Daniela Dujmović Ojvan: Zločin bez kazne ne može biti opcija
Vukovarski gradonačelnik Ivan Penava pozvao je građane na mirni prosvjed protiv sramotne šutnje hrvatskih institucija odnosno njihove pasivnosti i neefikasnosti u procesuiranju ratnih zločina iz Domovinskog rata.
Nas ovdje ne zanimaju kalkulacije o tome krije li se nešto u pozadini tog Penavina postupka i zašto je taj apel upućen baš sada, jer to su klasični pokušaji diskreditacije s kojima se skreće pozornost s onog bitnog, a to je u ovom slučaju pitanje koji je zapravo razlog nečinjenja hrvatskih institucija kada je riječ o tako krucijalnoj stvari kao što je kažnjavanje ratnih zločina jer to je ključan preduvjet za kakvu-takvu pomirbu i suživot između Hrvata i Srba ne samo u Vukovaru nego i u svim ratom pogođenih područja u Hrvatskoj.
Mediji zaobišli srž problema
Na žalost, većinu hrvatskih medija, opravdana prozivka vukovarskog gradonačelnika i njegov zahtjev za jačim angažmanom i učinkovitošću hrvatskih institucija nije ponukala da svojim propitkivanjem izvrše dodatan pritisak na mjerodavne oko sankcioniranja ratnih zločina i pozovu ih da javno predstave što su do sada na tom području učinili, nego su se uglavnom bavili time hoće li HDZ-ov gradonačelnik biti sankcioniran, kako će se to odraziti na njegov status u stranci; krije li se iza njegova istupa mogućnost nekih novih unutarstranačkih trvenja i obračun dijela HDZ-ovaca s Andrejom Plenkovićem te otvara nova fronta u cilju ugrožavanja stabilnosti Vlade s tankom većinom. Dakle, umjesto da usmjere energiju prema srži problema, mediji su kao po narudžbi ‘otupili oštricu’ Penavinog zahtjeva.
Penava je odmah pozvan na ‘konzultacije’ kod stranačkih kolega i dužnosnika, među njima i kod ministra unutarnjih poslova Davora Božinovića koji ga je podrobnije upoznao s radom stručnog tima za istraživanje ratnih zločina na Ovčari koji je oformljen u veljači ove godine te su se svi lijepo složili kako odgovorne treba sankcionirati. No, od načelnog slaganja do ozbiljnog djelovanja dugačak je put čega smo svakodnevno svjedoci kada je u pitanju učinkovitost naših institucija.
Za zločin na Ovčari kaznene prijave tek nakon 27 godina
Dovoljno je samo istaknuti činjenicu da je za masovnu egzekuciju ranjenika, medicinskog osoblja i civila na Ovčari koji su nasilno odvedeni iz vukovarske bolnice (do sada su ekshumirani posmrtni ostaci 200 osoba), prva kaznena prijava podnesena tek u travnju ove godine i to za mučenje i ubojstvo nekoliko hrvatskih civila na Ovčari, a među njima i za ubojstvo francuskog državljanina Jean-Michela Nicoliera koji se priključio obrani Hrvatske. Informaciju o podignutnoj kaznenoj prijavi protiv još jednog pripadnika ‘teritorijalne obrane’ Vukovara zbog ubojstva na Ovčari ministar Božinović obznanio je par dana nakon Penavine prozivke kako bi se javnost uvjerila da se ipak nešto radi. Dakle za najveći zločin u Domovinskom ratu Hrvatska je uspjela podignuti ‘čak’ dvije kaznene prijave i to 27 godina nakon njegova počinjenja. Naravno, obojica su nedostupna hrvatskom pravosuđu.
A što je s nizom ratnih zločina koji uopće nisu istraženi, a kamoli da su podignute optužnice iako su mnoge udruge i pojedinci svih ovih godina podnosili prijave s konkretnim imenima i prezimenima počinitelja, a koje i danas ‘trunu’ negdje u ladicama našeg ‘neovisnog’ pravosuđa? Zašto svake godine na niz tužnih obljetnica masovnih stradanja hrvatskih branitelja i civila moramo slušati kako za te zločine nitko još nije odgovarao?
Tko je odgovoran?
Za takvu situaciju netko u ovoj državi mora biti odgovoran. Političari kažu da nisu. Redovito ističu kako oni ne mogu i ne smiju utjecati na neovisnost i rad pravosuđa i državnog odvjetništva. Inače, naše je pravosuđe poznato po učinkovitosti i neovisnosti od političkih i inih utjecaja, zato se redovito i nalazimo pri dnu ljestvice zemalja u Europskoj uniji kada su navedeni kriteriji u pitanju.
Dakle, našim su političarima ‘vezane ruke’. Ne mogu ni postaviti pitanje državnom odvjetniku kojeg su izabrali (Vlada predlaže kandidata, Sabor ‘amenuje’), zašto se ništa ne radi i nije radilo na tom gorućem problemu bez čijeg rješavanja nema naprijed jer je dovoljno teško živjeti s traumama iz rata i gubitkom najmilijih da bi se uz to još moglo i pomiriti s tim da zločin ostaje bez kazne.
No od hrvatskih se mučenika traži i žrtva više, a to je da počinitelje ratnih zločina i one koji su ih prokazali ili prokazali njihove najdraže i aktivno sudjelovali ili podržavali oružanu agresiju na Hrvatsku ili imaju informacije o počiniteljima ratnih zločina i o tome gdje su i kako ubijeni ili odvedeni njihovi roditelji, braća i sestre te kćeri i sinovi, svakodnevno susreću na ulicama svojih gradova, mjesta i naselja, u lokalnim i državnim institucijama i predstavništvima vlasti…Takvi se nalaze i u redovima stranke o kojoj ponajviše ovisi sudbina još jedne hrvatske vlade.
Politička volja kao preduvjet
Stoga vukovarski gradonačelnik, a i mi svi zajedno s njim, imamo pravo pitati zašto su sve hrvatske vlade do sada ustrajale u nečinjenju kada je u pitanju istraživanje i procesuiranje ratnih zločina. Jer politička volja je preduvjet za učinkovitost hrvatskih institucija, poglavito pravosuđa i državnog odvjetništva kako bi imali ‘otvorene ruke’ za djelovanje. Time njihova neovisnost ne bi bila ugrožena (o kojoj naši političari toliko ‘brinu’) nego bi im upravo suprotno – bila omogućena. Naime, sankcioniranje zločina jedna je od njihovih osnovnih djelatnosti.
Sve hrvatske vlade jednako su izbjegavale dati ‘zeleno svjetlo’ za istraživanje i procesuiranje ratnih zločina. To su činile iz niza razloga; zbog međunarodnih pritisaka, žarke želje da i formalno budemo dio velike europske obitelji, dobrosusjedskih odnosa odnosno izbjegavanja napetosti u tzv. regiji; kako bi izbjegli prozivke i optužbe da se radi o odmazdi prema pripadnicima srpske nacionalne manjine itd. itd. Nije prvi hrvatski predsjednik bez razloga inicirao Zakon o općem oprostu. Želio je demotivirati Srbe na daljnju pobunu i olakšati im integraciju i prihvaćanje hrvatske države. Njime se naravno ne abolira počinitelje ratnih zločina, ali je dosta vremena političkim elitama služio kao izgovor za njihovo neistraživanje. Nemar i općenito nesposobnost hrvatskih institucija također su imali nemali udjel u otužnoj bilanci kažnjavanja odgovornih za ratne zločine kao i nedostatak političke hrabrosti.
Političko pitanje
Naime, riječ je o vrlo osjetljivom i složenom, prije svega, političkom pitanju. Kada se radi o pripadnicima srpske nacionalne manjine, zbog naše traumatične zajedničke prošlosti i prije Domovinskog rata te njihove teške sudbine u NDH što nam se i danas nabija na nos i čime se uvijek pokušavala diskreditirati legitimna težnja i pravo Hrvata na vlastitu državu, Hrvatsku se u odnosu prema Srbima uvijek promatrala i promatra pod povećalom.
Završetkom Domovinskog rata počela je naša borba za istinu o njemu. Na žalost, naši su političari i u tom kontekstu odradili loš posao pa smo na kraju; od pobjednika u ratu, skoro postali gubitnici u miru. I u cijeloj toj šizofrenoj situaciji oko Haškog suda i optužnica protiv hrvatskih generala, relativizacije krivnje i ostalog, donekle je i razumljivo što se naše političke elite nisu usudile otvoriti još jednu Pandorinu kutiju i procesuirati počinitelje ratnih zločina, posebice ako su u pitanju Srbi. Tim više što pritisak javnosti, a tu prije svega mislim na mainstream medije, nikada nije bio usmjeren na istraživanje zločina nad hrvatskim civilima nego prije svega nad srpskim. Oko toga je bila napravljena prava histerija, a sve pod egidom ‘suočavanja s vlastitom prošlošću’. Nisu nam dali ni da pošteno proslavimo pobjedu i činjenicu da napokon imamo svoju državu.
Je li došlo vrijeme?
Sada je valjda napokon došlo vrijeme da se privedu pravdi svi koji su to zaslužili, bez obzira na nacionalnost. Članica smo Europske unije i ne može nas se više ucjenjivati kao prije. Sada smo u boljoj poziciji i prema istočnim susjedima kako bi ih privoljeli na suradnju u tom zahtjevnom procesu.
Neće biti lako, pritisaka za odustajanjem i dalje će biti, ali vjerujem da na još ’10 tisuća dana šutnje hrvatskih institucija’ kako se izrazio Penava, želeći bolje dočarati koliko žrtve već čekaju na pravdu, nitko neće pristati. Istina, otežavajuća okolnost i dalje je činjenica da će oni o kojima ovisi većina u Saboru to pokušati na sve načine diskreditirati i stopirati; već su i izjavili kako se kreće u ‘kažnjavanje Srba’ što u samom startu oslabljuje političku volju vladajućih za bilo kakvim ozbiljnijim pomakom.
No, Zločin bez kazne ne može biti opcija ako želimo da rane rata napokon počnu zacjeljivati i žrtve dobiju koliku-toliku satisfakciju u obliku osjećaja pravde. Bez toga nema ni milimetra naprijed.
