Dr. Zdenka Čorkalo: Smokva
U anesteziološku ambulantu ušao je stariji čovjek i tražio baš mene. Ne poznajemo se. Molio me da ga pregledam i dadem dopusnicu za opću anesteziju. U početku je išlo sve kao i kod drugih. Onda je rekao neka ga saslušam jer mi mora nešto povjeriti. To što mi želi reći važno je, a muči ga više od pedeset godina. Do sada svoju tajnu nije nikomu otkrio. Boji se anestezije, možda se iz nje ne probudi, a ne može s takvim teretom završiti ovozemaljski život. Gledam pozorno u uplašenog čovjeka, na njemu ništa ne miruje, ni oči ni ruke, stalno govori. Pun tragičnosti, unaprijed proživljava možebitni kraj. U meni ne izaziva suosjećajnost, i tomu se čudim. Nelagodno mi je, zamišljam neko zlo koje je možda napravljeno, brinem se za sebe, što ću s otkrićem, hoću li komu reći, kako ću se iz ovoga izvući. Branim svoj komadić slobode, savjetujem mu da ono što nije rekao nikomu neka ne govori ni meni. U nagovaranju mu nudim bilo kojeg svećenika, ispovjednika, njegovog župnika, ljude od dugoročnih istina. Starac odbija svaku javnost, ne pristaje ići nikomu, ne dolazi u obzir ništa jer je on u svomu mjestu čovjek ugledan i od povjerenja, pa ne može sve pokvariti ovim otkrićem. Straši se i jedino o tomu želi govoriti. Moli me, moljaka. Mislim kako se ne smije sve ni moliti, a kamoli moljakati. Rastužuje me topljenje ljudskog dostojanstva pred bilo kim od ljudi i za bilo što. Pristajem na slušanje, pa kako bude. Starac kaže da se radi o jednoj smokvi. Odmah zamišljam sve najgore, netko je nekoga zakopao pod nju. Priča ide na široko, okolo naokolo. «Znate, u to vrijeme siromaštva mi smo živjeli od smokava. A bilo ih je na svakom koraku. Od njih smo mogli zimu prezimiti i uz još malo dodataka, prehraniti obitelj. Otac mi je rano umro, mojih se puno raselilo u Australiju. Selo se prepolovilo. Imali smo jednu zemlju samo sa stablima smokava. Na međi prema susjedu, mještaninu, koji je s glavninom svoje obitelji odselio u Australiju, baš uz sam suhozid, rasla je smokva. Rasla je tako da joj je stablo bilo u tuđemu a grane su, stalnim vjetrom usmjeravane godinama, grane su bile na našoj zemlji. Mi smo uredno brali smokve s tih grana i nitko nije mislio da radi nešto što se inače ne radi. Ali, moja narav nije mirovala. Palo mi je na pamet da nešto napravim s tim stablom. Kad su sve grane na našem, zašto će stablo biti tamo gdje mu nisu grane. Odlučio sam premjestiti dio suhozida i stablo nekako uklopiti, kao da je oduvijek bilo na zemlji na kojoj nije bilo. Da granica ide u krivo, neprirodno, to je mogao svatko primjetiti, ali oni, čija je zemlja, oni su gradili Australiju. Drugima nije upadalo ništa u oči jer su se bavili sobom i svojim siromaštvom pa se u tuđe nisu ni zagledavali. Tako su prolazile godine, oholosti i jogunaste mladosti je bilo sve manje, vrijeme važnosti smokava je isto jenjavalo, bolje se živjelo uz manje truda kad se s teškog rada oko zemlje život prebacio na iznajmljivanje soba i ugostiteljstvo. Prekrojenu zemlju se nije dalo zaboraviti. Hrvatski Australci se nisu vraćali, svjedoka nije bilo, ali ni mira nije bilo. Odavno je odlučio vratiti sve na staro, kako je po knjigama, a sada ne može jer ga je zadesila ova bolest i mora se operirati. Umire od straha da se iz anestezije ne će probuditi. Sjena jednog običnog stabla smokve zaklonila je svjetlost staračkih dana. I, tu je kraj priče».
Šutim duže nego obično, mislim o ljudskoj naravi, o bespotrebnom grabljenju svega. Da neki trgovački centar napiše na vratima kako je toga dana sve besplatno, tko bi uzeo samo ono što mu treba? Bi li svi htjeli uzeti sve? Svi sve. Što čovjek radi s viškom? Ne, u grabljenju se nema taj osjećaj. Osjećaj viška. Ništa ga ne opominje. Čovjek zapravo opomene ne vidi.
Starac me požuruje da zaključimo ono po što je došao. Obećao je meni, jer sam ga saslušala, Bogu, sebi, svima, čim izađe iz bolnice premjestit će zid, i to ne onakav kakav je bio nego će mu dati da uđe u njegovo, neka šteta bude manja.
Nisam zadovoljna, nekako mi je gorkasto ovo obećanje. Čovjek i kad vraća misli da daje, ne smanjuje svoje uzdizanje.
Bila sam dok je starac operiran, probuđen i riješen dobrim operacijskim tijekom. Došla sam ga pozdraviti prije odlaska na odjel. Htjela sam se malo našaliti pa sam mu rekla neka ne zaboravi smokvu. On mi je, smiješeći se, sretan jer se probudio, odmahnuo i rekao:» Hvala vam doktorice, vi ste pravi prijatelj. Lako ćemo. Neka smokve».
Nisam mogla vjerovati. Oholosti nema pomoći. Ljudski život, kao velika i duga rijeka, malo prije nego će se uliti u more i nestati, teško može promijeniti svoj tok.
Zdenka Čorkalo
