„Čuj, Izraele“ (Pnz 6, 4), uskliknuo je kardinal Josip Bozanić čuvenu uzrečicu biblijskog proroka, izravno aludirajući na današnju gluhoću i nijemost u Hrvatskoj, u svojoj propovjedi prigodom 287. zavjetnog hodočašća vjernika grada Zagreba i hodočašća mladih Zagrebačke nadbiskupije u Mariju Bistricu. Dogodilo se to nazad desetak dana, 9.rujna.

I,čuje li Hrvatska?

Gledajući mainstream medije, gromoglasno šuti. I, tu i tamo reži.

Jeka govora katoličkih medija i novinara je tiha u sveukupnom prostoru, tiša ne može biti, koliko god govorili,jer je Hrvatska nasjela na agendu da izvan crkvene organizacije i organske veze s institucijom, ne smije biti i nema kršćanstva. Kao da se vrijeme zamrznulo u osvit devedesetih. A upravo o tome govori Bozanić.

Hrvatska koju vidimo govori, zaglušujeće govori do nerazgovjetnosti.  I, riječi postaju buka,slušatelji gluhi.

Gluho kolo nasuprot poruka zagrebačkih kardinala

Gvori Hrvatska koja bi trebala šutjeti, jer nema što reći, i slušati – jer ima što čuti a neće, a ona koja ima što reći, nema gdje govoriti, pa milijuni ostaju izloženi histeričnoj buci,i –gluhoći.

Ona Hrvatska,kojoj se toliko puta obratio upravo Bozanić tjekom zadnjih godina, s gotovo  istim dramatičnim porukama, s istoga mjesta s kojega su se Hrvatskoj i svim njenim, Tuđman bi rekao, stališima,poglavito onima čiji govor utječe na hrvatske živote, bio govor osvajača, bio okupatora, bio njihovih slugu, ili bio govor navodnih ili stvarnih hrvatskih upravljačkih elita, obraćali prije Bozanića,  Kuharić, Šeper, ili Stepinac.Govorili su uvijek kroz hrvatsku povijest zagrebački nadbiskupi, kardinali, i u Mariji Bistrici, i u svetištima i katedralama diljem Hrvatske, govorili su nijemima i gluhima, a nikada nije bilo kao danas, više onih koji mogu, ičuti i slušaju, i govoriti i govore.

Zašto bi onda Bozanić uskliknuo „Čuj, Izralele“ i ima li to smisla?

Pa pogledajmo umjesto odgovora, one koji govore i ono što govore danas u Hrvatskoj.

„Viteško“ i autentično kršćanstvo u politici

Možemo čuti da nitko neće „meni određivati“, zatim da „sam ponosni vitez jeruzalemskog groba i ponosno glasujem za Istanbulsku konvenciju“, zatim „ da ulica ( narod) neće voditi državnu politiku“, zatim da „će institucije ( koje stvaraju probleme) rješavati probleme“, zatim „ demokršćanstvo (puno metastaza) je naše obilježje“, zatim „ da mi pišu tolike anonimne vjernice( može li se biti anoniman vjernik) i podupiru rodnu ideologiju“, zatim „ da su se dogodili nekakvi ratovi nazad 25 godina“, zatim možemo pročitati da je Vlada nešto odlučila, iako vidimo da ministrica Divjak laže,  zatim da je javni (kineski, ruski, turski?) interes istražiti zločine i kazniti zločince“ kao da je žrtva javnost i zločinac javnost, a ne ljudi, a ne hrvatski narod u cjelini,  zatim da Hrvatska napreduje( u svemu izuzev u ljudima) i da je vlada uspješna, iako nestaje očigledno i mjerljivo  hrvatskog naroda. Sve to možemo i čuti i vidjeti, i o tome govoriti. I sve to ljudi kojima govori Bozanić – govore.

Zato,zbog ispraznosti, kvarnosti i podmuklosti tih govora i riječi,  Bozanić kaže –Čuj, Izralele, a zapravo vapi – Čuj, Hrvatska!

Zbog sadržaja navedenih riječi i poruka, i uma koji ih stvara.

Jer, svakome se ima i mora određivati ako poštuje temeljne postulate ljudske komunikacije,  morala, humanosti, ako poštuje, bilo darove Duha Svetoga, bilo apstrahirane znanstvene i racionalne temeljnice, jer i jedni i drugi zazivaju mudrost, razum, savjest, znanje, poštovanje. A određivati se pogotovo mora onome i onima, koji to ne poštuju i upravljaju bez savjesti, mudrosti,znanja i poštovanja, prvenstveno – oduzimanjem prava i ovlasti na upravljački govor i riječi koje mogu materijalizirati u ime drugih ljudi.

Karizmatičnost riječi i poruka nasuprot estrade

Kardinal Bozanić, prvenstveno svojim stilom i načinom komunikacije, nikada u Hrvatskoj nije postigao zaslužen karizmatični status, jer su cijelo stoljeće Hrvati usmjeravani u modele slika bez sadržaja,zvuka bez riječi i melodičnosti, navikavani su na umnu lijenost umjesto radoznalosti. Iako mu stil nije tipski i estradno karizmatičan, iako on po svome javnome ponašanju i djelovanju, gotovo u potpunosti samozatajnom i skrivenom od očiju javnosti, očito je ne teži javnoj karizmi,  izuzev na oltarima i za propovjedaonicama kad doslovno doživi transformaciju iz javnog stereotipa o sebi, pa ekslopolidara snagom riječi, njegove poruke su – duboko karizmatične.

I vrlo trajne.

I treba ih, mora ih se čuti.

Kad razbojnici tumače

Nije slučajno to što ga se počelo s gluhe strane Hrvatske svojatati odmah nakon njegovog dolaska na čelo Nadbiskupije zagrebačke, pogotovo nakon legendarne propovijedi o grijehu struktura.Upravo oni, koje je doslovno prozvao u toj poruci, prisvojili su pravo na njenu interpretaciju, kao neka vrsta razbojnika, evidentnog i vidljivog,čak i nijemima i gluhima, koji urla – dosta je više priče  o tome što je bilo, idemo sada dalje, kao da se ništa nije dogodilo. Idemo sve iz nova.

Pa ponovo u razbojstvo.

Upravo ti su prisvojili Bozanićeve poruke, zaglušujući one kojima su namjenjene, pokušavajući i djelimično uspijevajući zbog kontrole pozornica, suprotstaviti sliku Bozanića u cjelini onima kojima pripada. A ne dopustiti to je moralni imperativ hrvatskih kršćana.

Isve tako redom,iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. I već desetljećima.Razbojnik uvijek tumači grijeh struktura, tumači poruke Svetoga Oca, Bibliju, Isusove i apostolske poruke, a sve zbog toga jer ima monopol, svu vlast nad pozornicom, jer gasi i pali svijetla, isključuje struju i mikrofone,proglašava komunikatore i antikomunikatore,prenosi riječi onoga koga želi i koje želi, gušeći one stvaralačke. Tako se s puno govora zapravo stvara nijemost, s puno slušanja gluhoća, pa zbog toga, po tko zna koji put pogotovo intenzivno zadnjih nekoliko godina, doslovno vrišti – Bozanić.

Vrišti jer mu nestaje naroda.

Crkve.

I, nema sumnje, povjesni udari na čovjeka se ponavljaju, kao u zadatim ciklusima.

Usporedimo vremena nekad i sad.

Kome je i što govorio Stepinac?

Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac na Staru godinu 1939. godine u Katedrali govori:

 „Prva činjenica, koja nam upada u oči kroz čitavi minuli decenij jest, da se nije nikada čovječanstvu toliko obećavalo koliko u tom razdoblju. A što mu se obećavalo? Pravi raj na zemlji, samo ako prihvati stanovite ideologije. Što više, oni, koji su uzeli crvene krpe, srp, čekić i stisnutu pesnicu kao simbole pravde i istine, obećavali su, nakon što su Boga skinuli s prijestolja svoje duše, da će biti jedini bogovi na zemlji. Eritis sicut dii! Bit ćete kao bogovi! (Post 3, 5)….. Svjedoci smo jednog ciničkog upravo gaženja stida i poštenja. Požuda puti! Prezrelo se svaki stid, uzvišena krepost čistoće, napose kod mladeži, izvrgnuta je najtežim iskušenjima. Bračna vjernost izvrgava se dnevno ruglu i mnogi svoje čovječje dostojanstvo gaze u blatu najodurnijih strasti.Svjedoci smo jedne luđačke oholosti. Ne priznaje se više nikakav autoritet“.

Usporedimo ove riječi sa svim što nam se danas nudi u virtualnom svijetu medija, na HRT-u, na svim ostalim „velikim“ televizijama,usporedimo ove riječi s pretežitim tipom ljudi koji govore navodno umjesto nas, točno po receptu grijeha struktura, u Saboru, u vladi, usporedimo ove riječi s činjenicom da službeni „vitez“ kršćanstva promiče brisanje ljudske antropologije i proizvodi temeljna polazišta za stvaranje novoga čovjeka, istodobno se s „viteških“ pozicija promećući u sudruga novih božanstava, iza kojih ne stoji ama baš ništa, ni kršćansko ni znanstveno, proizvodeći novoga boga, umjesto Boga. I nije ovo dramatična razdjelnica samo za vjernike, niti samo za kršćansko društvo. Ovo, baš ova polazišta su univerzalna, da univerzalnija ne mogu biti, jer se na njima razdjeljuje priroda čovjeka  od prirode zvjerinjaka.

Točno to je poručivao ukazujući na ponudu moćnih u osvit četrdesetih godina  Alojzije Stepinac.

Da ne znamo tko je te riječi izgovorio, i kada, kolikobi umnih ljudi u njima prepoznalo današnje doba?

Bi svi.

Jer sličnost i potpuna podudarnost tegoba vremena je fascinantna.

Iste,načelno posve iste, čak i realno konkretne iste prijetnje i iskušenja danas svojim riječima mora lustrirati Stepinčev naslijednik Bozanić.

Istovjetnost epohalnih opačina i sličnost poruka Stepinca i Bozanića

Pa pogledajmo što govori u današnje doba zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić (iz propovjedi 2010. godine u Mariji Bistrici) i vidjet ćemo crtu koja spaja Crkvu i vremena, vrijednosti koje ni u jednom naglasku nisu dvojbene ni različite:

„Već se duže vrijeme na temelju raznih inicijativa, a u zadnje vrijeme i na prilično izravan način, osjeća kako u hrvatskome društvu postoje nastojanja da se u ime sekularnosti ograničuje prostor očitovanja kršćanske vjere u društvu….. Upravo zbog toga treba jasno reći da ne postoji prostor u društvu prema kojemu vjernik može biti ravnodušan. A svatko tko bi sprječavao vjernika da svjedoči svoju vjeru, narušio bi njegovu slobodu i razarao temelje zdravoga društva. U kulturi, gospodarstvu, politici, sportu, vjernik je uvijek vjernik. I baš kao vjernik sudjeluje u životu Crkve, a po njoj i u društvu“.

Zar bi Stepinac i riječi rekao drugačije?

Ne bi, vidi se iz njegovih govora.

Pa kako onda Stepinčeva Hrvatska šuti i ne čuje ovo što govori Bozanić?

Zašto?

Zato, kako ćemo vidjeti na kraju teksta, jer nismo skinuli veo sa Stepinčeva lica.

A Bozanić upravo na to poziva usklikom – Čuj, Hrvatska!

Čuj, Hrvatska – poziv je hrvatskom narodu za savez u dobru

To pitanje ne govori o Crkvi, govori o državi, o društvu, o nama svima, koji o svome kršćanstvu šutimo i ne čujemo ga, jer nas pritišću da je nazadno, da nas vodi u srednji vijek, jer se bojimo simbolike ognjišta, doma. To pitanje doduše upozorava i dio crkvene organizacije, koja pristaje na podvalu da je kršćanstvo i Evanđelje njihova i samo njihova vrijednost,  izvan i oslobođena sveopćega društva, negdje u podrumima ili opasano zidinama, refleksno razvijajući otpor prema stotinama tisuća ljudi izvan tih zidova, prepoznajući u njima prijetnju i razvijajući strah od njih, po modelu opće  nesigurnosti i nepovjerenja koje je totalitarizam razvijao ubijajući ljudski duh. Ni Crkva se ni izbliza nije oslobodila toga straha i refleksa bijega, pa Bozanić govori i njoj prije svih.

Bozanić dana 25. lipnja 2017. na Misi za domovinu povodom Dana državnosti iznosi deset temeljnih postulata nasuprot već kroničnim javnim, sve službenijim državnim tendencijama i pretežitosti koja guši Hrvatsku. I to je mainstream zagušio jer se navodno ne smije i ne može biti kršćanski interpretator izvan crkvene organizacije i jer se Crkva ne smije miješati u politiku, kao da politika nije sama bit ljudske komunikacije i kao da je politika vlasništvo stranaka i samozvanih stranačkih proroka,pa svaka nova njegova propovijed, iako je organski i sadržajno duboko povezana s prethodnom, ostaje izolirana.

Temeljni kršćanski postulati Josipa Bozanića – platforma su hrvatskog društva

Evo nekih od tih deset postulata (obrazloženja uz postulate su parafrazirani navodi kardinala Bozanića).

Pogubnost je zanemarivanje stvorenosti, što znači urušavanje obitelji ili njezino odvajanje od postulata upisanih u našu stvorenost.Opasnost za naš hrvatski identitet je, ne traženje istine o svojoj povijesti, odnosno ne spominjanje svoga hoda u povijesti i ne razmatranje Božjega plana i svoga puta sa svim teškoćama i stranputicama, milostima i darovima. Prošlost bez istine postaje razornom snagom u sadašnjosti. Na to se lako nadovežu ideologije (pogledajmo poruku bl Alojzija Stepinca s početka teksta iz 1939. godine i prisjetimo se procesa rodne ideologizacije Hrvatske danas – MLJ) i iskrivljeni pogledi, jer su dobiveni s pogrješnih motrišta. Temeljni postulat je i demografija, koja je pokretana nadom, jer narod koji ne prepoznaje vrijednost života, obitelji i svoje povijesti, ostaje bez nade. Postulat je rad koji svoj razlog ima u dostojanstvu čovjeka.  Obrazlažući taj postulat Bozanić je rekao: „Naš je narod toliko puta pokazao svoju marljivost i stoljeća za nama pokazuju ljubav prema radu koji nije bio svrha samomu sebi….Hrvati i Hrvatice su priznati, uspješni i poželjni radnici u tuđim zemljama pa je nužno otvoriti prostor iseljenim Hrvatima koji su, i u novim naraštajima, svjesni svoje povezanosti i poziva svoga naroda“.  

Zatim Bozanić ističe odgoj i obrazovanje. Zato je danas potrebno promicati odgoj i obrazovanje i kao prostore njegovanja duše hrvatskoga identiteta. Bozanić temeljno polazište vidi u afirmaciji onih koji svjedoče svoju vjeru i vrijednosti u znanosti i kulturi.

Kultura Plenkovića i Obuljen u zrcalu Bozanićevih postulata

Iznimno je znakovita poruka iz obrazloženja ovoga postulata da je pogubno za dušu naroda, kulturu odvojiti od svjedočanstva, jer to je najbrži put odumiranja nas samih.  (Ovo bi svaki dan trebalo ispod prozora Plenkovića i Nine Obuljen korski ponavljati – MLJ)!

Bozanić zaključuje: „Svakomu tko voli svoj narod stalo je da živi u radosti i da izbjegava opasnost“ dodavši„da se nalazimo na stanovitoj prijelomnici, važnoj za hrvatski identitet“.

Koliko Bozanić vidi izvorište zala i detektira pravce udara na hrvatski narod, prvenstveno na njegov duh, osobni i nacionalni, na njegov identitet i njegove korijene ponajbolje govore ove riječi iz njegove prošlogodišnje Uskršnje poruke, koja se u potpunosti nastavlja na postulat o svjedočenju u kulturi:

„U jeziku jednoga naroda sadržana je baština; u jeziku se nalazi jezgra koja ima snagu donositi plodove u susretu s novošću, ali čuvajući svoju prepoznatljivost. Jezik nije samo dio nekoga dogovorenoga načina komuniciranja, nego u njemu su, kako to stoljećima svjedoče najodličniji pisci i pjesnici hrvatskoga govornoga područja, sadržane životne istine, sažete vrjednote, osjećaji, ljudi i povijest naroda; u njemu je riznica radosti i nadanja, žalosti i tjeskoba, rada i molitve, suza i smijeha; u njemu se nalaze odgovori na pitanje kako se poima život i koji mu je smisao…. Jezik je polazište za učenje o tome tko smo, a to je polazište dragocjeno za obnovu obitelji, naroda i društva, za obnovu povjerenja i za sigurnost pouzdanja….. To pak uključuje i domovinu. Ona ima svoja ključna uporišta, među kojima je i jezik. Nažalost, kao što nam svjedoči daljnja i bliža prošlost, a jednako tako i neki suvremeni događaji kojima smo svjedoci, svaki put kada se želi razgraditi hrvatske vrjednote, udara se na kulturu i jezik, kao priprema za političke i vojne osvajačke pohode ili kao neki novi-stari, prikriveni pokušaj, nakon već neuspjelih geografskih asocijacija koje su u prošlom stoljeću završile nametnutim ratovima“.

Bozanićeva snažna kritika neprirodnog eksperimentiranja s ljudima

U tim porukama nevjerojatan je slijed, konzistencija bez premca, koja ukazuje na duboko promišljanje hrvatske stvarnosti s neosporivih teoloških i duhovnih, ali i znanstveno utemeljenih stajališta, kolika god vremenska distanca bila  između njih.

Bozanićeve poruke osvjetljavaju tjek realnih procesa.

Bozanić 9. rujna u Mariji Bistrici kaže:

„Živimo u vremenu nevjerojatnih tehničkih mogućnosti povezivanja među ljudima, ali osjećamo i svu dramu osamljenosti i zatvaranja u sebe kod ljudi današnjice. Sve su izrazitije teškoće u izgradnji zajedništva, uzajamnoga poštivanja i dijeljenja dobra. To se osjeća u obiteljima i među rodbinom, među znancima i prijateljima, u poslovnoj suradnji i u društvu“.

Kao da Bozanić piše kritiku eksperimantalne reforme ministrice Divjak i vlade Andreja Plenkovića, koji tehnologiju radi tehnologije i ubijanja radoznalosti čovjeka, uzdižu na neki njihov oltar uzoritosti, u novoga boga, rame uz rame s tržištem koje se predstavlja uzorom, ali  bez lica ljudi u masi, kao da tržišna pravila ne stvara, i kao da  kategorijalnom aparatu tržišta upravo i samo slobodan čovjek nije otac, a duh čovjeka –mati. Kao da tržište nije ustanovljeno radi uspostavljanja pravednih stvaralačkih odnosa u vrednovanju ljudskoga rada i proizvoda za ljudske potrebe, i kao da to tržište kao i država, kao i sve što je ustanovio čovjek, ne bi moralo biti u funkciji razvoja upravo – čovjeka, a ne njegovo novo božanstvo. Baš zato Bozanić upozorava: „Proroci su upozoravali ljude da im uši ne otvrdnu, jer kako se žali prorok Jeremija narod »ima uši a ne čuje« (Jer 5, 21)“.

Tko dakle govori i tko dakle sluša – android ili čovjek kojemu android služi?

I, može li, i smije li tehnologija nadređena čovjeku, zamijeniti –ideju,riječ, kako propovjedaju reformatori ministrice Divjak i Andreja Plenkovića?

Razotkrivanje lažnih političkih proroka

Preslušajmo poruke reformatora današnje Hrvatske, od Budaka, preko Jokića do ministrice Divjak, od Milanovića do Plenkovića- pa imamo više nego jasan odgovor gdje smo i kome govori Bozanić, kao što imamo i jasan odgovor – čuju li ga ti ljudi?

A zavjetuju se kršćanstvom i u kršćanstvo!

Zato Bozanića mora čuti Stepinčeva Hrvatska!

Meni se čini da je, kao u ondašnjem Jeruzalemu, masi koja očekuje mesiju koji će istjerati Rimljane i osloboditi narod, i danas u Hrvatskoj potrebno reći, da Bozanić nije političar, da nije taji takav mesija ili kralj, da to nije ni jedan biskup ili svećenik Katoličke Crkve, te da se ne smije gnjev, frustracija i nemoć pred zloćudnim režimom, usmjeravati na Crkvu ili na Bozanića, jer eto – ne smjenjuje Plenkovića, prije toga Milanovića, Josipovića, Kosoricu, ili ne obračunavaju s Pupovcem. Bozanić ne predvodi političku stranku, ali snažno i duboko demistificira politiku i sve društvene događaje na načelnoj i razumljivoj razini. Ne može se on opredjeljivati u ime nas, baš kao što se ni utemeljitelj Crkve, Isusu Krist, nije želio opredjeljivati u ime ni jednoga svoga apostola, a kamo li naroda svijeta. Božanski dar čovjeku je –sloboda opredjeljenja, koju u stopu slijedi odgovornost zbog opredjeljnja i njegovih posljedica.

Kršćanstvo je moralni imperativ suočavanja sa životom naroda

Bozanić u svojim porukama jasno govori što je kršćansko u čovjekovome ponašanju i usmjerava čovjeka u hrabro razlučivanje dobra i zla,  ukazuje, osvjetljava put onima koji se žele opredjeljivati po kršćanskim uzorima, ali – ne odlučuje umjesto nas. Svakoga od nas.

Bozanić u svome govoru ne dopušta gluhoću, koliko god ni deset dana nakon toga govora u zemlji koja grca u potrazi i neizvjesnosti, te njegove poruke gluhi htjeli okovati i zatvoriti u gluhe sobe. Ne ide im, iako se čini da su uspješni.

I briljantnim slijedom odgovara na nametnuta pitanja i strahove hrvatskih ljudi.

Dotiče se događaja, beatifikacije Alojzija Stepinca u Mariji Bistrici  i citira riječi Svetog Ivana Pavla II:

„Pred očima Presvete Djevice ugledni sin ove blagoslovljene zemlje biva uzdignut na čast oltara, o stotoj obljetnici svojega rođenja. Ovo je povijesni događaj u životu Crkve i vaše nacije. Podnijevši u svojemu tijelu i duhu okrutnosti komunističkoga sustava, jedan od istaknutih likova Katoličke crkve zagrebački nadbiskup kardinal Alojzije Stepinac sada se povjerava sjećanju svojih sunarodnjaka s blistavim znamenjima mučeništva“.

Jednako kao i uoči II.svjetskog rata, kad je govorio bl Alojzije Stepinac, golema neizvjesnost i prijetnje zla su nad europskim narodima, nad hrvatskim narodom zbog svoje polovične slobode pogotovo, a Crkva, bilo riječima Stepinca, riječima Kuharića ili Bozanića, govori – svome živome narodu i ne vidi se izvan naroda. Crkva su hrvatski ljudi.

Sveti Ivan Pavao II. naznačio je Stepinca stupom hrvatskog naroda

I o tome svjedoče riječi Svetog Ivana PavlaII. u Mariji Bistrici za kojima posežeBozanić kao svojevrsnim štitom pred nasrtajima, ali i uzoritim povjerenjem nesigurnima.

Da otvorimo raspravu nakon ovih riječi -čiji smo mi to narod, antifašistički i fašistički, dakle mračni i Titov, ili smo kršćanski narod univerzalne ljudske dobrote koju  pronosi Stepinac?

Ni slijepima, ni gluhima nije potrebno.

Ovo su riječi ohrabrenja malobrojnome i izranjenome narodu, a velikom po svojim vrjednotama, koje na duhovan način ističu pobjednički duh i ponos kojemu smo svjedočili nakon nogometnoga prvenstva u Rusiji primjerice i toliko puta u povijesti. Razlike u vrijednostima tu nema.

Bozanić neizravno pita ovim navodima – zašto oni koji upravljaju našom zemljom, prvo, mogu upravljati pokušavajući sami neodgovoriti na njega iako ključa u utrobi nacije, drugo, zanemaruju ovo pitanje i zašto ne dopuštaju hrvatskom narodu odgovoriti na ovu umjetnu dvojbu, koja ga uništava i razdire. I upravo tim pitanjima poručuje hrvatskomčovjeku – ti vrijediš!

Bozanić: Ne smije narod ostati bez glasa!

Točno na tom pravcu Bozanić izgovara videći božansko i uzorito u svome narodu:

„Braćo i sestre, ovo nas Svetište i današnja Božja riječ uče da ne smijemo dopustiti da čovjek ne može čuti riječ spasenja ni izreći svoju muku i radost. Kao kršćani uvijek se trebamo zalagati da i pojedinac i narod ne ostanu bez glasa. I to ne toliko iz nekog političkoga sustava demokracije, nego polazeći od Evanđelja, od istine koju nam je ostavio blaženi Alojzije. Svako gaženje savjesti i slobode, gušenje glasa čovjeka i naroda duboko se protivi Kristu i čovjekovu pozivu. Ustrajmo u nadi i postojano se odupirimo svemu što želi ugušiti nadu u našim srcima.Naime, ako pogledamo prijetnje koje se i danas nadvijaju nad nas, vidjet ćemo da su one usmjerene upravo protiv uporišta naše pripadnosti: protiv kršćanske vjere i Crkve, protiv obitelji i života, protiv naroda i Domovine“.

I s ovom porukom dolazimo na citirane riječi bl Alojzija Stepinca na staru godinu 1939.

Smijemo li kao narod na uvidjeti sličnost, nuždu, smijemo li ostati gluhi i očekivati od pronositelja zla – darove dobra?

Nikako ne!

Može li biti hrvatske politike bez razumijevanja sudbonosnosti razrješenje umjentih dovjbi?

Ne.

Može politike,jednako kao i novinarstva, obrazovanja, znanosti,kulture, ali ne – hrvatske.

Jednako kako ni Crkva u Hrvatskoj ne može biti samo Crkva, bez onoga hrvatskog.

Vrijeme je skinuti veo sa Stepinca

Zatim Bozanić poziva Hrvatsku, poglavito ovu službenu, koja ne čuje, ali poziva prethodnim stavkom i onu koja čuje a nema moć govora kojim se upravlja, da tragom „skidanja vela sa Stepinca“ pred svijetom, koji je skinuo upravo u Mariji Bistrici Sveti Ivan Pavao II.,  da ju probudi skidanjem vela u Stepinčevoj Hrvatskoj s njegovog lika i dijela, ističući taj poziv kao vrhunsku društvenu a ne samo vjersku obavezu, koja se posve oslanja na njegovu Božićnu poruku s pozivom na stvaranje Saveza u dobru:

„Osjećamo da nas je sveti Ivan Pavao II. Kristovom snagom zaštitio, jačao glas naših vapaja i pomogao da susretnemo slobodu i radost u velikim iskušenjima. On je došao ovamo da bi, pred očima Bogorodice, skinuo veo s lika kardinala Alojzija Stepinca, da bi svijetu rekao komu pripadamo svojom vjerom i kulturom, da bi pokazao što je sve vrijedno u našemu srcu, a nas same ohrabrio da tu pripadnost ne zaniječemo, nego idemo tragom Svjedoka vjere, koji je zapečaćen mučeništvom“.

Konačno,je li ovo pokušaj i samo pokušaj interpretacije vjerske poruke, visokog svećenika Katoličke Crkve?

Nije.

Nije ni blizu.

Iako Bozanić očito je iz svakoga njegovog postupka, riječi i poruke, po mnogima čak i više nego je to potrebno, vodi računa o distanciranju institucije Crkve od državnih institucija, kojima se obično pripisuje politika kao fenomen, nema razloga ne reći da su ovo poruke, koje imaju duboko, duboko političko značenje i sadržaj, jednako kao što bih isto tako rekao smještajući u kontekst Isusove poruke u ono vrijeme. Jer Crkva se ne može apstrahirati iz života ljudi, apolitika, plemeniti poziv kreiranja zakonitosti razvoja čovjeka u svoj njegovoj punini tijela i duha, ne može biti preslik tumačenja ondašnjih  židovskih svjetovnih i vjerskih poglavara ili rimskih okupatora, kao monopol vlastodržaca, pri čemu upravo i jedino oni smiju tumačiti  sve ljudsko, od dostojanstva, identiteta do biološke egzistencije.

Bozanićeva humanizacija i kristijanizacija politike

Politika je, ili s ljudskim licem, a to u Hrvatskoj nije moguće bez skidanja vela s lica bl Alojzija Stepinca i bez kršćanskog obzorja na licu čovjeka,ili je prjevara pod tim plemenitim imenom.

To je jasna razdjelnica.

Bozanić koristeći većiautoritet u duhovnom i simboličkom smislu nego je sam, mudro ukazuje zbog toga na integraciju kršćanskih i nacionalnih vrjednota, vjere u Boga i domovine.

Pa, nasuprot histeričnim nastojanjima službene javnosti i društvenoga poretka, duhovnosti, kršćanstvu, Crkvi daje životno uporište i neodvojivi smisao, ukazujući da Crkva zagovara božanske vrjednote na zemlji i njihovo prepoznavanje u realitetu, njihovo nužno stvaranje u realitetu, da je to kršćanstvo, te da ne može nositi božanski biljeg bez zemaljskoga, nacionalnog i domovinskoga uporišta.

Stepinčev zavjet: Govoriti i živjeti na svojoj lijepoj zemlji!

Umjesto zaključka, poslušajmo riječi bl Alojzija Stepinca kojima završava propovijed iz 1935. godine, na istome mjestu s kojega je govorio Bozanić samo dva mjeseca ranije, koji upravo božansku narav hrvatskoga kršćanskoga naroda zavjetuje Bogorodici:

„Mi pak sa svoje strane obećajemo svi, da ćemo Ti ostati vjerni i iskreni štovatelji! Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše, dok se bude pjenilo sinje more naše. Vjerni dok se budu zelenile livade naše, dok se budu zlatile njive naše, dok se budu sjenile tamne šume naše, dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!“

Zbog toga pjevamo Lijepa naša domovino ili Lijepa li si.

Ne smije se bojati, mora se čuti.

I govoriti.

Izvor: Marko Ljubić/projektvelebit.com

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save