Gledam u nebo i kockam se, hoće kiša – ne će kiša. Nisam od volje vraćati se po kišobran, ali ako pljusne, tko će  mi biti kriv nego ja sam. Ići po rješenje ili nestrpljivo čekati krivca, pitanje je sad. Od ljetnih pljuskova nije se nitko smrznuo, ali je razlika zatekne li pljusak dokonog čovjeka u šetnji i razgledavanju ulica i građevina ili u kratkom vremenu između dva posla. Što se tiče mokre kože, mokar budeš svakako. Samo je sa sušenjem razlika. Hoćeš li se sušiti pomalo, na onom istom zraku koji ti je ohladio glavu, ili ćeš, trčeći, zamijeniti odjeću, pa tako umjesto zareza staviti točku  završnoj rečenici.

Dogovorio sam se s prijateljem, susrest ćemo se u centru grada, a  odatle k njegovom bratu koji ima manji „projektno-informatički servis“, odmah u blizini. Nešto im  je u poslu zapelo, a jer sam ja školovan za rješavanje „zapinjanja,“ vidjet ćemo tko komu pravi problem. Malo prije nego ćemo se sastati šalje mi  SMS poruku: on je u vinariji,  neka k njima dođem sam, snaći ću se u traženju. Iznenađen sam novim planom iz dva razloga: jedan je  što ne volim mijenjanje dogovora bez velikog razloga i u zadnji čas, drugi je blizu prvoga, ubacuje novi podatak u moj sustav znanja za kojega nisam do sada čuo.  Vinarija? Mozgom mi se ubrzano prošetavaju pitanja o kojoj vinariji je riječ, što on tamo radi, zar postoji još iti jedna vinarija ili prostor u užoj gradskoj jezgri koji nije pretvoren bar u dva-tri mala stolića s nekoliko klupica ili visokih sjedalica gdje se nudi samo ekspresna, topla, prema svjetskoj recepturi kopirana hrana za brojne turiste došetale s morskih i s nebeskih kruzera. On će meni pričati o nekoj vinariji, taman posla! Svakodnevno sam u čudu: gdje su se prodavale podne i zidne pločice sada je pekara, gdje je bila pekara sada bljeska i svjetluca zlatni i zlatu sličan nakit, na mjestu male trgovine koncima, patentima, iglama, dugmetima, metražnom tkaninom, svega potrebnog za šivanje, nema od toga ničega nego je u tom prostoru zamaskirana kladionica, vrtnja igara na  nesigurnu sreću i dobro organiziranu nesreću. Grad u centru je sveden na naprstak, nigdje ni alata ni zanata, samo turizam.

Jednostavno sam našao traženi servis. O rješenju „zapinjanja“ smo se učas dogovorili. Vraćajući se zajedno na fakultet, obojica smo zaposleni u svojstvu docenta različitih informatičkih smjerova, muči me ono s vinarijom, gdje se nalazi, postoji li ona u stvarnosti, što on tu radi, pije li usakrito, u tajnosti, na čaše, je li prikriveni alkoholičar, o čemu se radi, zašto mi ništa ne govori? Hodamo šuteći, on ne zna zašto ja šutim, a ja mislim da znam zašto šuti on. Pitam ga o čemu misli, kako to da mi do sada nije spominjao nikakvu vinariju? Odgovara odmah: prije otvaranja servisa iz kojeg smo upravo izašli, u tom prostoru je njegov otac godinama imao obrt i prodavao je vino od loza iz svojih vinograda. Kako tada tako i sada, ostalo im je u govoru i u glavi, za njih je tu vinarija bez obzira  koji sadržaji u nju ulazili ili izlazili. Obitelj ne vidi ovo u što gleda nego vidi čega se sjeća.

Znao sam da je on jedan od sretnika koji ima svoje selo gdje se parkira vikendom, da su mu tamo roditelji i sva druga rodbina, da se na fakultetu često krijepimo i sladimo eko hranom donesenom  iz njihovog domaćinstva. Uvijek sam mislio o prednosti onih koji imaju u isto vrijeme zajednički nam grad a napose imaju svoje selo. Uskraćen sam za dio koji je prirodni dar, posebno u djetinjstvu, ja nemam vraćanja u ono u što se on može i zna vratiti. Nedavno sam otišao s njim u to selo potrošiti dio čeznuća, vidjeti što se srcem vidjeti može, uzeti pa vratiti ptici jutarnji cvrkut, tišini neuzvraćenu ljubav grada, pomirisati polje posijano i samoniklo. Ako me dotakne – dotakne, ako me promaši nisam dobra grudna meta, koja se još zove i silueta.

Njegovi su me dočekli kao što se dočekuje dugo očekivani, dragi povratnik iz Australije, ili s još udaljenije točke u koju je naš narod pri masovnom egzodusu nekada hrlio. Meki teren mi je sigurno pripremio moj prijatelj svojom pričom o našem zajedničkom učenju i pomaganju u svemu još od studija. Na ručku je bila i njegova teta, materina sestra, neudana, vrlo praktična i duhovita žena sa napola sijedim pletenicama ovitim oko glave. Osim pletenica, koje još rijetko tko ima i nosi ovako upletene, na licu su istaknute oči, zelenkaste, pomiješane sa smeđim točkicama pa nisi uvijek siguran jesu li takve ili su smeđe sa zelenkastim točkicama. Brojne bore stisnule su gornji i donji kapak i malo pritvorile, sigurno nekada lijepi pogled. Ona je čula da sam ja doktor i to joj je bio važan poticaj pitanju što će s vodom u koljenu. Objašnjavanje kako sam ja doktor informatike, a ne medicine nije bilo učinkovito, tek kad sam rekao da su mi roditelji doktori u bolnici i da se oni bave neplaniranom vodom u raznim organima, tada je počelo ispitivanje: koja im je specijalizacija, kako se zovu, kako nam je prezime, gdje smo sa stanom u gradu, od kada smo tu gdje jesmo. Svi oko nas su me branili i nju napadali, neka me pusti na miru, baš je pogodila vrijeme miješanja krušaka i jabuka, neka mi rastrese mozak, ali  ne iskrcavanjem pa prekrcavanjem istih misli  s jednog mjesta na drugo, nego, neka mi pokaže, dovede pred oči snagu izvora moćne rijeke u blizini njihove kuće i njezin mali riječni slap, neka me okupa u razgovoru s razgovorljivima koji imaju o tom čudu prirode što reći. Nagovaranje nije uspjelo, teta je ušutila, što je pitala pitala, više se nije javljala. Samo me gledala, mjerkala, često smo se  očima zaticali na istom mjestu. Kao što cvrčak mora cvrčati da ne pukne, tako je i ona morala progovoriti o svomu otkriću do kojeg je upravo došla. „Znaš tko ti je on, obratila se svojoj sestri gledajući u mene, on ti je sin onih dragih ljudi koji su nam pomagali kad nam je bilo teško, dok su ti djeca bila mala, a Domovinski rat je već počeo. Njegova majka doktorica je preko moje prijateljice slala uredno složenu odjeću i obuću za našu djecu, nitko nikoga nije poznavao nego je sve išlo iz ruke u ruku preko više ruku, dok god rat nije završio. Iza toga, moja prijateljica se iselila i napustila državu, a tako je i veza s doktoricom pukla. Eto ti života i svijeta“, završila je teta govor, čekajući što će biti dalje. O ovoj priči, iz ruke u ruku preko više ruku, nisam znao ništa, ni kad sam bio mali ni kad sam narastao,  jedino čega se sjećam, a da je vezano uz odjeću bila je moja ujna koja je živjela u Italiji i redovito nam je slala ili donosila sve od tamo, majice s natpisima na talijanskom i engleskom  jeziku koji su u gradu valjda bili moda. Imala je dva dječaka uzrasta mojeg i bratovog, i sve njihovo je postajalo naše, to je nama bilo normalno i nevažno. O toj odjeći je moj prijatelj imao drukčiji doživljaj. Sramio se nositi nešto što druga djeca u selu nisu imala. Niti su imala niti su čeznula za tim. On je želio obući i obuti što i drugi, ne razlikovati se, pa je molio majku neka mu kupi, kad već kupuje, jer je majka rekla da je to roba iz uvoza pa je jeftinija, neka mu donese nešto naše, bez ikakvog natpisa, draže mu je imati jedan komad kako treba nego desetak ovih uvoznih. Majka se čudila njegovim željama, a da ih je i razumjela potreba je bila iznad razumijevanja, već tada je otac otišao na prvu crtu obrane i dugo se za njega nije znalo, baš je  majci bilo do ičega osim da djecu obuče i nahrani. Drhtala je kao mlado lišće na jakom vjetru kad god bi se nekoga mrtvog ili ranjenog vraćalo u selo. Dolaskom oboljelog oca, pred kraj rata,u kući se uspostavila  ravnoteža straha, nestalo je „uvozne“ odjeće, ni šale ni ruganja više se nije čulo, poravnali su se puti. Puti da, a računi u srcu ne.

Ovo slučajno otkriće iz djetinjstva, ispričano u njegovoj kući i od  njegovog člana obitelji, nas dvojicu prijatelja nije vezalo  još jednom životnom niti nego smo bili na putu razilaženja i izbjegavanja susreta,ne radi mene nego jer je njemu smetalo podsjećanje na siromaštvo, makar sam ga uvjeravao da bih i ja bio prošao isto kao on, ali me spasila velika mana koju svaki grad ima: grad ne nadgleda i ne zaustavlja se nad nečijom srećom ni nesrećom, možeš imati i neimati, svejedno je, nisi ničija briga.Klupka se namotavaju i odmotavaju nasumce, voljen si od koga bi bio voljen bilo gdje da si. To su pravila. Izuzetaka je malo.

Vrijeme je prolazilo, ali se među nama nije raščišćavalo ništa. Svladavanje prijatelja je puno teže nego neprijatelji misle. Dugo čekanje mi je postalo teret, poslao sam mu rečenicu na e–mail adresu: Uzmi malu dozu tuge jer kad se nasloniš na ogradu od  ljudi, dobit ćeš ostatak. Istog trena se javio. Upalilo je. Brzinski mi je objasnio zašto idući vikend moramo zajedno na selo. Njegova sestra studentica pita gdje sam se skrio.

Zdenka Čorkalo

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save