Don Mladen Parlov: Krist je istinska slika nebeskog Oca i svoje Majke
Svake godine 15. kolovoza, na svetkovinu Marijina uznesenja u nebesku slavu, tJ. na svetkovinu Velike Gospe, milijuni hodočasnika diljem svijeta pohodit će marijanska svetišta.
Dogmu Marijina uznesenja u nebesku slavu proglasio je papa Pio XII., 1950., bulom Predarežljivi Bog. Papa Pio XII. veli kako je riječ o nauku od Boga objavljenom, što je bilo upitno jednom dijelu teologa, čak i katoličkih, budući da o samoj istini Marijina uznesenja u nebesku slavu u Svetom pismu, kao ni u prvim stoljećima kršćanstva, nema ni riječi. No, to ne predstavlja osobito poteškoću ako se u vidu ima razvoj dogmi u Katoličkoj Crkvi, odnosno način na koji Crkva dolazi do istina vjere koje ispovijeda.
Istina je da u Pismu nema ni riječi o Marijinoj smrti i konačnoj sudbini, ali se iz cjeline Objave, tojest iz uvida u cjelinu Božjega nauma o čovjeku mogu izvući određeni zaključci obzirom i na Marijinu konačnu sudbinu. Upravo je tako Pio XII. izložio dogmu Marijina uznesenja u nebesku slavu. Naime, nije se pozivao na neki određeni biblijski redak, premda ih navodi nekolicinu, nego ukazuje na biblijske navode kao okvir iz kojeg se može uvidjeti cjelina Božjeg plana spasenja, a u njemu i Marijina ulogu u životu Crkve i čitavog čovječanstva.
Dogma kako ju je proglasio papa Pio XII. veli da je Marija, majka Božja, bezgrješna i vazda djevica, po završetku zemaljskog života, dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Subjekt uznesenja nije toliko ni duša ni tijelo, nego Marijina osoba u njezinoj cjelovitosti, kao majka Božja, bezgrješna i vazda djevica. Na toj će se crti izjasniti i Drugi vatikanski koncil: „Napokon je Bezgrješna Djevica, sačuvana čista od svake ljage istočnog grijeha, ispunivši tijek zemaljskog života, s dušom i tijelom bila uznesena u nebesku slavu, i od Gospodina bila uzvišena kao kraljica svih stvari, da bude potpunije u skladu sa svojim Sinom“ (Lumen gentium, 59).
Istina o Marijinu uznesenju u nebesku slavu stoljećima se je razvijala ponajprije u svijesti, tojest vjeri naroda Božjega, a potom se je ta vjera počela slaviti u liturgijskim slavljima, da bi napokon o njoj progovorila i teologija. U vjeri naroda Božjega, koju nalazimo izraženu u pobožnim spisima iz V. i VI. stoljeća, Marijin se je lik smještao uz Kristov, u njegovoj slavi. Naime, pobožnom je puku bilo veoma lako zamisliti kako je Mariji – Majci, mjestu uz Sina, budući da mu je ona bila najvjernija i najbliža suradnica u vrijeme njegova zemaljskog života.
Upravo zbog svoje blizine sa Sinom i suradnje u djelu otkupljenja, Marija nije trebala čekati ono što čekaju svi pravednici, naime uskrsnuće tijela. Ona je već uskrsnula te je smještena uz svoga slavnog Sina. Tu vjeru pobožnog puka liturgija je počela slaviti već u V. i VI. stoljeće pod imenom Marijin dormitio (usnuće) ili transitus (prijelaz), a od VII. stoljeća kao Marijin assumptio (uznesenje) i to uglavnom 15. kolovoza. Tu će vjeru kroz srednji vijek prihvatiti i produbiti veliki teolozi (sv. Toma Akvinski, sv. Bonaventura i dr.), a zanijekat će je mnogi protestanti, uključivši i Luthera.
Pretkoncilska, a manjim dijelom i postkoncilska katolička teologija, na crti dogmatske definicije pape Pia XII., razvila je bogat govor o Marijinu uznesenju u nebesku slavu. Dogmu se predstavlja kao Marijinu povlasticu, a kao teološki temelj dogme navodi se Marijino bogomajčinstvo, njezina suradnja u djelu otkupljenja, njezina bezgrješnost, trajno djevičanstvo i njezina znakovitost u odnosu na Crkvu.
Upravo ovo posljednje, naime Marija kao znak naroda Božjega izaziva osobitu pozornost teologije. Tu je znakovitost istaknuo i Drugi vatikanski koncil: „Isusova Majka, kao što je tijelom i dušom već proslavljena na nebu, slika i početak Crkve kakva ima biti u budućnosti, tako i na ovoj zemlji, dok ne dođe dan Gospodnji, svijetli putujućem Božjem narodu kao znak pouzdane nade i utjehe“ (Lumen gentium, 68).
Koncil želi reći kako u Mariji Crkva već ima ostvaren početak svoje buduće proslave, tojest u Mariji je već prisutna eshatološka ostvarenost, ono konačno prema kojem je Crkva usmjerena i u čijoj se službi nalazi.
Marija na nebo uznesena ima vrijednost eshatološkog znaka za čitavi narod Božji koji se nalazi na putu prema danu Gospodnjem; taj znak nudi sigurnost, nadu i utjehu da će se na čitavom tijelu Crkve ostvariti ono što se je već ostvarilo ne samo u Glavi-Kristu, nego i u jednom od najizvrsnijih udova, u Majci Crkve. A ondje gdje je Majka pozvana su biti i njezina djeca.
Lik Marije na nebo uznesene tako postaje znak ohrabrenja za svu njezinu djecu koja se nalaze u raznim životnim poteškoćama, za sve malene, obespravljene, za sve koji nemaju ljudsku ni zemaljsku utjehu. I oni će, baš poput Majke, kroz patnje i pod sjenom križa, stići do sudioništva u slavi Otkupitelja. Pogled na slavnu Majku, smještenu u slavi Sina, pomaže Marijinoj djeci na putu da ne klonu, da ne zaborave kako je cilj pred njima, a cilj je ona slava u kojoj se ona već nalazi.
Svetkovina uznesenja Blažene Djevice Marije prigoda je i da se kratko zaustavimo na Marijinu liku i njezinoj ulozi u povijesti spasenja u kojoj, po Božjoj odredbi, njoj pripada uloga i poslanje Majke. Kršćanski pogled na svaku stvarnost, uključujući i majčinstvo, polazi od Isusa Krista, Boga koji je postao čovjek, dijete-sin jedne majke. Njegovo rađanje u vremenu, od Djevice-Majke, znak je njegova bogosinovstva; On, pravi Sin Božji postaje istinski Sin čovječji, Sin Marijin, s ciljem da sve ljude učini svojom braćom i sestrama, tojest djecom Božjom.
Rodivši njega, Prvorođenca i Glavu novog čovječanstva, Marija je postala majkom obnovljenog čovječanstva. No, kako nam je Marija majka i kakvo je njezino majčinstvo prema nama? Lakše nam je reći što Marijino majčinstvo nije nego što jest. Primjerice, lako možemo zaključiti kao nas Marija ne rađa biološkim putem, jer smo svi rođeni od naših zemaljskih majki. Marijino se majčinstvo ne može svesti na moralno majčinstvo, u smislu njezine brige, skrbi ili odgovornosti prema nama; ono nije ni samo simboličkog reda, u smislu da je Marija Bogorodica, rodivši našega Spasitelja, na neki način omogućila i naše (pre)porođenje „odozgor“.
Možda će nam tajna Marijina duhovnog majčinstva postati malo jasnija ako razmotrimo samo majčinstvo. Premda je prvenstveno biološka datost, majčinstvo je također i odnos između žene koja rađa i njezina djeteta. Taj odnos ponajprije uključuje slobodnu volju da se prihvati dar života u vlastitom krilu, da ga se njeguje, štiti i na svjetlo donese. Majka postaje majkom tek kad rodi dijete; drugim riječima dijete jednu ženu čini majkom.
No, majčinstvo se ne iscrpljuje u samom činu rađanja; ono uključuje i novi odnos ljubavi između majke i djeteta. Iz tog se odnosa rađaju i obveze, kako za majku tako i za dijete: majčina je obveza da hrani, štiti, njeguje i odgaja dijete, a djetetova je da poštuje majku. Po majčinstvu majci je darovano dijete, a djetetu je darovan ne samo život nego i majka. Tako se između majke i djeteta uspostavljaju odnosi određeni da traju zauvijek; čak i u nebu majke će biti majke svoje djece.
U životu novog čovječanstva Marijina se uloga ne iscrpljuje time što je rodila novog Adama, nego kao nova Eva, majka svih živih, sudjeluje u rađanju i čuvanja novog, nadnaravnog života. To znači da u životu Crkve, koja je okvir u kojom se odvija život novog čovječanstva, ne postoji ni jedan bogougodni čin a da u njemu nije nazočna i Majka Marija i to ne samo snagom svoga primjernog, uzornog života nego i snagom svoga majčinskog zagovora.
Novi život, koji počinje zahvatom Duha u sakramentu preporođenja, u konačnici je život sve većeg suobličenja Isusu Kristu. Krist je, možemo slobodno reći, ne samo istinska slika nebeskog Oca nego i svoje Majke; on je Marijina slika, kao što je i Marija, po drugoj osnovi, Njegova slika. Poprimati u duhovnom životu sve više i više Kristovo obličje znači također poprimati Marijine „crte“, tojest one vjerničke stavove koji su obilježili Marijin život.
Upravo je to njezina najveća želja i molitva; naime da sva njezina duhovna djeca postanu „drugi Kristi“, tojest da prime onu puninu života koju im nebeski Otac želi darovati.
