Štromaru ne smeta rast cijena nekretnina jer je cilj njegovih subvencija veća zarada građevinara
Vlasti u Hrvatskoj prvi put znaju sve detalje o stanju na tržištu nekretnina u zemlji zahvaljujući stručnoj studiji koji su zajedničkim snagama izradili Ekonomski institut Zagreb i Ministarstvo graditeljstva pod vodstvom Predraga Štromara. Da nije 2018. godina, da se prije nešto manje od deset godina u kaosu općeg sloma nije dogodio i nekretninski slom, da se epizoda ‘stambeni krediti u švicarskom franku’ zbog kojih su ljudi ostajali bez osnovnih sredstava za život, a ne samo bez krova na glavom nikada nije dogodila bio bi red novostečenom znanju hrvatskih vlasti zapljeskati.
Od pljeska je mnogo zanimljivije vidjeti kakvoj korisnoj svrsi će vlastima novostečeno znanje poslužiti. Ministar Štromar je izgovorio da studija nije podloga za uvođenje poreza na nekretnine. Vjerojatno ipak jest. Ako ne Štromaru, onda bi je ministar financija Zdravko Marić mogao koristiti u tu svrhu.
Štromaru studije općenito ne trebaju. Niti za mjeru subvencioniranja stambenih kredita. Štromar ustraje na svojim subvencijama za kojima mu je u godinu dana potražnja drastično pala dok su cijene nekretnina istovremeno značajno rasle.
Uzrok rasta nisu samo subvencije, ali i one su pridonijele. Turistička djelatnost dnevnog najma podigla je pak i do 30 posto cijenu dugoročnog najma stanova. Na iznajmljivanju se može ostvariti više prihoda? To odmah potiče rast cijene nekretnine baš kao što će kvadrat stana biti skuplji, ako država subvencionira kredite jedno kraće vrijeme njihove otplate.
Država se odlučila s ‘pošasti’ turizma i dnevnog najma boriti podizanjem poreza, dakle uzeti onima kojima smatra da ne uzima dovoljno, a subvencijama za stambene kredite pomoći onima koji kredit za stan ne mogu sami otplaćivati. Jedna mjera uzima, druga daje, a obje rezultiraju porastom cijena.
U zemlji iz koje se ljudi iseljavaju. U zemlji u kojoj, prema računici objavljenoj u 24 sata samac (bez kredita ili plaćanja najamnine za stan) koji ima automobil od 10 tisuća kuna bruto plaće živi skromno jer mu nakon podmirenja svih državnih davanja (uračunato je i plaćanje svih poreza i doprinosa) režija i osnovnih životnih troškova ostane tek nešto više od tisuću kuna.
Ako samac iz ove priče kojim slučajem zasnuje obitelj pa ih je odjednom troje s jednom prosječnom plaćom i recimo za primjer jednim minimalcem ili porodiljnom naknadom on postaje savršen kandidat za Štromarov stambeno poticajni kredit jer će svoj mali stan prodati kako bi kupio veći u tom se trenutku samo nadajući da će jednom kad subvencija države (koju i onako jede samo poskupljenje nekretnine) istekne moći plaćati ratu kredita i istovremeno neumorno raditi dalje na demografskoj obnovi zemlje.
Sretna vijest u svemu tome jest to što se Štromar preračunao pa sada priznaje da se potražnja za subvencijama vrti oko broja 1500 dok je ranije govorio o 2000. Ostaje nam da se nadamo kako su ljudi shvatili da su kao korisnici stambenih kredita samo prvremeni kolateralni dobitnici Štromarovog pravog cilja. A taj pravi cilj je da u zemlji u kojoj većinu prihoda svakog čovjeka pojedu hrana i režije umjetno stvori uvjete da se veći dio njihova novca prelije građevinarima koji moraju prodati te svoje sagrađene stanove po mogućnosti po većoj cijeni kako bi više i zaradili.
Zarada je dobra stvar, ali zarada umjetno stvorena na krilima ‘pomaganja građanima’ je beskrupulozno bezobrazna politika. Šteta je što Štromaru studije nisu potrebne. Stoga je šteta i što je studija o stanju na tržitu nekretnina i napravljena. Jer će po dobroj staroj praski sa studijama vrhu politke poslužiti tek za kratkoročno reklamiranje. Potom će zastarjeti neiskorištena. Pa će naručiti novu. Do tada bi već moglo biti problema s plaćanjem rata onih kredita kojima su subvencije istekle.
Izvor: direktno.hr
