Pokret za hrvatsku budućnost: Određivanje nacionalne opcije
Stranke koje tvrde da pripadaju nacionalnoj opciji nostalgično gledaju u prošlost, a iz nje ne izvlače nikakve političke pouke za sadašnjost i budućnost
Ne može se više sakriti spoznaja da je u hrvatskomu javnom životu danas postalo nužno izgraditi idejnu i konkretnu alternativu dosad velikim strankama. Strankama koje svoju idejnu i programsku i političku neodređenost prikazuju kao političku širinu. Onim strankama koje tom tobožnjom „širinom“ zapravo uspijevaju dobivati glasove birača bez preuzimanja jasnih političkih obveza.
Alternativa je potrebna i onim manjim strankama koje stalno obezvrjeđuju i kompromitiraju nacionalnu opciju na koju se pozivaju. Obezvrjeđuju je svojom sadržajnom prazninom, ubacivanjem stranih nedemokratskih sadržaja i na druge načine.
I velike stranke mentalno su iste kao i male, samo što imaju „umivenije“ („politički korektnije“) programe (imaju li ih doista?). No velike se vrlo dobro međusobno „razumiju“ – imaju zajedničku prošlost. Iako se često sukobljavaju, one čak i nehotice „misle“ jednako ili na sličan način.
Stranke koje tvrde da pripadaju nacionalnoj opciji nostalgično gledaju u prošlost, a iz nje ne izvlače nikakve političke pouke za sadašnjost i budućnost. Ili pak iz prkosa prema stranim pritiscima posežu za retoričkim ekstremizmom – na zadovoljstvo hrvatskom narodu nesklonih stranih krugova. Onih krugova koji bi Hrvatsku najradije pretvorili u prazan državni okvir, u državu bez stvarne samosvojnosti i suverenosti.
Nadalje, u Europi se jasno razlikuju ekstremna i demokratska desnica; demokratska desnica uglavnom je legitimna, dok se onu drugu proglašava opasnom za demokraciju. U Hrvatskoj se čak i demokratsku desnicu nastoji kategorizirati kao ekstremnu. Toga smo i te kako svjesni, i s time se ne ćemo miriti. No to je i razlog da budemo oprezni, napose na razini retorike i simbola, kanimo li ostvariti utjecaj u hrvatskom javnom životu, a pritom se ne odricati svojih obilježja: izraženog tradicionalizma i privrženosti saborskom obliku vladavine, odanosti uređenim i usklađenim slobodama u tržišnom gospodarstvu te naglašenoj socijalnoj noti.
Preporučljivo je čuvati se pojedinaca i skupina koje za račun svojih stranih ili domaćih gospodara žele nostalgiji i prkosu dati ideološke i političke konotacije, one konotacije koje nemaju nikakve idejne veze s tradicionalnom hrvatskom nacionalnom opcijom odnosno koje se uopće ne podudaraju s istinskom i povijesno potvrđenom hrvatskom političkom filozofijom.
Ovim šturim i pojednostavljenim opisom stanja hoće se upozoriti na Scilu i Haribdu, a ne stvarati crno-bijelu sliku. Jasno je i da na nostalgičnoj odnosno prkosnoj desnici ima čestitih ljudi i vrijednih osoba koje po svojim osobnim značajkama pripadaju političkom desnom centru te mogu koristiti jačanju središnje nacionalne opcije u zasad još uvijek više formalnoj nego stvarnoj demokraciji.
Sa sigurnošću možemo tvrditi kako je glavni problem nacionalne opcije činjenica da se mnogi njezini pripadnici nisu politički odredili ni organizirali kako bi djelovali kao posebna snaga. Suočeni sa stalnim stvarnim ili izmišljenim krizama, mnogi su od njih olako zaključivali da se trebaju utopiti u druge opcije, umjesto da s njima surađuju s pozicije zasebne političke snage koja ima vlastitu volju i vlastiti ustroj.
Tome treba dodati i važnu napomenu: u borbi za državnu nezavisnost i obranu od agresije, i druge su opcije prihvaćale temeljne nacionalne postulate, a neke su ih i prisvojile nakon što je prošla opasnost, no poslije su ih napustile, zadržavši samo simbole. Još je veći problem to što su se u međuvremenu mnogi pripadnici nacionalne opcije povukli iz aktivnoga političkog života, prepustivši ju nostalgičarima ili provokatorima, ili su s političkog terena bili istisnuti.
Koliko god složena, današnja situacija pruža prigodu da se nacionalna opcija politički odredi i organizira kako bi postala stvarnom alternativom svima koji su „zaslužni“ za ovako loše stanje u kojemu se danas nalazimo i sumornu perspektivu što ju kao država i kao društvo imamo. Na to smo osobito mislili kada smo koncipirali „Pokret za hrvatsku budućnost“.
Upravo je ovo sadašnje vrijeme pogodno za savjestan rad unutar definirane skupine u onomu što se slobodno izabere. Odluka da se u taj pothvat uđe može biti čvrsta i postojana samo ako je idejno čista, organizacijski dobro ustanovljena, radno usmjerena i zajamčena čvrstim karakterima. Cilj nam je omogućiti uređivanje hrvatskoga doma i naših unutarnjih i vanjskih odnošaja tako da budemo ravnopravni s drugim slobodnim narodima. Cilj nam je vraćanje Hrvatske u Hrvatsku kako ne bi i dalje bila podložna vanjskih utjecajima, pritiscima i interesima koji nisu odraz hrvatskih htijenja i potreba.
Spremnost na žrtvu te samopoštovanje, uz dobru organizaciju i kompetentno vodstvo, osnovni su preduvjeti političkoga uspjeha nacionalne opcije. To osobito vrijedi u današnjim okolnostima diktature internacionalnih ideja svih boja i svih predznaka, onih ideja i ideologija koje su smrtni neprijatelji nacionalne države, suverenosti i samopoštovanja. A u odnosima prema drugim državama posebno je važno da Hrvatsku zastupaju svjesne i izgrađene osobe, ljudi koji poznaju okolnosti, ali i imaju osjećaja i sluha za nacionalne interese.
M.O., član Poticajne skupine za osnivanje stranke „Pokret za hrvatsku budućnost“
