vodi! Život pun smrti! Svi hodnici, sve sobe, svako mjesto puno ranjenih, njihovih najbližih, aparata, pomagala. Duša čovjekova progovori na istom mjestu gdje je i zašutjela. Poraz u srcu, tu je poraz najteži.
Prolazim uz krevet na hodniku i vidim mladića od dvadesetak godina bez obje ruke, visoka nadlaktična trauma. Prilazim mu, nešto ga pitam, samo toliko da mu se obratim. Ne skidam pogled s njegovog lica. Teško je čovjeku ukrasti iz očiju bilo što a kamoli strah. Kroz glavu mi se redaju misli o životu bez ruku. Nikad više zagrljaja, obrisati suze, prekrižiti se i sklopiti ruke u AMEN, nikad umiti lice, zapaliti cigaretu, ubrati cvijet ili travku, baciti kamenčić u more, izvaditi nekomu kamen iz prsiju, počešljati se, sam sebe oprati, potpisati se kod riječi “uzimam te, pristajem”, mjeriti djetetu temperaturu, stavljati bolesnom djetetu kapi u nos, upaliti lumin onomu tko nas je u ovomu svijetu ostavio…
Najlakše prođu najteži bolesnici. Oni prođu.
Opet sam na putu, smjenjujemo se kako možemo. Vozimo se novoprobijenom cestom, okolo nas je stara, visoka, planinska šuma. Pao je snijeg, miješa se s neutabanom zemljom u blato koje nam ukrašava stakla. Svako malo netko izlazi i briše vozačevo prednje staklo jer se ne vidi rub uske ceste. Prolazimo pokraj inozemnih čuvara i njihovih vozila UN. Odjednom smo proklizali i propali preko raskvašenog ruba ceste i zaustavili se na debelim stablima okolne šume. Nitko ne zna što nas čeka jer se ovako nešto nije dogodilo do sada. Eto ti rata bez rata! Vozač predlaže da ja, kao najtanja i sitnije građe, oprezno izađem i odem do UN, da ih zamolim za izvlačenje. Nitko se ne pomiče da ne bi poremetio ravnotežu u vozilu jer se ne zna koliko stablo može izdržati. Kažu mi da je sada na meni sve, neka se pametno i polagano iz ovoga izvučem. Strah me je, mislim se kako ne pogriješiti u disanju a kamoli kako izaći. Završilo je tako da smo kasnili nekoliko sati smjeni koja nije znala u što smo upali, jesmo li upali u “ljudsko blato”, jer je sve drugo “mačji kašalj”.
Još smo nekoliko puta propadali i ostajali po stablima ali se više nismo bojali. Mozak bi odšetao, nije svaki put bio tamo gdje mu je mjesto. Sva sreća.
Od radosti, jer smo ipak uspjeli doći u pomoć svima, od te radosti smo pleli fine, svilene niti, za mrežicu pamćenja i zahvalnosti u koju bi upadali kad bi zid tuge postao neprekoračiv i nepreskočiv. Uzdali smo se najviše u svoje snage. S onima koji su nas došli čuvati nismo puno računali jer što god su više govorili da dolaze to su dolazili sve kasnije ili nikako. Ti, “bez granica” vrlo dobro su čuvali svoju granicu.
Ne može se zaboraviti mladića s teškom ozljedom glave koju nismo mogli zbrinuti. Čekali smo njihov sigurni, sto puta obećani dolazak helikopterom, čekali cijeli dan, sami, na obali jezera, jer smo se naivno naslonili na riječ i nismo krenuli onom blatnom cestom pa dokle stignemo. Nitko nije dolazio na vrijeme. Nitko osim smrti. Njoj su svi putevi bili uvijek otvoreni.
U sljedećoj ratnoj bolnici, odmah po dolasku prišao nam je čovjek koji je mislio da smo mi forenzičari. Rekao je da je u ratu izgubio tri sina. Za dva mu je lako, njih je pokopao, ali mu je problem sa ovim trećim. On je dugo bio na “ničijoj zemlji” sada je razmijenjen, ali mu još neka potvrda treba pa da i njega smjesti. Zatečeni smo. Grob je smještanje. Ovomu čovjeku je grob rješenje, konačni mir? A ljudi? Što ljudi znaju o patnji i crnini koju nisu nosili? Jesu li to ratni susreti bez osjećaja? Prolaze li istim putem kao i oni drugi?
Fratri su nas upozorili da je ukapanje mrtvih u kasni sumrak, više prema mraku jer nas se prati pa da ne upadamo u veće poteškoće, bit će tako dok je zemlje bilo oko samostana i u blizini mjesta. Gdje god je bilo zemlje-tu je bio nečiji grob. Ukop je bio u šapatu, bez glasnog plača. Okrenule su mi se stvari u glavi pa danas, ako na nekom pogrebu čujem glasan plač, mislim da s njima nešto nije u redu a ne da je tu, pravo srca – jedino pravo, koje se baš na tom mjestu ne bi trebalo oduzimati nikomu.
Sjedila sam sa starim fratrom na zidiću s istočne strane ulaza u samostan. Sva stabla oko nas, a bilo ih je puno, sve su bila stabla šljive. Ja sam odgojena u gradu i nikada nisam vidjela šljivik. Grane su bile savijene do poda pod teretom plodova. Kažem fratru kako su jako rodile šljive. On je malo šutio a onda mi odgovorio da je to istina ali od svega što je rodilo, najviše su ”rodila groblja”.
Ako računamo da je smrt sve rekla, nismo dobri u računu. Mi vidimo krila ali ne vidimo ono što se krije ispod krila. A mogli bi. Imamo od koga učiti. Ponavljači istog razreda u istoj školi smo više puta. To su vatre koje peku a ne griju. Tko može neogrijan živjeti?
Opet sam koji dan kod kuće i u bolnici. S anesteziolozima i njihovim tehničarima, kao s ljudima koji su im desne ruke, s njima se nikada ne zna kada i gdje će odletjeti, čiju će nadu pretvoriti u stvarnost. Upravo pričaju, oni s Velebita, kako nisu uspjeli spasiti mladića koji je tijekom snažnog nevremena umro od udara groma. Tako je crta bojišnice sačuvana ali crta života ne.
Mislim na njegove roditelje, koliko njima vrijedi domovina Hrvatska? Tko u njih pita oprost?
Na hodniku susrećem ženu u crnini. Znam da joj je sin jedinac dragovoljac u ratu. Ništa je ne pitam, sve se vidi, i da ona nije zastala tuga bi prošla jedna uz drugu. Ona stane i podsjeti me na nešto što ja nisam zaboravila, ali znam da svaka priča nije za prepričavanje. Njoj su u drugom ratu ubili oca i supruga. Tek su se bili vjenčali, ostala je trudna u nekoliko mjeseci. Ona i majka nisu smjele javno plakati ni nositi crninu. Nisu dugo znali ni gdje su bačeni, tako se govorilo za one koji su zaslužili da budu ubijeni i negdje bačeni, jer su im u glavama stalno bila neka polja, bijelo polje, crveno polje, tri boje. Eto im tamo, neka leže pod tim svojim poljima! Kad je rodila, bio je dječak i dala mu je ime po ocu, svomu ubijenom suprugu. Siloviti njegovatelji trnja svakim danom su prijetili da će “smaknuti”taj porod narodnog neprijatelja, tako da su njih dvije i dijete pobjegli iz države i živjeli daleko od nje. Početkom Domovinskog rata sin se odmah uključio u obranu. Poginuo je skoro pred kraj rata. Žena kaže, žalosna je ali nije ponižena. Ponosno nosi crninu za njim i drugima, ima grob, nema straha i može plakati do smrti koliko hoće. Ne traži ona svjetlo u tami ali neka noć bude noć a dan bude dan.
Umornima ne treba razonoda nego smisao. Što je lakše: prazan i nizbrdo, pod teretom uzdaha ili obrnuto,uzbrdo, umoran, poštovan, prema vrhu?
Oslobođenjem države mislili smo da je rat gotov. Na početku Domovinskog rata vodio se rat za mir. Od kraja Domovinskog rata nastavlja se rat za rat. Zašto narod brzo zaboravlja velika rješenja?
Svake godine idem za Oluju u Knin. I zbog toga jer tamo živi jedan hrvatski branitelj s obitelji, koji je mjesecima bio zatočenik logora Manjača, na planini Manjači. Razmjenom zatočenika, izašao je iz nje kao kostur, bez i jednog zuba u glavi. Tako je njemu započeo Domovinski rat. Imao je dvadesetjednu godinu.
Zdenka Čorkalo
