Opet je lagao. Zašto?
Neka sad objasni Zoran Milanović: Zašto nam je lagao da se Perkovića ne može izručiti? Može biti zahvalan Branimiru Glavašu što ga je spasio daljnje blamaže.
{jathumbnail off}Za svakog razumnog u ovoj državi nije bilo nikakve dvojbe: Hrvatska mora ispoštovati preuzete međunarodne obveze i izručiti Josipa Perkovića državi koja ga sumnjiči da je na njenom tlu sudjelovao u egzekuciji političkog disidenta! Svima je to bilo jasno osim hrvatskoj vladi i premijeru Zoranu Milanoviću, koji je mučki čekao do zadnjeg trenutka, kad je i zadnja europska država, a nimalo slučajno to je bila Njemačka, ratificirala hrvatski pristupni ugovor – i tek tada krenuo u promjenu pravne stečevine koja mu je smetala.
Cilj je bio jasan: pošto-poto spriječiti izručenje nekadašnjeg šefa tajnih službi koji na njemačkom sudu može progovoriti o svojim nekadašnjim nalogodavcima, ali se može i osvetiti onima koji su ga izručili, tako što će u hrvatskim medijima objaviti mnoštvo podataka iz tajnih dosijea. U zakon, koji je sasvim opravdano u javnosti nazvan Lex Perković, ubačena su ograničenja koja su trebala opravdati njegovo neizručivanje. Tvrdilo se tada da u Berlinu i Bruxellesu nitko ne mari za Lex Perković te da je to samo za hrvatske medije ozbiljna tema. No, uslijedio je blitzkrieg iz Bruxellesa, uz otvorenu podršku Berlina: europska povjerenica Viviane Reding natjerala je hrvatskog premijera da poklekne, a njemačka kancelarka Angela Merkel jasno je javno poručila da itekako zna da Hrvatska ne ispunjava svoje obveze, i to baš prema njemačkom pravosuđu.
No, Zoran Milanović ni nakon toga nije odustao. Pristajanjem na promjenu spornog zakona ipak je kupio šest mjeseci za pripremu sveobuhvatnih zakonskih i ustavnih promjena, koje su trebale omogućiti da se, ako se Perkoviću baš bude moralo suditi, to obavi u Hrvatskoj. Samo naivcima nije bilo jasno na što je mislio kad je govorio o istjerivanju King Konga. Bio je sasvim jasan: htjeli ste da se suđenje u Münchenu pretvori u suđenje KP SKH, a preko toga ste namjeravali napasti i SDP, a sad ćete dobiti suđenje u Zagrebu, koje ću ja pretvoriti u suđenje Perkovićevim zaštitnicima iz HDZ-a. A na red će doći i niz političkih ubojstava iz nedavne prošlosti: Tjerali ste lisicu, istjerat ćete King Konga. Nitko iz aktualne vlasti na tim suđenjima neće biti ni svjedok, a mnogi među vama bit će među optuženima, prijetio je otvoreno premijer. Nadate se da će to suđenje poslužiti kao protuteža suđenju Sanaderu, – a na koncu ćete se samo ukopati još dublje!
Kako bi napakostio kritičarima, ušao je u političku trgovinu i sa svojim teoretski najljućim ideološkim protivnicima, HDSSB-om, nad kojim i dalje iz mostarskog zatvora presudan utjecaj ima Branimir Glavaš, pravomoćno osuđen za ratni zločin. Sabor je tako postao poprište sramotne trgovine Ustavom, temeljnog državnog pravnog akta, za čije promjene se u normalnim državama traži maksimalni stranački i društveni konsenzus.
Milanović na koncu može biti zahvalan HDSSB-u što ga je preveslao i tako spasio daljnje međunarodne blamaže. Točnije, možemo svi biti zahvalni Branimiru Glavašu! Iako još uvijek nije jasno je li to bio Glavašov plan od početka, ili je nakon ulijetanja Ive Josipovića i njegovih primjedbi na predloženu regionalnu podjelu shvatio da treba mnogo veće garancije no što je to Milanovićevo nejasno možda. Mogli bismo tim slijedom možda isto tako opravdano reći i da je, svojim ulijetavanjem, ustavne promjene srušio nitko drugi do sam predsjednik RH. No, na koncu je zapravo svejedno koji su razlozi: hrvatsko pravosuđe konačno je dobilo priliku reći svoj pravorijek, i to nakon što ga je Milanović šest mjeseci uspješno zaobilazio.
U suštini najveći skandal hrvatska politička javnost zapravo nije ni uočila. Naime, bez obzira što je Josip Perković formalno tih pola godine bio zaštićen odredbom iz Lex Perković da se izručuju hrvatski državljani samo za nedjela izvršena nakon no što je u pravosudnu praksu EU-a uveden europski uhidbeni nalog, o njemačkom zahtjevu za njegovo izručenje kvalificiranu odluku mogao je donijeti isključivo hrvatski sud. I nitko drugi nije imao pravo procijeniti da se nisu stekli uvjeti za izručenje i taj nalog zaključati u ladicu.
Ponajmanje je na to pravo imao hrvatski premijer, kao šef izvršne vlasti!
On je pred televizijskim kamerama uporno ponavljao laž da je u slučaju Perković nastupila zastara te da ga se zbog toga ne može izručiti, da on tu ne može ništa, zakon je zakon, da on tu ne bi mogao pomoći ni vlastitom ocu sve kad bi i htio! Bio je to bezočno mazanje očiju javnosti, ali i otvoren pritisak na pravosuđe, prejudiciranje sudske odluke koju je tek trebalo donijeti!
Nakon 1. siječnja i dalje je prijetila opasnost da se sudska odluka odugovlači sve dok državno tužiteljstvo ne pripremi obnovu postupka za ubojstvo Stjepana Đurekovića pred hrvatskim pravosuđem, što bi mogao biti temelj za neizručivanje. No, da je tako postupio, državni odvjetnik svima bi pokazao da je samo lutka na Milanovićevu koncu. Druga mogućnost je bila da se sam sud pozove na odredbu iz Lex Perković koja je i dalje ostala neukinuta: naime, dok europski uhidbeni nalog predviđa da zastara MOŽE biti razlog za odbijanje izručenja, Milanović i društvo uveli su novu formulaciju – da se zbog zastare MORA odbiti izručenje. Doduše, Nobilo tvrdi da je u stvarnosti ipak drugačije te da sudovi europskih zemalja listom zastaru koriste kao obligatornu izliku za odbijanje izručenja. No, tu negdje krije se logička greška: da je to doista tako, bi li hrvatski zakonodavac imao potrebu promijeniti formulaciju iz MOŽE u MORA?
Izvanraspravno vijeće zagrebačkog županijskog suda pod predsjednjem Ivana Turudića odbacilo je te dileme. Procijenilo je da eventualna zastara koja bi nastupila po hrvatskim zakonima ipak nije temelj za izbjegavanje međunarodnih obveza, ali su istovremerno doveli u pitanje i samo postojanje zastare.
To su zvučne pljuske lijevom i desnom po obrazima Zorana Milanovića!
Podsjetimo, mnogi upozoravaju da je nakon svakog izvida hrvatskog pravosuđa po tom pitanju, do kojeg je dolazilo preteklih godina, rok zastare počeo teći ispočetka, a neki ugledni odvjetnici uvjereni su da je za ovo teško ubojstvo rok zastare čak 40 godina. Što točno kažu Turudić i društvo saznat ćemo tek kad vidimo potpuni tekst njihove odluke.
Još uvijek je moguće da Vrhovni sud poništi tu odluku, ali kad bi to učinili, vrhovni suci samima bi sebi uskočili u usta, budući da su u jednom drugom slučaju nedavno presudili upravo to – da zastara, unatoč novom hrvatskom zakonu koji izrijekom kaže drugačije – nije razlog za neizručenje drugoj državi članici EU-a. Upravo ta njihova presuda poslužila je kao presedan odluci zagrebačkog Županijskog suda. Po svoj prilici, a ne treba sumnjati da će Anto Nobilo ići do kraja, tu prividnu kontradikciju na koncu će rješavati sam Ustavni sud.
No, nema razloga da mi čekamo s pitanjima i da ih ne uputimo na pravu adresu: Gospodine premijeru, zašto ne poštujete diobu vlasti, a napose hrvatsko pravosuđe? Zašto uzurpirate prava koja vam ne pripadaju? Zašto se rugate hrvatskim zakonima i Ustavu? Zašto se rugate Ustavnom sudu? Zašto mislite da smo idioti? Gospodine premijeru, zašto nam – i dalje lažete?
Autor: Ivan Hrstić/politikaplus.com
