Što možemo naučiti od Njemačke? Odnos Merkel prema nama nakon sastanka s Plenkovićem je jasan
Uspješan posjet Andreja Plenkovića Njemačkoj u sjeni je dnevnopolitičkih događanja u najjačim strankama SDP-u (iako je upitno spada li u tu kategoriju) i HDZ-u, raspada koalicije koja nije ni zaživjela (Amsterdamska), jačanje Milana Bandića čiji saborski klub s novopridošlim Zdravkom Ronkom osigurava čvršću parlamentarnu većinu, a u Zagrebačkoj skupštini prima one koji više ne mogu slušati Gordana Marasa.
Navodno su u očekivanju jos dva dobrodošla člana pa izgleda da će SDP postati ogranak Stranke rada i solidarnosti svog iskusnijeg bivšeg člana.
Dadu Milinovića teško je objasniti. Preiskusan je za sve što mu se događa, jer pravila zna, a i sam ih je stvarao. Možda ćemo jednom razumjeti.
Izrazito uspješan posjet premijera Plenkovića Njemačkoj još jednom nas je natjerao da razmislimo koliko se stvarno razlikujemo od te države na koju se desetljećima želimo ugledati, a nikako da poprimimo one najvažnije navike koje bi nas mogle učiniti prosperitetnijom i boljom. Nijemci uče na vlastitim pogreškama, a nama su uvijek drugi krivi. Oni pogreške ne ponavljaju, a mi?
Upravo najsvježije europsko političko pitanje koje se tiče srbijanskog prijedloga o promjeni granica Kosova. Nijemci su zauzeli čvrsti stav kako to nije dobra opcija. Poučeni su vlastitim iskustvima iz prošlosti koji je doveo do gubitka teritorija. Mi možemo biti puno glasniji. Sjetimo se da su nas tijekom Domovinskog rata optuživali da želimo dijeliti granice BiH i prekrajati susjednu državu. Vrlo se teško probijala istina da je prekrajanje granica bilo predviđeno Vance-Owenovim planom s kojim Hrvatska poduprta upravo Njemačkom odbija takav plan. Pa izgubili bi teritorij južno od Pelješca. Alija Izetbegović je u dva navrata Tuđmanu nudio podjelu BiH. Prvi hrvatski predsjednik oba je puta odbio takvu ponudu, a propaganda je odradila da mnogi danas nisu sigurni što je istina. Nijemcima se to ne događa.
Može li NETKO zamisliti da se u Njemačkoj dogodi situacija u kojoj politički lobi postavlja management privatne tvrtke, a onda traži od države da intervenira i osigurava plaće radnicima koji svoju plaću jesu zaslužili? To je potpuno nezamislivo.
Merkel izražava želju za većim njemačkim investicijama u Hrvatsku, ali se sigurno čudi našem načinu poslovanja. Nije sigurno mogla shvatiti ni što radimo s nepoštivanjem propisa o Europskom uhidbenom nalogu što nas je dovelo u pravnu međunarodnu izolaciju i smanjenje europskog novca iz proračuna za Schengen. Izolacija je trajala sve do odlaska Zorana Milanovića. Ovu promjenu treba primijetiti.
Sad smo dobili i jasno izraženu pohvalu našoj policiji za čuvanje europske granice, a ta ista Merkel je otkazala dolazak na našu proslavu ulaska u EU. Njen odnos je uvijek jasan. Dogovor o Akcijskom planu suradnje na desetak područja od politike do gospodarstva i kulture. Sve to ima veze, itekako, sa stavom oko promjene granica. Kad bi se dogodio presedan s promjenom granica na Kosovu, tko garantira da sljedeća neće biti BiH, Makedonija… Njemačka ulazi samo tamo gdje je mir, gdje se kapital plodi…
Srbi su i Vance-Owenovom planu bili za prekrajanje granica i naravno, baš kao i danas, optuživali nas. A Vučić bi na Kosovu samo izveo pokaznu vježbu pa nastavio. Sigurno već sanja kako Republika Srpska postaje država..
Njemačka je oprezna. Nisu se zurili s našim priznanjem.
Jedina koja nas je razumjela 1991. bila je Sveta Stolica. I Island. I pojedinci poput Aloisa Mocka. Dva karizmatična Njemca Hans Dietrich Genscher, liberal kojeg sam imala čast upoznati u tim vremenima, i Helmut Kohl, dugovječni kancelar koji je ujedinio Nijemce i u povijest poslao Berlinski zid, uvjerili su Britance i francuske diplomate da nas priznaju. Pa opet napravili odmak kad su u BiH zaratili Bošnjaci i Hrvati.
Dakle, uvijek su jasni u porukama. Sada iskorištenu ruku treba prihvatiti i učiti od njih. Mnogi odmah pomisle na otvaranje arhiva i lustraciju. Ali, oni nisu imali prijeko potrebnu pomirbu koju je zagovarao Tuđman u ratnim vremenima nakon koje je lustraciju bilo vrlo teško provesti. Nisu imali ni ratni nered.
Imaju nešto drugo. Bez obzira tko je na vlasti, država im je iznad svega. Hoćemo li prepisati?
Izvor: Đurđa Adlešić/direktno.hr
