Računajući da ću se najbolje odmoriti u studentskom stanu moje Jerolime, u kojem bolnica i teški bolesnici nisu žarište pitanja i neriješenosti, zaputila sam se k njoj. Sutradan mi Ante  javlja da je u toj i toj zagrebačkoj bolnici operiran drag nam  kirurg pa neka odem vidjeti treba li mu što i mogu li pomoći. Čudim se kako o tomu ništa ne znam. Želim vjerovati da me se htjelo poštedjeti ali mi ovo ne djeluje uvjerljivo. Muklo zvono ozbiljnosti je počelo kuckati oko mene. U brizi sam kako će izgledati susret anesteziologa i kirurga, što se tu treba a što smije reći kad se zna koliko je zajedničkog i preklapajućeg znanja u ove dvije specijalnosti. I ako se žele otkriti i ako se žele pokriti.

Mogu ići kao svaki drugi posjetitelj, ali nije tako. Vrtim se po kući, glačam tanku bluzicu, vruće mi je, muka mi je, svi su mi razlozi udarili u glavu i ostaju tu gdje su se i zatekli. Uznemirenje mi je probilo profesionalnost i ostavilo mi je samo nagađanje i pretpostavke što mi je sa dragim prijateljem. Opet sam u poznatoj, čvrsto stisnutoj tuzi pred bolesnim liječnikom.

Jerolimi ne govorim ništa.Ne trebam joj ni govoriti, nije ona bez očiju. Vidi kako je pokušavam zaobići pa podiže s poda sve što meni iz ruku ispada, daje mi tramvajsku kartu, ponavlja mi broj tramvaja  i otprema me onako kao ja nju kad se ide negdje boriti.

Od tramvajske postaje do bolnice sporo hodam i stalno brišem desnu ruku, jer kako ću čovjeku pružiti mokri dlan. Gdje je pouzdanje o kojem toliko znam,kojeg preporučujem i drugima? Gdje sam smjestila Onoga u čije se ime krstim od prvog sakramenta dobivenog po rođenju u ovom istom gradu? Gdje mi se zametnulo gorušičino zrno?

Što je to s čovjekom koji može odgovoriti znanjem i vrlinom, a treperi pred vratima iskrenosti i prašine?

Jedino u kušnji vidimo svoju i tuđu mjeru, samotnu bez potrebe suca i svjedoka.

Medicinska sestra me uvela u sobu.“Gdje si dosad“- srdačan glas i ruke koje su me dočekale u trenu su oslobodile sve lance koji su spali s mene. Kako je velika istina da bolesniku sunce ulazi kroz vrata i uvijek zalazi njihovim zatvaranjem.

Sjela sam na dno kreveta, liječniku uz noge. On je u sjeni a meni sunce tuče u oči. U oči tuče a u srce bode. “Sada vidim da imaš zelene oči, a bio sam siguran kako su smeđe. Dođi mi bliže, nacrtat ću ti što se u ovomu mom trbuhu događalo“ .Govorio je kako mu je bolest došla iz punog zdravlja, kako su se znaci bolesti izmijenili i čovjeka više ništa ne upozorava izdaleka nego se opasnost šulja, živi s njim i sprema mu svakojake smicalice, i sad, ako je otkriješ po sreći  na vrijeme dobro je, a ako se ona sakrije iza tebe i potroši ti zaštitu i zaklon, misli se kako ćeš. Tu žrtve padaju od svoje  i od tuđe ruke.

Gledam ga i šutim preko mjere. Neslobodni smo u zajedničkom preskakanju nekih rečenica. Ovaj neravnopravni položaj me smućuje,izvrće moju unutarnju stranu na vanjsku a ta izloženost rani je opasna, ako ikada i zacijeli nikada ne cijeli bez ožiljka. To područje ne utrne nego umre.Stvorena sam tako  da se ožiljci ne vide, ne čuju,niti sam ja  željna išta pokazivati. Podnesi i šuti. Ili nepodnesi.

Ne skidam pogled s njegovog dragog lica. Teško je čovjeku ukrasti iz očiju bilo što, a kamoli strah. “Dok sam bio zdrav,znao sam voljeti osamu. Otimao sam se za tuđu bol. Prošlo je puno godina od moga zadnjeg, velikog straha. Bio sam uvjeren kako me se više ne može dovesti na put žeđi, čežnje.“

Iza ovoga što sam čula naglo se priberem, ne će valjda on mene do kraja susreta tješiti. Krećem s vjerom da će Bog moje rečenice okrenuti u umirujuće a ne uznemirujuće. Ne probirem ništa nego se samo naglas sjećam. Pa, kako smo se upoznali, kako je on tako velik i jak i ozbiljan ostavljao dojam strogosti i puno više godina nego je imao. Ja sam se držala  pravila i odgoja, oslovljavala sam ga tako da se on svaki put nasmijao i rekao bi  je li više dosta toga. Prestala sam sa tim strašnim poštovanjem kad sam doznala da sam uz fratra najstarija od osoblja. Nakon toga je tek bila zezancija. Iza fratra znalo se koga treba uhvatiti u kolo.

Mene se dojmila i njegova pamet i obzirnost izgovorena u rečenici, koju je  ponovio kad god su se mijenjale ekipe i dolazili nadobudni. Rekao je da nije bilo  teško kirurgu  operirati i izvesti zahtjevne postupke uz ovakvog anesteziologa i da bi im bilo dobro što prije to naučiti.Ne bi zaboravio spomenuti od kojih profesora je to naučio.

U sobi se počelo mračiti.Pustila sam ga da mi  svoju bolest opisuje i crta, tumači i preporuča, vadi razne statistike i rezultate ciljanog uništavanja presadnica,neka me uvjerava u sve u što su i njega uvjerili. Pustila sam tu blagodatnu zanesenost neka me vodi gdje hoće, jer valjda Bog tako i napravi, sve u korist života pa koliko trajao da trajao.

Kad je soba bila potpuno ispunjena našim susretom spremila sam se kući.

„Doći ćeš sutra, naravno da ćeš doći“. Dovršio je i pitanje i odgovor.

Držao mi je ruke, raspoznavala  sam svaku i najmanju kost tih oslabljenih šaka.U trenu sam imala osjećaj kako polegnuti križ  još samo čeka svoje uspravljanje.Kad god sam se kasnije u životu rukovala sa nekom košćatom rukom, sjetila sam se tih dragih ruku.

Od bolnice sam se vraćala suhih dlanova,suhih usana i plačući. Spustilo me ispod  nekoliko podnošljivih razina. Odavno znam koliko sam tugom i smrtima promijenjena. Promijenjena sam i snagom istine da nismo mogli ništa onima koji su nama mogli sve. I prije i za vrijeme i poslije Domovinskog rata.

Do kuće sam došla lako. Kao da mi je netko previo i očistio izneređenu, veliku ranu. Pita Jerolima kako je bilo, a ja se više ne pravdam nego govorim o sutrašnjem danu i kako ću doktoru odnijeti moju novu knjigu pa ću mu čitati one stranice u kojima nas je učio svemu:od organizacije do rješenja. Vidjeti ću po njemu hoće li htjeti o tomu gdje smo stali u ratu ili ćemo stati ovdje gdje je novi rat započeo. Spremam se i s još nekim  od odjelnih liječnika porazgovarati, čuti što dalje namjeravaju poduzimati. Koliko puta poduzimanje znači oduzimanje? Da od viška ne boli glava? Ponekad mozak stvarno postane čovjeku višak i od toga viška zna boljeti glava.

Ujutro se ne žurim jer sada znam sve i mogu planirati kako hoću. U bolnici ne tražim ni sestru ni ikoga nego po odjelu idem sama. Dođem do sobe, kucam i odmah otvaram vrata. Soba je prazna, svi kreveti su napravljeni, prozori otvoreni. Malo stanem i promislim gdje su ga premjestili. Nailazi mlada sestrica. Pitam gdje je doktor, a ona me šalje niz odjel u neku sobicu.

Mislim se kako to da su ga premjestili u još manju sobu ali se odmah sjetim svih jadnih prostora po odjelima u kojima umiru umirući pa je tako valjda i ovdje. Idem niz odjel i na kraju naiđem na sobicu. Ali to nije bolesnička nego sestrinska sobica. Iz nje odmah izađe odjelna sestra od jučer i reče mi: “Ma, baš smo se i mi iznenadili“. Dobri Bože, gdje mi je pamet, u što sam ja jučer gledala i vjerovala? Tko mi je prišio krila i kako sam letjela a da za let nije bilo nikakvog razloga?

I opet vidim kako najlakše prođu najteži bolesnici. Oni prođu.

Niz bolničku nizbrdicu vučem se kao da je uspon na Himalaju. Ništa ne osjećam, samo se sjećam. Koliko puta sam skoro na isti način ostajala sama? Zdrav liječnik  nerado ide u posjet bolesnom liječniku,i to što je bolesniji to su milje udaljenosti među njima veće. Raspituje se o njemu i tijeku  njegove bolesti, pozdravlja ga po onima koji su „manje osjetljivi“ i imaju više snage za takve stresne trenutke. Teško im je jer ne idu a ne idu jer im je teško. Tko će to razumjeti? Nije lako razumjeti nešto što se ovako nabraja, što je možda i istina ali svakako nije cijela istina. U podlozi svega je strah od suočavanja,uspoređivanja, mijenjanja. Komu se žuri koračati natrag? A gospodar straha? To je milosrdna nada koja utješno vodi naš život na duge staze pokazujući nam izvjesnost postojanja Stvoritelja. I iznevjerena nada ovako putuje. Drugi je nastavljaju. Umornima ne treba razonoda. Nego smisao.

Evo me do tramvaja. On bi me trebao prevesti na drugi kraj ovog velikog grada. Ne znam kako ću. Među svijet ne bi a čini mi se da je baš sada najveći dio čovječanstva ispred mene i oko mene. Ne će me nitko ništa pitati jer nema poznatih,ali živost oko mene, koja ništa ne znači kad je imaš, a znači kad je nemaš, remeti mi mir tuge,baca me s kraja na kraj dok ne zapnem u sredini. Odlučujem se ići pješice. Gostit ću se kako mogu,manje prometnim ulicama pa dok se ne umorim. Mislim na one koji bi mi kao iz topa rekli, a da ih uopće ništa ne pitam, rekli bi mi što mi sve to treba,kako se meni događa puno toga što njih mimoilazi, jer da se ja postavljam tako kako me mora pregaziti nadolazeće.Nije mi važno ni to što govore ni tko govori. Odluke su donesene davno.Ili od mene ili ih je  netko donio umjesto mene. Svakako, promjene nema.           

Ulice kojima hodam su manje prometne i manje široke, ali i u njima ima ovakvih kao što sam ja. Gledam ih i ne vidim na njima ništa, ni potres ni osjećaj. Valjda je tako: ako si sposoban biti neupadan izlaziš među svijet a ako nisi, stojiš u kući dok se ne osposobiš.

Pitao si me gdje si dosad, gdje si dosad, a gdje si sad ti, prijatelju moj? Ovim važnim gradom ne padaju smrtonosni zvončići kao kad smo bili zajedno nego će se danas čuti  glas „mrtvog zvona“, ovdje među franjevačkim zvonima i “mrtvi zvon“ tamo gdje si rođen. Tamo će ono jedno biti svima dovoljno.Sigurno se već danima čeka vijest o tebi iz Zagreba. Nama, malo udaljenijima od glavnog grada, sve su vijesti vijesti, ali iz Zagreba je nešto drugo.U Zagreb se uvijek po nešto ide. Zagreb je nešto čekajuće.

Idući s noge na nogu, došla sam blizu Trga. Jedna starija gospođa nije me zaustavila nego me putem  pita i onda odmah moli bi li joj pomogla ovo što nosi donijeti do tramvaja, a poslije će već nekako. Gledam  je i ne znam što bih a ona odmah govori da ako mi je teško onda će polako sama i neka oprostim što me je prenula iz misli. Ja se žurno vratim u normalu, uzmem gospođi iz ruku sve torbe i mrežice koje su joj  se dobro urezale u prste, i nastavimo do postaje.Govorim joj kako je ovo za nju teško nositi pa da je i sasvim kratak put a ona meni vraća kako mi se na licu vidi da mi je teško od naleta nečega teškog kao grob. Stala sam, ona nije stala. Mogla sam nešto progovoriti, ali nisam. Potpuno sam sigurna da me je razumjela i da se pravi kao da nije. Željela mi je reći i rekla mi je što je htjela.

„Ja čekam tramvaj broj 6, zahvalna sam vam na pomoći, hvala vam i neka je dobri Bog s vama“, govori mi gospođa.

Nije mi se dalo ostaviti joj torbe i vrećice i mrežice,nego sam joj rekla da i ja čekam isti broj tramvaja pa ćemo zajedno ući. Tramvaj je brzo došao, gospođi sam našla slobodnu sjedalicu, posložila sam oko nje ono što je njezino bilo,i zajedno s nadolazećim svijetom krenula  prema sredini. Pogledavala sam prema mjestu gdje sam je ostavila ali sam slabo vidjela. Pratila sam i vrata  koja su joj bila najbliža i na koja bi trebala izaći kad dođe njezina stanica, ali opet nisam vidjela ništa. Tako, u tomu gledanju, praćenju i virkanju, prošlo je vrijeme  da nisam mislila na svoju muku. A gospođa? Ona je propala u zemlju.

Pred ulaznim vratima zgrade u kojoj stanujemo parkirano je vozilo Hitne medicinske pomoći.Došlo mi je da  se nastavim šetati oko kuće i za sada u kuću uopće ne uđem. Puno je za danas tuge, ne da mi se, ne mogu, ne mogu. Zbog srca prođem, zbog srca se vratim.Otvaram vrata,idem na prvi kat. Čujem šušur, čujem Jerolimu i još neke druge glasove.Ona me vidi i vidi rješenje.

„Majko, daj pomozi, gdje si dosad?“

Našoj susjedi je pozlilo. Često je govorila da joj je zlo ali joj je danas eto, pozlilo.Vrata njezinog stana su uvijek ili pritvorena ili otvorena, tako ima preglednost nad ulazom i izlazom ne samo na katu nego i u svaki stan našega kata. Takvo stanje s njezinim vratima joj je danas olakšalo  prizivanje u pomoć. Kad smo sve doveli u stanje sposobnosti za transport i kad su mladi ljudi susjedu stavili u automobil Hitne medicinske pomoći i krenuli, Jerolima mi je u dahu ispričala kako se našla na podu sa svima ostalima, to su pokušavali i kako im nije baš išlo od ruke, i još toga i još toga.

Nisam  pozorno slušala ništa, ni progovarala slovce, ni dala glasa od sebe, nego sam samo željela da meni pozli, da oko mene nitko ništa ne radi i naročito da me ništa ne pita.To sam željela ali sam rukom u ruci sa svojim dobrim djetetom ušla u njezin mali stan, i sjela.

„Vidim majko, sada sve vidim. Sve ti se vidi u očima.“

„Jerolima, ako meni pozli, ne zovi nikoga, ne radi ništa, budi u kući, preuzmi telefon i čekaj da se probudim.“

Cijelo popodne je prošlo  prema dogovoru.

U večernjem terminu na hrvatskoj televiziji obavijest od jedne rečenice da je u zagrebačkoj bolnici, nakon duge i teške bolesti umro poznati kirurg iz tako brzo zaboravljenog Domovinskog rata. Ovo „brzo zaboravljenog“ nisu pročitali. To sam ja nadodala u sebi. Bez njih mogu ali bez ovoga dodatka ne mogu.

Zdenka Čorkalo

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save