Davor Dijanović: Hrvatska diplomacija premalo je učinila kako bi o našoj državi eliminirala stereotipe
Tradicija organiziranog turizma u Hrvatskoj stara je više od 150 godina. Pravi, međutim, preduvjeti za turističko brendiranje Hrvatske ostvareni su tek stjecanjem samostalosti i neovisnosti devedesetih godina prošloga stoljeća. I od tada turizam je jedna od rijetkih grana gospodarstva koja bilježi stalan rast. Točnije: turizam je s vremenom postao najvažnija grana gospodarstva s nenormalno visokim udjelom u BDP-u.
Europa i svijet sve više otkrivaju i upoznaju Hrvatsku: vodeći svjetski časopisi već nekoliko godina Hrvatsku proglašavaju najpoželjnijim turističkim odredištem i hvale njezine prirodne ljepote i kulturne atrakcije. Raste broj turističkih dolazaka u Hrvatsku, ponuda postaje sve raznovrsnija, a ulažu se i znatni napori u poboljšanje turističke i prateće infrastrukture. Raste i broj materijalnih i nematerijalnih kulturnih dobara, od kojih su potonja po broju u samome vrhu na listi UNESCO-a.
Brendiranju Hrvatske uz klasičnu turističku promidžbu pridonose hrvatski umjetnici, inovatori, gospodarstvenici, a ponajviše športaši. Samo pola sata nakon pobjede nad Engleskom o Hrvatskoj je u svijetu napisano 300.000 članaka. U nekoliko dana Svjetskog prvenstva o Hrvatskoj je napisano više nego u proteklih pet godina. Uspješni športaši, ali i umjetnici i inovatori poput Mate Rimca najbolji su veleposlanici Republike Hrvatske u svijetu.
Nakon ulaska u EU nedovoljno se predstavili ostatku Europe
Unatoč tome što u turizmu, dakle, ostvarujemo stalan rast, upravo zbog toga što u toj grani država i njezina legendarna birokracija najmanje mogu praviti probleme, treba istaknuti da hrvatski turistički potencijali nisu ni približno iskorišteni.
Nakon ulaska u EU nedovoljno smo iskoristili priliku da se predstavimo ostatku Europe, a hrvatska diplomacija premalo je učinila kako bi o našoj državi eliminirala stereotipe koji još uvijek postoje u nekim europskim zemljama, posebno onima čiji turisti nisu u većem broju imali priliku upoznati Hrvatsku i njezine ljude. Ako govorimo o privatnim inicijativama turističkog brendiranja, i tu postoje veliki neiskorišteni potencijali.
Tisućljetna hrvatska kultura
Hrvatska je uistinu zemlja koja obiluje prirodnim ljepotama. Otoci, planine, rijeke, jezera, nacionalni parkovi, parkovi prirode, spomenici pod zaštitom UNESCO-a i znamenite kulturne građevine najjasnije svjedoče o ljepoti i visokoj kulturi naše zemlje. No u stvarnosti ne postoji niti jedan dio Hrvatske koji nema svoju ljepotu i čar.
Hrvatska je, svi njezini krajevi, prepuna mjesta s iznimnom kulturno-povijesnom baštinom. Ta baština sama za sebe pripovijeda priču koja seže daleko u povijest i govori da narativ o tisućljetnoj hrvatskoj kulturi nije tek ispraznica političkog vokabulara. Na žalost, ni mi Hrvati nismo dovoljno upoznati sa svojom poviješću i kulturno-povijesnom baštinom koja bi mogla daleko jače otvoriti vrata razvoju kulturnog turizma, što se posebno odnosi na kontinentalnu Hrvatsku.
A nedovoljno su iskorištene i prirodne ljepote naše domovine. Primjerice, imotska jezera Modro i Crveno, nesumnjivo predstavljaju prirodne vrijednosti od svjetskog značenja. Najpoznatiji svjetski istraživač podzemnih špilja i jezera Thomas Berend iz Njemačke 1998. nakon što je obišao ta jezera izjavio je da bi od njih u bilo kojem mjestu Njemačke živjelo oko 20.000 ljudi. Od jezera bi, dakle, mogla živjeti gotovo cijela Imotska krajina. Stvarnost je takva da od njih ne živi nitko.
Oikofobija
Putovanja po europskim i svjetskim odredištima nisu samo oblik odmora, razbibrige i dokolice (u onome modernom smislu riječi). Ona su i najbolji način kako proširiti kulturne vidike te steći iskustva i znanja koja nam mogu biti dragocjena za život. No čini se da i u tom području ponekad možemo vidjeti tipični hrvatski kompleks oikofobije, tj. averzije prema domaćem okruženju.
Koliko samo ljudi ima potrebu putovati po Europi (što je, rekosmo, vrlo vrijedno iskustvo u životu), a da prije toga ne upozna niti pet posto kulturne ponude svoje domovine. A Hrvatska je nepresušan izvor prirodnih ljepota i kulturnih znamenitosti koji čovjek ne bi mogao upoznati niti da živi i putuje sto godina.
Nacionalni identitet – temelj brenda svake države
Zaključno treba reći da je za izgradnju snažnog turizma u današnjem vremenu globalizacije potrebna i snažna samosvijest, tj. snažan kulturni i nacionalni identitet. Jer, kao što je u razgovoru s piscem ovih redaka 2014. rekao prof. dr. sc. Božo Skoko: “Nacionalni identitet je temelj brenda države, ili kako piše sjajni sjajni britanski teoretičar Anholt, brend zemlje nije ništa drugo već upakirani i iskomercijalizirani identitet zemlje. Ako nemate jasan identitet, ako ne znate tko ste i što ste, po čemu ste posebni i što možete ponuditi svijetu, vaš imidž će biti fiktivan i nejasan, a samim time i neodrživ. S druge strane, upravo nacionalni identitet, kojem su mnogi još prije dva desetljeća predviđali potpuni gubitak važnosti, fenomen je koji je življi nego ikada. Ali ne zbog nekakvog nacionalnog iživljavanja, već zbog toga što su uspješne države shvatile kako im na međunarodnom globaliziranom tržištu upravo ta odrednica može dati komparativna prednost u natjecanju s konkurencijom”.
Ljetni mjeseci i godišnji odmori zato su prava prilika da svako od nas, u skladu s mogućnostima, bolje upozna svoju domovinu. Ne govorimo pritom o elitnim odredištima na Jadranu (posjet kojima si većina Hrvata ne može priuštiti), nego i o kulturi i povijesti naših zavičaja, o lokalnoj kulturno-povijesnoj baštini čije vrijednosti često nismo dovoljno svjesni. Što više budemo upoznavali i cijenili svoje, više će nas cijeniti i strani turisti. A više ćemo tako cijeniti i kulture drugih naroda. Tko ne voli i ne cijeni svoje, ne može voljeti i poštivati niti tuđe.
Izvor: Davor Dijanović/direktno.hr
