DON MARINKO MLAKIĆ: Obraćenje srca
(22. nkg-B)
Slušanje Boga i vršenje njegova zakona jamči čovjeku i narodu opstanak. Bog je tvorac života i zacijelo samo živeći po Božju, pobožno, odnosno po njegovim zakonima i propisima, život može imati onu vrijednost i onaj sadržaj koje je Bog stvaranjem u nj ucijepio.
Zakon Božji kao objektivna i nepromjenjiva istina o životu i kao norma odnosa prema istom središte je biblijske objave. Cijela povijest Izabranog naroda okreće se oko objave Božjeg zakona, odnosno Saveza, te oko prihvaćanja i vjernosti Savezu ili neprihvaćanja i odbacivanja istoga. Održavanje zakona ne samo da je svojevrsna obveza, nešto što je čovjek i narod na ovaj ili onaj način dužan činiti, nego je to odraz mudrosti, pokazatelj velike razboritosti pred Bogom i pred drugim narodima (prvo čitanje).
Mi danas snagu duha i kulture nekog naroda ili društva također iščitavamo i kroz njegove zakone, koliko su mudri i pravedni, utemeljeni na istini, koliko promiču autentično dostojanstvo čovjeka, koliko se vjerno poštuju i provode. Teško se zato oteti dojmu tjeskobe i poraza kada današnje naše zakone promatramo u svjetlu svetosti života koju ističe biblijska objava, a koja je bitno odredila i izgradila duh i kulturu Zapada. Duboko nerazumno i upravo tragično izgledaju zakoni o ljudskom životu, koji ga ne štite od njegova začeća do prirodne smrti, o ljudskoj spolnosti i o obitelji… S razlogom su, zbog takvog odnosa prema životu u suvremenoj kulturi i zakonodavstvu, pape sv. Ivan Pavao II. i Benedit XVI., govorili o sukobu u kojem se kultura smrti suprotstavlja evanđeoskoj kulturi života. Osim toga društvena zbivanja sve više pokazuju kako nisu puno humaniji niti zakoni koji reguliraju novčano poslovanje, kredite i poreze, trgovinu, rad…, jer omogućuju bankama i bogatima da se još više (nepravedno) bogate, a običnog čovjeka sve više dovode u stanje da marljivim radom ne može privrijediti dovoljno za pristojan život. Zar se može društvo, koje na takav način osiromašuje i obespravljuje čovjeka, nazivati razvijenim i humanim? I zar se može nadati boljoj budućnosti?
Božji zakon nije nešto strano čovjekovom biću. To je Božja riječ koja je usađena u svako stvorenje. Ona je dar od Oca u kojem „nema promjene, ni sjene ni mijene“. Ona je Istina koja nas čini prvinom njegovih stvorova i koja ima moć spasiti naše duše. Tako vrijednost Božje riječi izlaže apostol Jakov (drugo čitanje). Stav prema toj riječi jest krotkost u njezinom slušanju i vršenju.
Taj i takav Zakon Božji bio je u središtu Isusovog navještaja. On ga nije dokinuo, „ni jedno slovce, ni jedan potezić“. Naprotiv, on ga je uzdignuo na zakon ljubavi, najprije ljubavi prema Bogu – svim srcem, svom dušom i svim umom svojim – a onda na ljubav prema bližnjemu kojoj je temelj i mjera ova prva. Smisao i mjeru poštivanja zakona Isus stavlja u ljudsko srce. Tako ga je jasno odmaknuo od formalističkog i licemjernog izvršavanja samo slova zakona. „Blago čistima srcem, oni će Boga gledati!“ bile su jedne od prvih riječi koje je javno izgovorio.
Isus, međutim, nije ostao samo na riječima. Svojom žrtvom ljubavi, poslušnošću nebeskom Ocu do smrti na križu, životom je to posvjedočio i zakonu srca dao je najveću moguću mjeru: ljubav do kraja. Tako je uzdigao poslušnost Bogu kao najvišu mudrost, kao najveći dokaz i izraz ljubavi i vjernosti Bogu, naprosto kao vlastito posvećenje i predanje Bogu, onomu od kojeg nam dolazi svako dobro zemaljsko i nebesko.
Zakon Božji uvijek je u opasnosti da bude zaražen i onečišćen predajama ljudskim. Predaje ljudske lako zanemare i zastru pravi duh i značenje zakona, a u prvi plan stave površno, nevažno, izvanjsko, često i protivno samom duhu zakona.
Tako i poslušnost zakonu odvode u zastranjenja kao što su već spomenuti formalizam i licemjerstvo, jednako kao i kruti rigorizam ili fanatizam. Idolatrija zakona nužno dovodi do pravog nasilja nad čovjekom, nad njegovom prirodom i njegovim odnosom prema Bogu i životu.
Isus je upravo s takvim stavovima svojih suvremenika imao ozbiljnih poteškoća. Predaje ljudske do te mjere su izokrenule Božji zakon da su ga učinile potpuno nakaradnim. Mnogi propisi, a napose način na koji su vršeni, nisu imali baš nikakve veze s iskrenim štovanjem Boga i poštivanjem života. Licemjerstvo i formalizam bili su ništa drugo nego bijeg od temeljnog zahtjeva pred koji Božja riječ stavlja čovjeka: obraćenje srca. Obraćenje srca u temelju je svakog obraćanja Bogu. Obraćenjem srca čovjek otvara sebe, svoju nutrinu, Božjem spasenjskom zahvatu i tako dopušta da ga Božja neizmjerna ljubav već sada zahvati, obnovi i preobrazi u novo stvorenje na sliku Božju. Samo obraćeno srce može istinski doživjeti Božju brigu i zaštitu.
Međutim, obraćenje vlastitog srca težak je i trajan zahtjev za čovjeka. zato ga on vrlo domišljato, kadgod svjesno kadgod i nesvjesno, nastoji izbjeći te pribjeći kojekakvim izlikama, zabludama i varkama, nakaradnim uredbama ljudskim, što podilaze njegovoj neobrativosti. Posebno je teško kada ovakav stav zarazi cijelo društvo, kada se njime zaraze oni koji bi trebali prvi bdjeti nad čistoćom zakona pa kad se uvuče u zakonodavstvo, u mentalitet i kulturu, u pobožnost. Pozivati tada na promjenu, na obraćenje, postaje krajnje izazovan i neugodan zadatak. Ljudi u otporu znaju biti do te mjere žilavi, da svako proročko prokazivanje tih anomalija proglašavaju bogohuljenjem i bezakonjem.
Isus je bio izvanredno pronicljiv, duboki poznavatelj ljudskog srca. Nije ga moglo zavarati nikakvo ljudsko licemjerje. Bio je, osim toga, dovoljno slobodan, poslušan svom nebeskom Ocu, posvećen i predan poslanju koje je od njega primio, da bi popuštao i zavaravao sebe i druge. Zato je odlučno raskrinkavao farizejsko i pismoznanačko licemjerje. Svjesno je zanemarivao određene propise (pranje ruku, subotnji počinak…) i tako svojim primjerom pokazivao da štovanje Boga treba biti izraz srca i unutarnjeg obraćenja, a ne formalističke, nerijetko bolesno sitničave i skrupulozne vjernosti zakonu. Srce je unutarnja jezgra čovjeka. Ono je središte štovanja Boga. Častiti Boga svim srcem značilo je istinski ga štovati i klanjati mu se cijelim svojim bićem te tako biti u zajedništvu s njime. Jednako tako uzrok nevjere i nereda također je u srcu. Iz njega izlaze, kaže Isus, zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje…
Sve patnje i boli koje jedni drugima zadajemo, sve krize i nesreće koje nas kao društvo ili Crkvu salijeću imaju korijen u ljudskom srcu. Treba zato obraćati srce. Svatko svoje. I u tome pomagati jedni drugima. To je trajni zadatak svakog od nas ponaosob, jednako kao i zajednice u cjelini. Trebamo svoja srca suočavati s Božjom riječju, osposobljavati se da prepoznamo Božje naume s čovjekom, da prepoznamo i prihvatimo Božji zakon, da ga očistimo od svih natruha i nečistih predaja ljudskih. To je put izlaska. Drugog puta nema.
Don Marinko Mlakić
