Aleksandar Kostjuk: Protupremijer i brieslijanski ideal
Da vas netko opali čekićem po glavi, sigurno biste se razljutili, ali vjerojatno biste i uzeli u obzir sasvim razumnu mogućnost kako taj čovjek baš i ne zna baratati čekićem. Ali kad vas taj isti čovjek tim istim čekićem opali po glavi po stoti put, shvaćate da tu ipak nešto ne štima pa slijedi neizbježan zaključak: Taj čovjek zapravo zna vrlo dobro baratati čekićem, samo što su mu namjere daleko od dobroćudnih.
Ta bi se ista logika trebala vrlo dobro prenijeti i na našu političku stvarnost. Aktualna vlada, pokušavajući u tome nadmašiti sve prethodne, udara po narodu što jače može, ne štedeći ni novac – kojeg joj mi priskrbljujemo – ni bahatost kojom rane od udaraca žele zasoliti. Usprkos tome, logična reakcija izostaje. Reakcije su i (nekih) medija i običnih ljudi kako je vlada nesposobna, kako ne zna što radi, kako bi Milanović trebao ovo kako bi gospodarstvo bilo ono pa sve do apologetskih razmišljanja kako treba čekati da učinci aktualne politike dođu do svog punog izražaja. Dobiva se dojam kako i mediji i narod reagiraju na ljude i pojave kojih uopće nema.
Možda je problem u čekiću kojim nas nabijaju po glavi. Razumno je da se čovjek brani od napada čekićem, ali što ako čekić ima svoje ime? Na primjer, “Odgovorna gospodarska politika”? Ili recimo “Program poticanja zapošljavanja”? Tada bi čovjek mogao oklijevati u svojoj obrani, vodeći se logikom kako mrcvarenje njegove glave čekićem i jest prilično neugodno, ali kako bi to moglo biti vrijedno trpljenja ako je čekić onaj za koga se izdaje. Ne može biti siguran ni u jedno, ali upravo je nesigurnost i zbunjenost uzrok oklijevanja.
Čini se kako se ovdje ipak radi o ratu pojmova, a ne ljudi i politika. Taj se rat odvija u našim glavama. Mi ratujemo protiv pojmova koji zastupaju nešto čega nema. A to nije slučajno. Ti su nam pojmovi brižno usađeni u umove kako ne bismo vidjeli prave uzroke naših problema. Ako ne shvaćaš koji je problem, ne možeš ni pronaći rješenje za njega, makar ulagao golemi trud upravo u to. Ali ako se radi o ratu pojmova, tada bi rješenje, odnosno početak puta prema njemu mogao biti upravo u rekonstrukciji pojmova. Ili točnije, njihovoj inverziji. Stoga, kako bi situaciju bilo lakše sagledati, a time put do rješenja lakše pronaći, predlažem uvođenje sljedećih novih pojmova: protuvlada, protugospodarska politika, protupremijer. E, kad koristimo te pojmove, sve nekako postaje jasnije, stvari koje nisu imale smisla dolaze na svoje mjesto, a uzroku stvarnih problema dolazimo mnogo bliže. Uvođenjem novih pojmova nestaje nesposobna, asocijalna, licemjerna vlada koja ne sluša savjete stručnjaka, vapaje sindikata i naroda i stalno u hodu improvizira, a na njeno mjesto dolazi protuvlada koja vrlo dobro zna svoj posao, njeni su članovi vrsni stručnjaci na svome polju, a njezin je rad dosljedan i sustavan. Nestaje loša ili čak nepostojeća gospodarska politika koja bi trebala izvući Hrvatsku iz duboke gospodarske depresije, a na njeno mjesto dolazi protugospodarska politika, dobro razrađen plan potpunog uništenja hrvatskoga gospodarstva, osiromašenja naroda i pretvaranja čitavog državnog uređenja u kolonijalnu upravu pred kojom volja naroda najmanje znači, a samovolja banaka, velikih korporacija i malih, ali moćnih interesnih skupina znači sve.
I konačno, umjesto neiskusnog i nezrelog premijera dobivamo… hm, neiskusnog i nezrelog protupremijera. Posebno je zanimljiva funkcija protupremijera. Jer je toliko paradoskalna. Protupremijer Milanović je u zapovjednom lancu marginalna figura, nominalni vođa bez ikakve stvarne moći, bilo u svojoj stranci, bilo u protuvladi, a istodobno njegov lik i djelo postaju ključni cilj čitave protuvlade, čak i više od samoga uništenja Hrvatske. Naime, pokazalo se razmjerno jednostavnim rastočiti sve ono što Hrvatsku čini državom, no da bi njen kolonijalni status saživio u punoj i, što je još važnije, stabilnoj formi, potrebno je nešto više. Potrebno je pobijediti i ukrotiti ljudski um. Potrebno je za hrvatskog čovjeka stvoriti novi ideal.
Prisjetimo se kako je protupremijer na početku svog protumandata izjavio u svom posjetu Bruxellesu kako je on “briselac”. Dakako, to se protumačilo kao infantilno hvalisanje dodvornog psića kojeg su po glavici potapšali njegovi gospodari. I to jest točno, no ima tu mnogo više. Protupremijer je pod pojmom “briselac”, dakako, mislio na građanina Bruxellesa, glavnoga grada jedne manje umjetne države i jedne divovske umjetne države koja se svijetu predstavlja kao obitelj europskih naroda. Ali riječ briselac mnogo bliže dolazi Milanovićevoj stvarnoj funkciji. Briselac bi u ovom slučaju dolazio od novoga pojma – briselijanizam. Briselijanizam bi bio derivat totalitarizma. To zaista jest istoznačno s totalitarizmom, ali kao što je već postalo jasno, da bi nešto postalo bezopasno ili u najmanju ruku nejasno, dovoljno je to preimenovati. Suvremeni se totalitarizam raspršio u niz različitih simpatičnih pojmova i pod tim ga je nazivom zaista teško predstaviti suvremenom čovjeku kao opis dominantnog političkog okruženja i (protu)državnog uređenja. Kad netko kaže totalitarizam, većina ljudi u glavi priziva slike vojske koja maršira ulicama, koncentracijskih logora, plinskih komora, genocida, tenkova, aviona, bombi i pušaka. To je doslovce stereotip i kao takav neprimjeren za razbijanje laži i širenje istine.
Briselijanizam jest totalitarizam, ali u jednom novom obliku i kao takav primjeren za komuniciranje u novome dobu. Po čemu je onda briselijanizam specifičan? On omogućuje sve što omogućuju vojske koja marširaju ulicama, koncentracijski logori, plinske komore, genocid, tenkovi, avioni, bombe i puške, ali čini to sporo i postepeno, a oruđe mu je ništa drugo nego ljudski um. Da bi sam čovjek postao sredstvom vlastitog porobljivanja i istrjebljivanja, potrebno je izvršiti inverziju pojmova. Inverzijom pojmova dobivamo inverziju vrijednosti. Inverzijom vrijednosti dobivamo društvo koje samo sebe razgrađuje. A nakon razgradnje društva ostaje samo masa pojedinaca kojom je lako manipulirati. Da bi čovjek sebe učinio robom i pomogao učiniti sve oko sebe robljem, potrebno mu je utuviti u glavu da je ono što je prije smatrao abnormalnim sada normalno, a ono što je smatrao normalnim sada abnormalno. Time je popločan put prema novim idealima. A ljudi trebaju ideale kako bi stalno išli naprijed. Briselijanizam stalno pljuje takve ideale. To mu je prva i osnovna zadaća. Naravno da ono što nazivamo briselijanizmom postoji i u ostatku svijeta, ne samo u Europi, ali s obzirom da je EU uspješan projekt brisanja država i kao takav uzor projektima centralizacije moći na svim ostalim kontinentima, može se reći da je vrlo primjeren za čitav svijet.
Najnoviji u nizu briselijanskih ideala jest upravo “naš” protupremijer Milanović. Zbunjenost u tom pogledu je logična. Pod Milanovićevom glazurom infantilnosti leži deblji sloj nezrelosti, a ispod toga je jedna ogromna duhovna i intelektualna pustoš. Ako tome pridužite činjenicu da nema nikakvu stvarnu moć osim one koje mu njegovi stranački i koalicijski gazde udijele, morate se zapitati čemu on uopće služi. Ako je on lutka za pokazivanje svjetini, kako bi on mogao biti nekakav ideal, čak i ako je ideal koji bi ljude trebao odvesti u ropstvo? Ako se to pitate, onda niste shvatili metodologiju briselijanizma. Briselijanizam ne porobljava. On ljudima izvrće stvarnost kako bi sami sebe uveli u ropstvo, misleći kako to čine u svom vlastitom interesu, često čak uvjereni da sudjeluju u “civilizacijskim iskoracima”, omiljenoj sintagmi “liberalizma”. Upravo na pojmu “liberalizma” možemo razumjeti protupremijersku funkciju. Pojam “liberalizam” zapravo ništa ne znači, odnosno, da budemo točniji, u svome korijenu ne nosi neko konkretno značenje. Apstraktan je i njegovo poimanje varira od pojedinca do pojedinca. No u novom političkom uređenju “liberalizam” je dobio značenje, obogaćen je specifičnim tzv. vrijednostima, i to onima koje u ljudima pobuđuju najjače emocije. Upravo kako bi se na njih što jače djelovalo. I tako je apstraktan pojam uzdignut na razinu ideala. Ako “liberalizam” ima vrijednost nulu, a onda je “podebljan” umjetno na neku visoku vrijednost, i to toliko visoku da dolazi iznad svih stvarnih vrijednosti koje društvo čine društvom, a ne pukom nakupinom pojedinaca, tada se negiranje “liberalizma” u percepciji javnosti doživljava kao korak unazad. Dakle, kao gubitak, nazadak, regresija, primitivizacija. I tako funkcionira briselijanizam: Stimulira nas klanjati se zakamufliranim nulama, izazivajući krivnju u onima koji nulu ne žele priznati kao vrijednost, pritom nas tjerujući da ignoriramo i postepeno zaboravljamo stvarne i pozitivne vrijednosti.
Protupremijer Milanović ne da se usporediti ni s ijednim političarem ili državnikom, bilo pozitivnim, bilo negativnim. Koliko god to možda čudno zvučalo, on je vrlo sličan ruskoj grupi Pussy Riot. Što Pussy Riot zapravo predstavlja? Hrpa balavica koje su svoj posvemašnji nedostatak talenta odlučile kompenzirati provokacijama, od kojih je najpoznatija prosvjed protiv Putina oskrnavljenjem pravoslavne crkve. Jeste li prije toga incidenta čuli za Pussy Riot? Gotovo sigurno niste. Jeste li zbog njihovog uklanjanja s “glazbene” scene osjetili pravednički gnjev zbog unazađenja demokracije i civilizacijskih vrijednosti u Rusiji? Mnogi od vas sigurno jeste. A zašto? Zato što su vas mediji zasuli zgražanjem svjetskih čelnika i estradnih zvijezda. Čak im je Madonna pružila potporu pa tko bi onda sumnjao u pravednost Pussy Riot-a i nepravednost Putinova režima? Zašto su mediji prepuni osuda zbog sužanjstva/disidentstva tih “pjevačica” kad se svakodnevno po čitavom svijetu događaju milijuni stostruko većih nepravdi, a da mi od njih to ne doznamo? Zato što mediji imaju iste političke pokrovitelje – čitaj vlasnike – kao i Pussy Riot, a njihov je cilj pretvoriti Rusiju u ono što Hrvatska već jest – prezaduženu zemlju u kojoj je narod puka ropska snaga, a teritorij je igralište za bogate banke i korporacije koje bez ikakvih ograničenja crpe prirodne i ostale resurse. Putinu se sigurno mnogo toga može zamjeriti, poput autoritarnog vođenja države. No i naša je vlada autoritarna pa ju nitko iz Europe i svijeta ne kudi zbog toga. Zašto? Zato što od takvog načina vladanja Europa i svijet imaju koristi. Svjetski bi gazde Putinu mnogo toga oprostili – terorizam, genocid, koncentracijske logore, genocid – ali čuvanje nacionalnoga suvereniteta, ponovo promicanje tradicionalnih kršćanskih vrijednosti i izbjegavanje duga bankama jednostavno je neoprostivo.
I Pussy Riot i Milanović su nule. Ništa ne predstavljaju, ali njihovo uklanjanje znači nešto. Pošto se radi o tipu ljudi koji sami ne mogu ništa stvoriti, njihova jedina preostala korist može biti njihovo uklanjanje. I jednoga će dana Milanović biti uklonjen – bilo to bijesnom gomilom ili demokratskim procesom – ali njegova nabrijana nula živjet će vječno. Zato se nemojte čuditi ako i njemu u bliskoj budućnosti potporu pruži Madonna ili ako osvoji neku prestižnu svjetsku nagradu, na primjer, Nobelovu nagradu za etičku neutralnost (znam da još ne postoji, ali to je samo pitanje vremena). Njegov odlazak smatrat će se gubitkom za Hrvatsku, a taj će se “gubitak” tada kompenzirati još ispraznijim idealom. I tako dalje, i tako dalje. Sve dok Hrvatska ne postane muzejski pojam koji opisuje narod neobavezne povijesti, neobavezne vjere i tradicije, neobaveznoga jezika i baštine koji živi unutar neobaveznih državnih granica. I zapravo je teško osjećati – osim možda bijesa – bilo što drugo osim žaljenja prema takvim ljudima. Shvaća li protupremijer da je toliko bezvrijedan da mu se jedina vrijednost može stvoriti njegovim odlaskom? Ili je potpuno neupućen? Bi li se možda oslobodio uzice kad bi mu netko objasnio tragičnost njegove uloge? Ili mu je možda to bolje priopćiti u obliku vica, naglašavajući da je vic on sam? Ako se nađete u prilici to učiniti – nemojte. Protupremijer Milanović ne djeluje kao osoba sposobna razumjeti vic. Ili bilo što drugo.
Semantičko je ratovanje sofisticirano, prepuno zamki, izdaja, stranputica i razočaranja. Pogotovo za one koji u njega nisu upućeni. I što je čovjeku činiti? Postati upućen, ali ne zanemariti sva ostala sredstva otpora. A otpor mora uslijediti. Kakav će to otpor biti i hoće li biti usmjeren prema pravim uzrocima problema, to ovisi o hrvatskome narodu. Ali osnove semantičkog ratovanja treba usvojiti. Stoga, ako krenete bijesni prema Markovom trgu ili Trgu bana Jelačića u društvu svoga čekića, krampa, lopate ili one prašnjave olovne cijevi za koju ste mislili da ju ni za što više nećete moći upotrijebiti, ne zaboravite na njima ispisati riječi poput “sloboda”, “demokracija” i “ljudska prava”. Jer ako baratate potencijalnim oružjem, mediji i policija će vas lako pretvoriti u negativce. Ali ako baratate slobodom, demokracijom i ljudskim pravima – onda ste face.
Piše: Aleksandar Kostjuk