Željko Primorac: Stegovna budućnost
U svojoj nadmenosti, koja ponekada poprima zabrinjavajuće razmjere, volimo s visoka gledati cijeli svijet. Pa tako s visoka gledamo i na truli i moralno devastirani Zapad. Istina je kako se taj Zapad svojevoljno odrekao kršćanskih korijena u cilju stvaranja nekog imaginarnog globalnog društva bez vjere kao društvene okosnice. Vjerojatno će se obistiniti i tvrdnje islamskih mislilaca i teologa kako će se zapadna kultura urušiti i umrijeti u smradu moralnog rastrojstva.
Međutim, iz tog istog Zapada koji danas grca u problemima koje je sam zakuhao i koji će mu uskoro predstavljati mnogo veći problem od problema identiteta, a to je problem opstanka, pokušali smo usvojiti i stvari zbog kojih je Zapad dugo godina bio zvijezda vodilja porobljenih naroda srednje i istočne Europe, ali i cijelog svijeta.
Jedno od najvećih dostignuća zapadnog svijeta, ideal na kojem se temelje sva ostala ljudska prava, je sloboda govora. Ma koliko razvoj slobode govora kroz povijest bio uvjetovan ovim ili onim pritiscima, danas je on u zapadnom svijetu sastavni dio načina života, nešto što se podrazumijeva i spada u korpus temeljnih ljudskih prava.
Ukidanjem jednostranačkog sustava i usvajanjem demokratskih standarda 90-ih godina 20. stoljeća prihvatili smo i taj dio civilizacijskog dostignuća zapadnog svijeta. Sloboda govora postala je, barem deklarativno, sastavni dio javnog života u Republici Hrvatskoj. I zaista ona je zaživjela na jednom nivou, a taj nivo je sloboda izražavanja u javnosti, bez straha od sankcioniranja po principu verbalnog delikta, sloboda medija, okupljanja i djelovanja…
Međutim, ta ista sloboda govora, koja je preduvjet bilo kakvog ozbiljnog razvoja i napretka društva od osamostaljenja do danas zaživjela je u formi zakona na jednom nivou, ali nikada nije kapilarno premrežila cjelokupno društvo. Funkcioniranje društva po principu cenzure i autocenzure sastavni je dio javnog života do danas. Niskom razinom slobode govora i izražavanja mišljenja najviše su pogođene javne tvrtke i političke stranke. Budući da u Hrvatskoj sustav tržišne ekonomije i poduzetništva nije najbolje zaživio, odnosno, državne tvrtke i država su još uvijek najveći poslodavci, ova razina slobode govora, mišljenja i djelovanja posebno je ograničavajući faktor za razvoj i prosperitet društva.
Rođena u istočnom despotskom sustavu, a do neslućenih razmjera razvijena u komunizmu, metoda ograničavanje slobode izražavanja mišljenja najveći je uteg razvoja moderne Hrvatske. Na ograničavanju slobode mišljenja i djelovanja počivaju cjelokupne društvene organizacije. Ona je ključni faktor tzv. „stabilnosti“ u Hrvatskoj, ali i uteg oko vrata koji cjelokupno društvo polako, ali sigurno, vuče na dno bare. Svatko od nas se barem jednom u životu suočio sa sankcijama zbog propitkivanja tzv. neupitnih autoriteta, bilo da se radi o školi, fakultetu, radnom mjestu ili političkoj stranci. Ono što frapira kod svih slučajeva je žurnost i efikasnost sankcioniranja „devijacija“ propitkivanja autoriteta. Kao da se svaki zametak drugačijeg mišljenja želi iskorijeniti već u začetku. Nespremnost za prihvaćanje kritike, za nove ideje, poglede na razvoj društva i sustava konstantna je današnje Hrvatske. Ono što je najžalosnije i najopasnije u ovom problemu treba tražiti i jedan od glavnih razloga – apokaliptičnog egzodusa mladih iz Hrvatske.
Starije generacije, stasale tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, a pogotovo one prije tog vremena, okusile su gorki okus diktature u kojoj je iskazivanje mišljenja suprotnog glavnim političkim pravcima nerijetko značilo smrt ili dugogodišnje robije. Te generacije imaju usađeni refleks podčinjavanja hijerarhijama i ne miješanja u poslove koji nisu u njihovoj domeni. Na njima još uvijek dobrim dijelom počiva društveni sustav u obliku u kojem je sada. Međutim, njihova djeca, rođena ili stasala u slobodnoj Hrvatskoj nemaju taj refleks. Na svu sreću sindrom pokornosti nije još poprimio genetska obilježja. Nove generacije stasale u svijetu novih tehnologija i dostupnosti informacije željne su dokazivanja, razvoja i razmjene znanja, ali u društvu u kojem smjer razvoja gospodarstva još uvijek diktiraju veliki društveni subjekti poput HEP-a, Hrvatskih voda, JANAF-a, INE, HAC-a ili HŽ-a, a odluke se donose po principu partijske hijerarhije bez mogućnosti uvažavanja i izražavanja novih mišljenja – oni su višak. Ukoliko i uđu u sustav ne mogu ništa promijeniti, jer s jedne strane nemaju političku snagu, a s druge strane manjina su u sustavu. Ostaje jedino, ukoliko ne žele primjenu stegovnih mjera koje su na razini izopćenja iz društva, potražiti sreću u nekoj zapadnoj državi u kojem i javni i privatni sektor jedva čekaju mlade i obrazovane s novim idejama.
Proći će još dosta godina, promijeniti će se još dosta Vlada i političkih stranaka na vlasti prije nego shvate kako je ograničavanje slobode izražavanja mišljenja najveći problem današnje Hrvatske. Kratkoročno, lakše je vladati i upravljati sustavom u koji je instaliran osigurač represivnog sustava, ali dugoročno on će, ne odstranimo li ga, biti upaljač naše propasti i nestanka.
Izvor: Željko Primorac/hrsvijet.net
