Treće poglavlje: Mir u malenom naselju neće još dugo potrajati. Nad horizontom se gomilaju teški, mračni oblaci… 

Treće poglavlje

Prolazili su dani, tjedni, mjeseci i godine. U malenom, živopisnom selu živjelo se uobičajenim ritmom. Sve je polako išlo svojim tijekom. Događaji su dolazili i prolazili, a nekoliko godina se nije dogodilo ništa posebno značajno, bar ne toliko da je vrijedno da se na to ovdje osvrćemo. Činilo se da ništa ne može poremetiti čvrsti mir koji je zadnjih godina uhvatio korijena u tom kraju. Bilo je, naravno, i problema, a oni su uglavnom dolazili od Separa, no izgledalo je da se, osobito u zadnje vrijeme, čak i on primirio. Conaru je to bilo drago, ali još i više čudno jer tome nije vidio nikakva posebna razloga.

Dječaci su brzo rasli, a Conar je blagoslivljao dan kad je Ejnar pristao da ih obučava. Bili su to već pametni, snažni i veoma sposobni sedamnaestogodišnji mladići. Često je, kad bi uhvatio malo vremena, a kad su oni bili kod Ejnara, kao slučajno prošetao pored njegove kuće. Ponekad bi iz nedalekog šumarka čuo zveckanje mačeva. Njih je nekoliko uvijek bilo u Ejnarovoj kući. Nije mu bilo žao da mu sinovi nauče i tu vještinu, jer je u ovim teškim i opasnim vremenima mogla dobro doći.
Doduše zadnjih godina i nisu bila nešto posebno teška vremena, no nikad čovjek nije mogao znati što se može dogoditi. Bilo je naprosto čudno da već desetak godina u ovim krajevima nije bilo velike suše ili poplave, teških pljački i paleži, groznih ubojstava i, kako je to prije znalo biti, izraženog nasilja. Kad bi s Nelitom o tome razgovarao ona bi znala kazati da je tako zato što je prije više godina završio rat i sad su u fazi mira i obilja. Činilo mu se da u tome ima dosta istine. Živo ga je zanimalo što bi o toj temi kazao Ejnar, a bio je siguran da bi mogao puno reći. No, bojao se s njim o tome govoriti plašeći se da opet ne otvori njegove stare rane.

Naravno da je i u ovom mirnom razdoblju, kako već rekosmo, znalo biti problema. Nisu bili posve beznačajni, no u usporedbi s onima prije bili su više nego podnošljivi. Samo da ovakvo stanje potraje, mislio je.

……

Nelita je tog jutra ustala veoma rano. Odvela je kravu na livadu koja se prostirala preko blage padine tik do malene rječice. Rječica je tiho vijugala noseći sa sobom prozračnu maglicu. Prolazila je selom ispunjajući ga za ovo doba dana neugodnom svježinom. Nelita je vezala kravu debelim konopcem oko vrata, a potom konopac zakačila za drveni kolac zaboden u zemlju. Tako je ta dobra i nadasve korisna životinja imala ograničen radijus kretanja i nije mogla sići s njihove na susjednu livadu. Ponekad bi se malo otrgnula pa bi bilo sitne prepirke sa susjedima, no to bi se brzo zaboravljalo.

– Eh što nam vrijedi ova plemenita živina, a k tome sve razumije kao da je čeljade. Mirna je i daje dosta mlijeka. Baš smo pogodili kad smo je ostavili.

Tako razmišljajući Nelita je žurila kući znajući da ima još puno posla. Nekad joj se činilo da bi joj dva dana bila taman dostatna da stigne napraviti sav posao koji je planirala obaviti u jednome. Morala je nabrati trave za drugu kravu koja se svaki čas trebala oteliti pa je zato ostala u štali, zatim je trebala nahraniti svinje, a potom odmah otići u šumu nasjeći drva i donijet kući bar jedno breme. Nakon toga je čeka spremanje ručka i obavljanje svih kućanskih poslova, a to je bio tek uvod u naporno poslijepodne. Kad se vratila nježnim pogledom prijeđe preko usnulih sinova i pomisli kako joj zbog njih zaista nikad ništa nije teško.

Mogla bih povesti Jonasa ili Erica da mi pomognu, sine joj. Lagano dodirne Jonasa, a on odmah ustade i ne pitajući ništa obuče odjeću, popije posudicu mlijeka i iziđe pred kuću. Nelita iziđe za njim diveći se njegovoj brzini i spremnosti da uvijek napravi ono što se od njega traži. Kad su se pobrinuli za drugu kravu i svinje, uzeše sjekirice pa krenuše po drva. Do odredišta je trebalo prijeći dosta dugačak put. Jonas još uvijek pomalo pospanim pogledom prošara horizontom. Nebo na istoku se lagano počelo rumenjeti dok se sunce, žareći rijetke oblake, polako uspinjalo ka vrhu planine kao da želi zapaliti njezine rubove. Rumena se boja sve brže pretvarala u žućkastu obećavajući da će se užarena kugla uskoro pojaviti i ugrijati promrzlu zemlju. Selo se polako budilo. Djeca su pospano, nevoljko brišući snene oči, stupala za ovcama i kozama koje su sitnim i brzim korakom žurile prema odredištu na kojem ih je čekao slastan zalogaj. Utabane staze su se lagano prašile, a čobani cupkali za živahnim životinjama jedva čekajući da sunce izbije iza brda. Drugi seljani su tjerali krave na pašu ili su volovskom zapregom odlazili za kojekakvim poslovima. Svi su još djelovali nekako mamurno i usporeno, samo su životinje bile pune živosti i energije osjećajući slobodu otvorenog prostora i blizinu ukusne hrane. Znale bi se koji put zaigrati ili odlutati gdje ne bi smjele pa bi se pastiri prenuli, potrčali ili viknuli i sve bi nastavilo dalje u istom ritmu. Bio je ovo po svemu još jedan običan početak dana u Carasu.

Nelita i Jonas su zamicali za zadnjim kućama u selu. Trebali su proći sva privatna imanja, njive, livade i šumarke te doći do šume koja je bila predviđena za sječu, a nije imala vlasnika. Bila je to šuma jako velika površinom, a u njoj su rasla uglavnom mlada stabla graba, hrasta i jasena. Ona su se lako mogla presjeći sjekiricom, prikupiti, vezati u breme i odnijeti kući. Šuma se prostirala poprilično u širinu na istok i zapad, a prema jugu se lagano uspinjala prema visu koji se zvao Kameno brdo. Brdo je bilo obraslo gustom vegetacijom, a sam njegov vrh bio je posve kamenit. Protezao se daleko u visinu i s njega je na sve strane pucao prekrasan pogled.

Sunce je već odavna izašlo kad su stigli do početka šume. Odmah se prihvatiše posla i vrlo brzo nasjekoše veliku količinu drva. Odlučiše da će ponijeti kući po jedno breme, a po ostatak će doći poslije podne ili ujutro, kako im već vrijeme i posao dozvole. Jonas zamoli Nelitu da mu dopusti da se popne na vrh Kamenog brda da malo uživa u pogledu po predivnoj okolici. Majka mu dopusti i noseći svoje breme polako krene ka selu, a Jonas se počne uspinjati. Uspon na liticu bijaše prilično zahtjevan, no on vrlo brzo dođe do pod sam vrh stijene. Odjednom se prestravi. Netko je već bio gore. Jonas protrne ne prepoznavši u prvi tren čovjeka, međutim ubrzo osjeti olakšanje jer je shvatio da se radi o Ejnaru.

– Što li on tako rano radi ovdje? – zapita se. Kad se dovoljno približio javi mu se. Ne okrećući se ovaj mu reče:

– Kakva divota. Kakav krasan pogled. Kad god dođem ovdje uvijek se iznova pitam zašto nikad nikoga nema. Zašto ljudi ne dolaze ovamo da se dive djelima nekoga ili nečega što daleko nadilazi našu manjkavu sposobnost, ograničenost i prolaznost… Pogledaj onaj dio dolje uz rijeku… onaj dio koji nije nagrđen kućama. Isti je već tisućama i milijunima godina. Zar to nije veličanstveno. Ne izaziva li to u tebi strahopoštovanje i nekakvu sjetu zbog naše beznačajnosti. Kad god sjednem na ovaj kamen osjećaji se u meni miješaju. Divim se i žalim. Žalim što se neću moći vječno diviti. Pa čak mi je i taj osjećaj nekako sladak. Kad bih bio savršen kao ovo oko mene volio bih da trajem vječno. Ali ovakav kakav jesam… – Ejnar je odjednom promijenio ton – i čovjek uopće… bolje da mu brzo dođe kraj. Mi ljudi smo sposobni samo nagrditi nevinost prirode i ljepotu općenito. Kao da smo tu samo zbog uništavanja i narušavanja, međusobne svađe i zavisti. Zamisli kako bi sve bilo lijepo, čisto i nevino bez ljudi.

Ejnar napravi polukrug desnom rukom pokazujući prema dolini.
Jonas je sjedio i zamišljen šutio.

– Bilo bi lijepo bez loših ljudi kakav je primjerice Separ – mislio je. Osim toga, nikako duboko u sebi nije mogao prihvatiti da je on tako beznačajan. Činilo mu se, naprotiv, da je cijeli svemir njegov. Nije baš razumio sve što je Ejnar govorio, no znao je da iz njega ponekad izbijaju ovakve misli popraćene turobnim raspoloženjem. Sigurno je to bilo zbog velikog gubitka koji je zakopao negdje duboko u sebi. Jonas se koji put pitao kako on uopće ima volje za bilo što. Što ga motivira da bude onako pažljiv i plemenit i da… uopće živi? Izgubiti cijelu obitelj i ostati pri zdravoj pameti, to je već velika stvar. Zbilja se kod Ejnara ima čemu čuditi, a bome i diviti.

Jonas se zamišljeno zagleda prema selu. Odavde je izgledalo predivno. S obje strane uske prašnjave ceste koja je vijugala paralelno s rijekom posložile se malene bijele kućice. Sve su bile slične. Vidjelo se čak odavde kako većina ljudi vodi računa o svom domu i prostoru oko njega. Malo gdje nije bilo uredno obrađenog vrta, ukrašenog zelenilom i cvijećem. Jonas je uživao promatrajući taj prizor. Posebno mu se lijepim činio i usred ljeta zeleni pojas uz rijeku. Kako je divno izgledao baš ljeti kad se sve oko njega zlatilo zasijanim žitom, a svježina koja je izbijala iz rijeke i hladila ugrijani zrak djelovala kao pravi melem. Najljepše bi bilo kad bi čovjek nakon naporna posla legao pod stablo i uživao u pjevu ptica, cvrkutu cvrčaka, zujanju pčela i igri leptira… a voda lagano teče ka sjeverozapadu noseći negdje u dubini mnoštvo predivnih slika sa svojih obala.

– Sigurno je ova ovdje najljepša od svih – zadovoljno pomisli Jonas duboko uzdahnuvši.

Daleko gore na sjeverozapadu rijeka je blago zakretala prema jugu. Tamo je teren bio kamenit pa je tijekom milijuna godina voda izdubila duboke kanjone. Taj kraj je još uvijek većim dijelom bio neistražen. Otac mu je pričao da je i prilično opasan. Navodno su ga nastavali ljudi koji su živjeli od pljačke okolnih pokrajina. Tu bi se, u brojnim i nepristupačnim pećinama, lako i uspješno skrivali od organiziranih potjera. Srećom, bili su predaleko od ovog siromašnog kraja pa ovdašnji ljudi nisu trebali voditi nikakvu brigu o njima.

Jonas vrati pogled na selo i potraži Ejnarovu kuću. Lako ju je uočio. Nalazila se na zapadnom kraju sela, sa sjeverne strane puta. Iza nje je bio gust šumarak koji je zadnju godinu-dvije pretvoren u pravi poligon za učenje ratnih vještina. Ejnar je u posljednje vrijeme posebno inzistirao da više rade na svladavanju vještine mačevanja, što Jonasu i Ericu uopće nije bilo mrsko. Jedva su čekali da se obuče jer su nekako držali da bi im to mogla biti ulaznica u svijet odraslih. Tko bi se usudio ne poštivati ih, a oni majstori mača kakvih među ovim seljačkim pukom gotovo da nije ni bilo. Zato su u zadnje vrijeme s posebnim užitkom dolazili Ejnaru i jedva čekali da nauče neki novi potez, trik ili zahvat. Bilo im je, doduše, malo dosadno kad bi sve morali ponavljati po stotinu puta, no rezultati su brzo bili vidljivi. Jonas je nekako osjećao da su i on i brat u svemu napredovali, no iznenadio bi se da je mogao pročitati Ejnarove misli o tome. Shvatio bi da još puno toga imaju naučiti.

Pogled mu klizne prema istoku i zaustavi se na njihovoj kući. Neka toplina mu se razlije grudima i pomisli kako će mu biti teško ako ikad bude morao napustiti to obiteljsko gnijezdo. Tu su otac, mati i brat, a mnoštvo predivnih uspomena iz djetinjstva isplelo je pravu mrežu oko njegova srca. Znao je da će ono zauvijek ostati u toj mreži ma gdje on bio.

Zatim preleti pogledom neke dijelove sela koji se bili raštrkani uokolo. Bilo je pet-šest mjesta na kojima su se, umivene jutarnjim suncem, bljeskale po tri četiri kućice. Na koncu mu pogled odluta na istok prema Separovoj kući. Skrila se pod klisuru, a veliki kameni svod nad njom odavde je podsjećao na osušenu kvrgavu ruku bez palca i s napola otkinutim prstima. Djelovao je istovremeno nekako komično i zastrašujuće. Ispred nje se uzdizao veliki drveni stup koji je Separ iz tko zna kojeg razloga tu postavio.

Jonas se zagleda daleko preko rijeke prema zapadnom horizontu. U tom se času, kao da mu čita misli, javi Ejnar:

– Tamo daleko na zapadu i dalje prema sjeveru, nalazi se Aremsko kraljevstvo. Nekada smo velike nade polagali u njega. Mislili smo da je njihov kralj dobar vladar i da drži do pravednosti. On i njegovi podanici sve su činili da to prema vani izgleda tako, ali su u biti bili skupina oholih gramzivaca. Činili su sve ono i samo ono što je bilo u njihovom interesu. Zato su mnogi među njima gotovo trenutno potpali pod utjecaj zla kad je krenulo u krvavi pohod. U to vrijeme tresao se cijeli Ilinor, a ne samo Aremija. Na sreću odnekud se pojavio Aretus okupivši dobar dio snaga oko sebe. Mogu slobodno kazati da je on najzaslužniji što ti i ja sad ovdje sjedimo i mirno razgovaramo. On ima jedan od četiri moćna paretska mača. Kad su borbe završile nije htio vlast nego se negdje povukao. Nitko ne zna gdje.

Ejnar na časak zašuti prekidajući svoje nepovezano izlaganje pa se okrene prema istoku. Jonas ga je gledao razrogačenih očiju i slušao otvorenih usta. Nikad, ama baš nikad, Ejnar nije spominjao ove stvari. Što mu je sad?

– Aremus, Arenus… moćni mač… krvavi pohod zla – jedva promuca – o čemu si pričao? Ništa nisam razumio.

Ne okrećući glave Ejnar reče: – Još je prerano da ti sve kažem, no imam osjećaj da ću brzo morati. Strpi se još malo.

Zatim, kao da govori sam sebi, nastavi: – Tamo – rukom pokaže na sjeveroistok – se nalazi staro Asursko kraljevstvo. Ono je nekad bilo puno jače nego danas, ali i danas u njemu ima puno snage i moći. Nažalost u posljednje vrijeme tu moć i silu koristi da zavlada malim narodima koji se nalaze na njihovim granicama. Mnogi danas stenju pod njihovom čizmom, a to nam je i u ono vrijeme stvaralo velike probleme. Zlo je brzo prodrlo i preko granica Asurije, uhvatilo dubok korijen u njoj, ali i među mnogima kojima su oni vladali. Zato su borbe ondje najduže trajale.

Nakon kraće stanke nastavi: – Sva sreća da je i tu bilo ljudi kojima vlast, moć i bogatstvo nisu okrenuli pamet. Uh, kako se tada ginulo, kakva hrabrost i žestina, kakvi obračuni, porazi i pobjede…prokleti Angri, sluge prokletnikove… koliku je samo cijenu trebalo platiti za ovo malo mira što ga imamo. I opet nam ništa ne valja. Svatko nam je za sve kriv. Otimamo i varamo, zavidimo i mrzimo…

Ejnar opet zašuti. Jonas ne izdrži nego ga upita: – Ejnare htio bih znati što se događalo u to vrijeme. Već sam čuo razne priče. Pričao je otac, još i više majka, no nikad nisam znao koliko su oni bili upoznati sa svime. To je bilo kad sam ja bio malo dijete, a kako i sam znaš, naš kraj je bio pošteđen razaranja i smrti. Zato su ovdje ispredane mnoge priče, zgode i legende. Nitko više ne zna što se zbilja događalo, što je stvarno, a što izmišljeno. Mladi gotovo da misle da je sve to jedna velika legenda, da ne kažem izmišljotina. Vidim da si ti bio tamo, bio si jedan od časnih sudionika. Zaista bih želio znati više o svemu. Spomenuo si neke mačeve i pohod zla. Mi znamo da je bio nekakav grozni rat, da se dugo ratovalo i da su borbe bile teške. Na koncu je ipak završio i sve se stišalo, a mislio sam da su sve ostalo legende i priče.

– Rekao bih da pravu bit događaja ne znamo ni mi sami. Ali vidjeli smo zlo na djelu… da, da dragi moj, upravo tako, zlo na djelu. No, duga je to priča. Duga je i strašna, a teško ju je razumjeti. Da ti je sad ispričam čuo bi sve, bilo bi ti vjerojatno zanimljivo, no, bojim se da bi ti glavna nit pobjegla. Čak i meni često štošta nije jasno. Kad budeš dovoljno spreman kazat ću ti i ono što je negdje ispod svega, ono `zašto i zbog čega`. Barem kako se meni čini da jest. A imat ćeš i ti posla. Da, da, sve mi se čini da će posla biti još puno. Gledaj, Aremci sve grabe sebi. Tu i tamo nekome malo pomognu, a onda mu sto puta više ugrabe. Na koga ti to sliči? To ne može vječno trajati. S druge strane, Asurci još uvijek gledaju širiti svoje područje. Osvajaju i tlače. Nezadovoljstvo je veliko svugdje na njihovim granicama, no svi ih se boje. Tamo još dalje na istoku, zadnjih nekoliko godina bude se Kajitci. Oni su najbrojniji i kao da osjećaju da je došlo njihovo vrijeme. I oni bi htjeli uzeti što više. Ima i drugih sa svojim brigama i sitnim interesima… Dobro je rekao Aretus. Pojavit će se `ono` opet…

Jedno vrijeme zašuti pa nastavi kao da je sad sasvim na drugom kraju svijeta:
– Najljepše mi je kad sam dolje u selu. Prolazi dan za danom, svaki nosi svoje probleme i zadaće pa o ovome malo mislim. No kad sam tu, ne mogu a da ne pomislim na ovo što ti rekoh. Više ne mogu doći ovdje, sjesti i uživati, jer mi se brzo pojave ovakve misli. Skoro da mi je drago što je život prolazan i kratak.

Nakon poduže stanke Ejnar nastavi: – Čini se da je slobodan ostao još samo ovaj komad zemlje koji je kao klin ukliješten između Aremije i Asurije na sjeveru i ono nepregledno i neistraženo prostranstvo na jugu. Sva sreća da ova dva kraljevstva respektiraju jedno drugo pa zbog toga ne ulaze u naš teritorij, iako bi ga, imam osjećaj, Asurci rado porobili. Boje se jedni drugih, a to nama ovdje osigurava kakvu takvu slobodu i mir. Vidiš ono dolje – pokaže od jugoistoka, preko juga sve do jugozapada – onaj ogroman prostor, sve je to ničija zemlja. Gotovo je pusta i neistražena, a prostire se stotinama i tisućama kilometara uokolo. Ondje bi se čovjek, zatreba li, mogao dugo skrivati.

– A još dalje dolje, baš prema jugu… hmm, tako su daleko da se čak ni odavde ne vide, tamo su ti Daleke planine. Nikad nitko iz ovih krajeva nije bio na njima. Priča se da su uklete i da je bolje ne dolaziti u njihovu blizinu. Prije nisam u to puno vjerovao, no danas… hmm, nisam siguran da nije tako. Svakako kriju neku strašnu tajnu.

Jonas se naježi. Sve je pažljivo slušao iako nije baš puno razumio. Posebno mu nije bilo jasno za što to nije spreman i što to ne bi shvatio, a strah ga ispuni kad se sjeti onih nekoliko rečenica o zlu. Međutim, nije se više ništa usudio pitati. Sve što mu je učitelj rekao strašno je golicalo njegovu maštu i izazvalo veliko zanimanje, no njegovo poštovanje prema učitelju i povjerenje u njega bilo je puno veće od znatiželje. Zato je šutio.

Nakon nekog vremena krenuše put sela…

……

Jonas je stigao baš na ručak. Još uvijek zamišljen sjeo je za stol jedva čekajući da objed završi pa da popriča s Ericom. Kad mu je kazao da je Ejnar potvrdio neke događaje o kojima su dosad samo nagađali, Eric reče: – Znači sve je istina. Znao sam… joj kako bih volio da sam bio tamo.

– Ja baš i ne bih – pomisli Jonas – dobro mi je i ovdje.

Razumio je Erica koji kao da je jedva čekao da negdje konačno primijeni stečenu ratničku vještinu. Bio je siguran da će prije ili kasnije završiti u nekakvoj vojsci, a činilo mu se da su toga svjesni i otac i majka. Nije im to bilo po volji, no nisu ništa govorili.

U taj čas Conar iziđe pred kuću i reče: – Čudno, jako čudno. Jutros je jedan jahač tražio Ejnara, a sad su dva konja iza njegove kuće. Danas je kod njega vrlo prometno. Tko bi to mogao biti?

Jonas i Eric se također iznenade. Nije bilo baš uobičajeno da Ejnar ima takve goste. Za cijelo vrijeme koje su oni proveli kod njega dogodilo se to tek nekoliko puta.

……

Ejnar je zaista imao dva neobična gosta. Jedan je bio veoma visok i vitak, čak nešto viši od njega. Bio je izuzetno jak, a vitkost njegovih udova koji su bili opleteni žilavim i čvrstim mišićima pokazivala je da je bio i veoma spretan. Čovjek je imao dojam, gledajući ga sa strane, da je u slučaju potrebe bio sposoban učas izaći na kraj s više protivnika odjednom. Gipkost njegovih pokreta koji su bili mekani, odlučni i točno odmjereni podsjećala je na kretnje velikih mački. Ono što je ostavljalo jednako snažan dojam bile su plave, bistre i prodorne oči. U njima se zrcalila neustrašivost, ali i nekakva s tim gotovo nespojiva toplina. Malo je što moglo promaći tom prodornom pogledu. Na sebi je imao sivkastu odjeću, a preko ramena prebačen tek malo tamniji ogrtač. Za bokom mu je visio oštar dugačak mač koji je u njegovim rukama morao biti ubojito oružje, a pored vrata je ostavio tobolac sa strijelama, uz kojeg je prislonjen na zid, stajao veliki luk. Sjedio je za stolom okrenut licem prema prozoru. S njegove desne strane sjedio je Ejnar, a lijevo od stola stajao je drugi došljak. On je bio nešto niži od prvog, otprilike Ejnarove visine, odjeven gotovo jednako prvom gostu. Iako nešto niži, Jaki, kako su ga zvali, nije bio ništa lakši. Dapače, možda je imao i koji kilogram više negoli prvi gost. To je mogao zahvaliti izuzetno snažnim ramenima i ogromnoj količini čvrstih mišića koji su ga krasili. I on je za bokom imao ogroman mač, mnogo teži nego kod prvog posjetitelja. Kad bi ga uzeo u ruku izgledao je da je rađen baš po njemu, kao da su on i mač bili nedjeljiva cjelina. Tada mač nije djelovao prevelikim nego upravo savršeno odmjerenim. I njegov pogled je bio hrabar, jasan i odlučan. Iako se u prvi čas činilo da je ovaj čovjek teške i otresite naravi, upravo je taj pogled odavao da je to bio samo privid. Njegov ponekad grub i oštar nastup bio je samo maska za toplu i nježnu, gotovo djetinju dušu. To ga svakako nije priječilo da, zajedno sa svojim prijateljem, bude jedan od najvećih ratnika onog vremena.

Ejnar je u svojoj jednostavnoj seljačkoj odjeći pored ove dvojice izgledao zaista skromno.

– Kažete da nikako nije dobro – prozbori Ejnar.

Visoki odvrati: – Nije dobro. Vidio si i sam neki dan. Sve mi se čini da ovo neće još dugo izdržati. Jesi li ti ovdje što primijetio?

– Pratio sam Separa. Čim se u zadnje vrijeme nešto primirio, postao mi je sumnjiv. Zadnjih je dana dva tri puta odlazio na sjever. Kad bi se vratio odmah bi se zatvarao u kuću. Vani gotovo da nije ni izlazio.

– Jesi li primijetio još štogod – prozbori po prvi put Jaki.

– Nisam se usudio gore previše motati da lukavac ne bi što posumnjao. Ne znam… možda je i ovo što znamo sasvim dovoljno da ponešto zaključimo.

– Hm, slično se događa i u Anxiu, a čujem da je pojačana aktivnost i u cijelom teleškom kraju. Uostalom, bilo otkud da nam dođu vijesti uvijek donose isto.

– Onda što mislite? – Upita Ejnar.

– Ne znam, ne znam… – tiho će Visoki. Zabrinuto je klimao glavom, duboko razmišljajući.

– A što je s Aretusom i Zorasom – opet će Jaki. – Ima li od njih u zadnje vrijeme kakvih vijesti?

– Za Aretusa nitko ne zna, no, on se uvijek pojavi kad je najpotrebniji. Zoras se pritajio kao i ti Ejnare. Nedavno sam bio kod njega.

– Dobro si kazao – reče Ejnar – Aretus će sigurno doći, a kod Zorasa sam i ja nedavno bio. I on pomno prati sva zbivanja.

– A što ako se Aretus ne pojavi? – Jaki naglas izgovori sumnju kao da priča sam sa sobom.

– Doći će – kratko će Ejnar.

Utonuše u misli, a nakon nekoliko minuta Jaki opet progovori: – Vas trojica ćete biti tu. To dakle nije upitno. S druge strane, čini se da nam vrijeme polako izmiče. Previše se toga podudara da bi moglo biti slučajno. Dakle, ako me razum još dobro služi ostaje nam samo jedno.

– Izgleda da je baš tako – dometne Ejnar.

– Rekao si da tu ima jedan mladić. Hoće li on to moći? – upita Visoki.

– Tko bi sa sigurnošću mogao kazati moj prijatelju? Hmm,… ipak sam u zadnje vrijeme sve više uvjeren da bi mogao biti pravi. Dugo sam i ja bio pomalo uspavan. Puno je već vremena prošlo…život ovdje u ovoj zavjetrini malo me opustio. A onda je odjednom k meni došao susjed s jednom malo čudnom zamolbom. Dobar čovjek. Zamolio me da mu sinove poučim vještinama koje znam. U prvi tren mi se ta ideja nije nimalo svidjela. Velika je to odgovornost, a i ja nisam baš za to… ma znate već… No kad sam malo razmislio… zašto ne, rekoh. Možda se iz toga rodi štogod dobrog. Vremenom sam vidio da sam donio pametnu odluku. Da vam opet sve ne ponavljam…ono što vas sigurno najviše zanima jest to da jedan od dvojice mladića, po mom skromnom mišljenju, ima šanse da uspije. Kolike su mu šanse teško je reći. Drugi je malo površan i lakomislen, iako jako plemenit. No, negdje bi sigurno gadno zapeo, a znate što bi to značilo. Sigurnu smrt… ili nešto još gore…

– A ovaj, kakav je- upita Visoki.

– U njemu svakako nešto ima. Vidim to jasno. Kako je to jednom Aretus vidio u meni tako i ja vidim u njemu… nadam se da se ne varam… Otac mu je pošten, pametan i skroman, majka, pak, sjajna osoba. Mali je šutljiv, marljiv i poslušan. Iznutra jako bogat iako bi to teško zaključio netko tko ga slabije poznaje.

– Uh, jadnik što će morati proći – zamišljeno će Jaki kao da već oplakuje dječaka.

– Baš jutros smo bili zajedno na vidikovcu. Prvi put sam mu spomenuo neke događaje i osobe, među ostalim čak i Aretusa. Gorio je od znatiželje da sazna sve o tome, no kad sam kazao da je prerano i da neće shvatiti, više me ništa nije pitao.

– Dobar znak – Visoki će – uspio se suzdržati. Pobijedio je znatiželju. Hmm, možda će se moći dobro koncentrirati na glavnu zadaću.

– Trebat će mu i koncentracija i mudrost i lukavost i nadasve hrabrost – opet će zdvojno Jaki.

– Da – zamišljeno će Ejnar – vraški će mu trebati. Zaboravio si spomenuti sreću, a i tko zna što još. Čekaju ga teški ispiti.

– Zaista žalim što netko od nas dvojice ne može preuzeti tu odgovornost – zamišljeno reče Visoki – Ejnare nemamo puno vremena. Ovih dana pripremi maloga. Što prije krene to bolje. Zlotvori su vjerojatno opet u potrazi. Vijesti sa sjevera govore o njihovom pojačanom djelovanju.

– U redu, pokušat ću ga pripremiti. U stvari već je prilično dobar u mnogočemu. Osjećaj pravednosti i plemenitosti u njemu postoji već od malih nogu. Tu je, čini mi se, jako stabilan što je za uspjeh od presudne važnosti. Sutra i prekosutra ću mu sve ispričati i upoznati ga sa svim što će mu biti nužno. Moram i Conaru sve objasniti… i to njemu prvom. Što ako se on uplaši i ne pusti Jonasa? Morat ću ga svakako nagovoriti jer nam je to jedina nada.

– Čak ako mu treba i zaprijetiti – dobaci žestoko Jaki.

– To nipošto. Ne bih to mogao, a i ne vjerujem da će trebati. Ne, to nipošto… – zamišljeno odvrati Ejnar.

– U redu. Ti najbolje znaš. Mi ćemo se malo odmoriti, jer večeras moramo krenuti svaki svojim poslom. Pobrini se za naše konje. Trebat će im snaga večeras.

Nakon ovih riječi dva prijatelja legoše na pod i odmah zaspaše. Ejnar je sjedio i zamišljeno ih promatrao. S njima bi bez straha išao na kraj svijeta, borio se s bilo kim i bio siguran da jedan drugoga nikad neće iznevjeriti. Međutim ovdje se radilo o nečem drugom i moralo se postupati jako oprezno. Izađe van pa nahrani i napoji dva prekrasna vranca.

……

Čim se spustio sumrak, Separ žurno izađe iz kuće i zaputi se prema štali. Osedla konja i opet se vrati u kuću. Uzme jedan veliki pokrivač, dograbi bisage s hranom i vodom pa ponovno uđe u štalu. Pokrivač smota i prebaci preko konja, učvrsti bisage pa izvede životinju van. Pažljivo zatvori vrata štale stalno se obazirući oko sebe. Nikoga nije bilo u blizini pa mu lice zasja zadovoljstvom. Zaokruži zlokobnim pogledom po selu koje se naziralo u sumraku. Dok je gledao naokolo obuzmu ga žestoka mržnja i bijes.

– Još malo. Još samo malo. Conar će biti prvi na redu – iskrivi usne u zločestu grimasu, a zatim skoči na konja. Čim je dotakao sedlo životinja zagrabi kao da ne dodiruje zemlju. Bio je to rasan ždrijebac koji je zadnjih dana bio naviknut na luđačke noćne jurnjave. Nosio je gospodara put sjeverozapada. Začas su nestali u već popriličnom mraku.

Odmah za njim istim putem prođe još jedan jahač. Bio je to Visoki. Nije ni pokušavao ići jednako brzo kao Separ bojeći se da konj negdje ne polomi nogu, a on vrat. Nekad bi se zasigurno jako začudio golemoj brzini kojom je opaki zlotvor u ovoj mrkloj noći jahao, no ovaj tren mu to nije bilo nimalo neobično. Znao je da on sada vidi jednako dobro kao po danu, a prokletnik je i konja osposobio za to. Srećom, Visoki je poznavao svaki put, prečicu i prolaz u ovim krajevima. Zato polako nastavi put sjeverozapada, a kad je ušao u jednu jarugu kroz koju je staza dalje vijugala, odjednom skrene desno. Uspinjao se ka vrhu jaruge na mjestu gdje je to naizgled bila ludost. Padina kojom se penjao bila je dugačka sigurno pedesetak metara i spuštala se pod ne baš blagim kutom. Pri samom njenom vrhu ukaže se uski prolaz. Vodio je ravno ka sjeveru. Prolaz se veoma brzo pretvorio u mali kanjon, a on se protezao daleko, baš u smjeru u kojem je trebao proći Separ. Ovuda se ova dionica puta kratila za više od polovice.

Kad se opet približio stazi, Visoki zaključi da je bolje da se popne na jedan brežuljak koji se uzdizao pored nje i odatle pokuša vidjeti kud juri opaki stvor. Vjerovao je da će ga opaziti jer je izišao mjesec obasjavajući nježnim srebrnkastim svjetlom uspavani krajolik. Malo kasnije već bijaše na brežuljku.

Separ još nije prošao pa Visoki sakrije konja u žbunje. Napregne oči pokušavajući vidjeti što dalje. U taj čas, kao da ga gone vrazi, dojuri Separ. Začas zamakne iza jedne velike stijene, a odmah zatim izroni s njene druge strane. Potom odjuri dalje. Visoki pograbi uzde pa skoči na konja. Polako ga potjera prema putu razmišljajući kako će bjegunca na ovoj mjesečini moći s lakoćom pratiti. Jahao je za njim pazeći da razmak bude dovoljno velik da ga ovaj ne može opaziti. Nekoliko je puta silazio sa staze krateći je, pa se ubrzo približio Separu.

– A sad oprezno – prošapće.

Zlotvor je odjednom gotovo stao. Jahao je posve laganim hodom. Visoki ga je pratio pogledom pitajući se zašto je naglo usporio. Oprez mu je nalagao da bude pažljiv. Baš u tom trenu Separ skrene u jednu od desetaka jarugica koje je izdubila voda tekući ovuda milijunima godina. Jaruga je vijugala gotovo do vrha brežuljka i Visoki upravo na tom mjestu opet ugleda Separa. Popeo se na vrh i prešao na drugu stranu. To je mjesto bilo udaljeno nekih sedam osam stotina metara od mjesta na kojem se nalazio Visoki. Zato on oprezno, vodeći konja za uzde, krene u tom pravcu. Brzo je došao na vrh brežuljka, no s druge strane nije ništa vidio. Oprezno se spuštao znajući da Separ nije mogao tek tako ispariti. Morao je biti tu negdje. Lagano se probijao kroz guštik koji mu je parao odjeću i bolno grebao kožu na rukama i licu. Pazio je da ne proizvede kakav izdajnički zvuk. Izvirivši iza jedne goleme okrugle stijene, naglo zastane. Pred njim se nalazila čistina koja se pod blagim kutom uspinjala prema ulazu u veliku pećinu. Pored ulaza se nalazilo nekoliko zavezanih konja. Visoki se zakloni iza stijene pažljivo motreći. Petnaestak minuta nije primijetio ništa sumnjivo pa se odluči približiti pećini. Dobro je sakrio konja pa započe mukotrpno približavanje. Puzao je centimetar po centimetar. Nakon cijele vječnosti nađe se na samom ulazu. Sačeka da mu se oči bar malo naviknu na gotovo potpuni mrak pa oprezno krene unutra.

……

Baš nekako u to vrijeme Jaki je jahao prema istoku. Trebao je pronaći Zorasa i s njim se vratiti k Ejnaru. Tu u Carasu bi obavili zadnje pripreme za ono što će prema svim znakovima ubrzo uslijediti. Ako bi događaji krenuli po zlu lako bi se mogli povući prema jugu. Tamo su bila nepregledna nenastanjena područja u kojima bi se bez problema mogli dugo skrivati. A u tome su sasvim sigurno bili pravi majstori. Iako je žurio putem obasjanim jakom mjesečinom, Jaki nije zaboravio na oprez. Nije ni mogao kad je on vremenom postao dio njega.

Odjednom mu se učini da daleko naprijed čuje udarac kopita u kamen. Stane kao ukopan, a već sljedeći tren bijaše u zaklonu pored ceste. Oslušne. Zaista se čuo konjski topot.

– U ovo vrijeme jašu samo kojekakvi lopovi i ja – zabrinuto pomisli. Povuče se duboko u zaklon dobro znajući da se može naći u velikoj opasnosti. Ako su to nazeri (zli mazi kakav je bio i Separ) bilo je veliko pitanje koliko su magijskih vještina dosad usvojili, a onda mu je o tome možda i život ovisio. Vještinu gledanja noću vjerojatno su već svladali, zato je morao biti dobro skriven i sasvim tih. Srećom vjetar je puhao prema njemu pa ga konji ovih noćnih jahača neće moći osjetiti. Moglo bi se pomisliti da je to bila slučajnost, no nije bilo tako. Instinkt za preživljavanje i već spomenuti oprez učinili su svoje. Jaki je i ne razmišljajući odmah potražio zaklon u smjeru u kojem je vjetar puhao i tako se bar dijelom osigurao.

Jahači su se polako približavali. Jaki odjednom osjeti kako njegov konj drhti. Tresao se uplašeno gledajući čas njega čas negdje mimo njega. Bila je to pametna životinja, koja kao da je pitala što još čekaju, zašto ne bježe?

Jaki protrne. Po konjskoj reakciji je pretpostavio da bi jedan od jahača mogao biti nešto strašno, nešto s čim se nekoć, na svoj golemi užas, bijaše već susreo. Bio je u potpunom šoku i nevjerici, naprosto ne znajući što bi učinio. Zar je to moguće? Zar su se opet pojavili?

Jednom rukom konju čvrsto stisne nozdrve, a drugu položi na njegova leđa pokušavajući ga smiriti. Uskoro se pojaviše jahači. Bila su trojica. Očito bijahu u velikoj žurbi jer su jahali punom snagom. Odjednom prvi jahač naglo stane, a konj pod njim se visoko propne jezivo njišteći. U isti čas stadoše i ostala dvojica. Upravo su bili na mjestu na kojem je Jaki skrenuo s puta. Onaj prvi nešto reče pa se svi zagledaše točno u smjeru u kojem se Jaki stiskao tražeći duboku sjenu, istovremeno se boreći s uplašenom životinjom. Držao je konja svim silama pokušavajući ga umiriti. Jadna životinja je bila na rubu panike. Samo ga je nevjerojatna snaga koja je izvirala iz ogromnih vitezovih mišica držala prikovanog za tlo.

– Neću još dugo ovako izdržati – pomisli Jaki znajući da bi popuštanje vjerojatno značilo njegov kraj. Toga je bio itekako svjestan, jer nije bilo baš nikakve nade da bi noću mogao pobjeći onome dolje. Oprezno proviri i isti tren se opet zakloni. Na stazi okupanoj mjesečinom stajahu tri spodobe u crnim ogrtačima. Goleme kapuljače su potpuno skrivale njihova lica. Ispod jedne kapuljače su se vidjele dvije jezive plamteće crvenkaste točke. Žegle su okolo probijajući kroz najdublje sjene. Njima ništa nije bilo nevidljivo.

– Morg – tiho prozbori Jaki – nevjerojatno, zaista je to on – hrabrog ratnika odjednom obuze jeza.

Ispod druge se dvije kapuljače nije ništa vidjelo.
Spodobe su sjedile na konjima koji su lagano frktali igrajući na mjestu. Odavde su izgledale stravično crne i opasne, a jedna je značajno nadvisivala druge dvije. To se vidjelo čak i u sjedećem položaju. Sve je to Jaki zapazio u jednom jedinom času, a sad je molio Dobrog Duha da ga taj časak ne bi skupo koštao. Zadnjom snagom stisne konja i u tom trenu na svoju veliku sreću začuje kako jedan od trojice govori: – Pusti sad to, idemo. Već nas gore čekaju.

Doduše, to što je doprlo do njegovih ušiju više je sličilo na režanje ili struganje negoli na ljudski glas, ali Jakom se učini da je upravo čuo najljepšu melodiju.

– Hvala nebesima, nisu me primijetili. Ili možda nisu imali vremena za mene – uzdahne s velikim olakšanjem. Oprezno izviri i ugleda trojicu kako grabe putem kojim je on malo prije prošao. Teško bi se izvukao da nisu žurili. Pustio je konja koji se još uvijek tresao. Žalosno ga je gledao znajući da će mu trebati dosta vremena dok posve dođe sebi.

– Znači među njima je već i morg – promrmlja – ovo je zaista postalo jako, jako opasno.

Kad su jahači nestali on uzjaha i brzo krene dalje. Putovao je još nekoliko sati prije nego li je s brežuljka ugledao prve kuće usnulog naselja. Mjesec je sad već znatno slabije sjajio pa odavde nije mogao vidjeti Zorasovu kuću. Zato se polako zaputi ka selu. Ubrzo se nađe pred jednom malom brvnarom na kojoj se čak i u ovim uvjetima vidjelo da je njen vlasnik pedantan čovjek. Pogleda gredu iznad vrata i učini mu se da je plava, a takva je bila samo na Zorasovoj kući. Htjede tiho pokucati kad začuje glas: – Uđi.

Jaki se trgne. U ruci mu se u trenu stvori mač.

– Uđi čekam te cijelu noć – opet začuje isti glas.

Zakoračio je unutra i ugledao sjenu na drugoj strani prostorije. Zacijelo je u toj dubokoj sjeni stajao čovjek kome je pripadao onaj glas.

– Zoras? – upita.
– Ja sam, propalice. Već dugo te čekam – veselo se nasmija domaćin.

– Prijatelju stari, znači ovdje si se skrio. Upravo dolazim od Ejnara. Moramo odmah krenuti u Caras.

Nakon kratke stanke doda: – Svugdje naokolo kruže opasne spodobe. Nećeš vjerovati koga sam upravo sreo… – ispriča mu maloprijašnji događaj.

……

Visoki je opreznim korakom ulazio u pećinu. Kako bi mu dobro došla jedna malena baklja. Ma makar i zapaljena grančica, da bar malo probije ovu mrklu tamu. Nije vidio gotovo ništa, no činilo mu se da je hodnik kroz koji je išao bio širok oko tri metra. Ponegdje je bio malo širi, a negdje bi se toliko suzio da bi dvojica ljudi jedva prošla. Bio je i prilično visok pa nije bilo straha da će negdje zapeti. Sve ovo je više slutio negoli vidio. Rukom se oslanjao na jednu stranu hodnika dok je polako pipkajući išao naprijed. Opazio je da se hodnik na nekoliko mjesta račva u malene poprečne prolaze koji su bili puno manji od glavnog pa je nastavljao naprijed ne sumnjajući da ide pravim putem. Ponio je mač, luk i strijelu, a o ramenu malenu torbicu u kojoj se nalazio jedan neobičan predmet. On mu je u ona opasna vremena više puta spasio život.

Nakon pedesetak metara opreznog pipkanja ugleda slabu žmirkavu svjetlost. Stane i osluhne. Iz daljine začuje glasove koji su u pećini čudno odzvanjali. Nažalost, nije mogao procijeniti s koje udaljenosti dolaze, niti razabrati o čemu govore. Nije čuo ništa drugo pa lagano nastavi dalje. Iznenada se nađe pred velikom dvoranom koja je bila osvijetljena treperavim svjetlom nekoliko baklji. Ležala je u razini jednog polukata ispod razine hodnika koji se ovdje također širio utapajući se lagano u gornje dijelove dvorane. Visoki pred sobom uoči veliki kamen. Mogao mu je poslužiti kao zaklon od neželjenih pogleda. Opet začuje glasove no još je bio predaleko da bi uhvatio njihovo značenje. Ako ih želi razumjeti morat će doći iza onog kamena. Nažalost, postojala je mogućnost da ga pri tome uoče. Ako ga primijete ili osjete bit će im izložen na milost i nemilost. Još nije znao tko bi mogao biti dolje sa Separom, no urođeni oprez mu je, slično kao i Jakom, govorio da je uvijek moguće gore od onog što zamisli. Zato je posegnuo za torbicom i iz nje izvukao nekakvu bijelu mrežicu. Bila je ispletena od iznimno čvrstog konca. Bijelila se poput snijega, a imala je jednu veoma korisnu osobinu. Tko bi se njome pokrio postao bi nevidljiv morzima. No nažalost, imala je i jednu veliku manu: nakon nekog vremena gubila je ovo svojstvo. Nikada nitko nije uspio saznati zašto, no pretpostavljalo se da to ima veze s njenim postupnim zagrijavanjem prema tjelesnoj temperaturi. To nije bilo sigurno tim prije što bi se i zimi kad se mreža nije mogla baš lako zagrijati gubila nevidljivost. Zbunjenost oko ovog nimalo nevažnog pitanja izazivala je i činjenica da se mnogo puta dogodilo da je čovjek s prebačenom mrežom bio vrlo blizu vatre, a ona, brzo se zagrijavši, nije gubila svoja svojstva, nego opet tek nakon nekog vremena. Zato se kod nekih pojavila ideja da mreža jednostavno upija nešto s osobe koja je nosi pa kad dođe do zasićenja, osoba opet postane vidljiva. Naravno da nije teško zamisliti što se događalo kad čovjek usred borbe odjednom postane vidljiv. Zato se nije mogla stalno nositi, a bome je trebalo pomno izabrati vrijeme kad će se navući. Kad izgubi moć mrežu je bilo dovoljno skinuti i vrlo brzo bi opet postala upotrebljiva. Jednom davno ju je napravio drevni midjanski narod, pa se nazivala midjanskom. Služila je tom narodu u teškoj borbi protiv zla i spadala je među nekoliko najvrednijih predmeta slične namjene.

Visoki preko sebe prebaci mrežu i počne puzati prema onom kamenu. Dospio je onamo neprimijećen i taman se sakrio kad opet začuje glas.

– Gubim strpljenje. Da nisu zaboravili?

Visoki lagano proviri i ugleda Separa baš u času kad progovori.

– Budalo znaš da je s njima morg. Da su zaboravili već bi davno bili pokojni.

Tada Visoki ugleda jednu čudnu spodobu. Sjedila je nepomično na ovećem kamenu koji se nalazio otprilike na sredini dvorane. Bila je potpuno zamotana u crni ogrtač s kapuljačom. Nije skidala kapuljaču, pa se ispod nje tek nazirao crvenkast sjaj.

– Morg – pomisli Visoki. Obuzeše ga osjećaji potpuno slični onima koji su obuzeli i njegovog prijatelja prije koji čas. Pomisli kako ga je oprez opet spasio pa nježno pogladi midjansku mrežu kiselo se smiješeći. Morg je sjedio ne primjećujući ništa. Da nije bilo mreže već bi odavna osjetio Visokog. Pakleni stvor je u svim uvjetima vidio jednako, a njušio kao najopreznije šumske zvijeri. Kad nije mogao ni jedno ni drugo radio mu je demonski instinkt. Mreža je sve to blokirala, pa se Visoki osjeti prilično sigurnim. Sad je više morao paziti da ga pri ovom slabom svjetlu ne ugleda neki od nazera.

– Prokletstvo, bez njih ne možemo započeti – opet se začuje nečiji glas. Visokom tek u tom času dopre do svijesti da neki zlotvori još nisu stigli, a da mogu naići svaki tren. Ovdje bi ga sigurno vidjeli, a tada bi bio izgubljen. Zato opet počne puzati prema izlaznom hodniku moleći Boga da mreža baš sad ne izgubi svoje svojstvo. Uspio se domoći hodnika kad iz njega začuje glasove i užurbane korake. Brzo požuri prema njima, a onda naglo skrene desno u jedan poprečni slijepi hodnik. Bio je to doslovno spas u zadnji čas, jer u taj tren pored njega prođoše tri sjene. Ispod jedne kapuljače ugleda žuto crveni sjaj. Morg! Čudovište je zastalo i uputilo dugačak pogled prema Visokom. Kružilo je pogledom po malenom hodniku kao da osjeća da nešto nije u redu. Na koncu zafrkta kao bijesni konj, snažno zatrese glavom i nastavi za onom dvojicom. Visoki je toliko stegnuo mač da ga je zaboljela ruka. Znoj se cijedio s njega. Nekako bi se valjda obračunao s nazerima iako su i oni bili jako opasni, no s morgom nije imao šanse.

Nešto poslije izađe iz pećine i krene prema mjestu gdje je sakrio konja. Nije mnogo čuo, no zaključio je da bi bilo previše riskantno dalje boraviti na ovom mjestu. Uzjaše pa krene prema selu. Na istoku se upravo probijalo stidljivo rumenilo prve zore.

……

Tog je kasnog jutra kod Ejnara opet bilo živo. Za stolom su sjedila četvorica. Bijahu to Ejnar, Visoki, Jaki i Zoras. Zoras je stasom ponajviše sličio Visokom. Bio je tek nešto niži. Oko markantnog, ženskom svijetu zacijelo privlačnog lica, vijorila se duga crna kosa prožeta rijetkim srebrnkastim tragovima. Na žilavom tijelu nije bilo teško zamijetiti splet snažnih mišića, koji su munjevito reagirali i na najmanji podražaj. Odmah se vidjelo da je to tijelo bilo naviknuto na najveće napore. Na Zorasu više nije bila zgužvana seljačka odjeća nego nešto nalik onome što su imali Visoki i Jaki. Ipak se moglo primijetiti da je bila za nijansu otmjenija i urednija kao da je vlasnik o tome posebno vodio računa. O boku mu je visio veliki pažljivo održavani mač koji je svojim srebrnkastim sjajem privlačio pozornost.

Zadnji je prije otprilike pola sata stigao Visoki. Odmah im je ispričao što je te večeri vidio, a potom mu je Jaki ukratko kazao što je on doživio na putu k Zorasu. Sad su sva četvorica zamišljeno gledala u stol. Naposljetku progovori Jaki. On je često prvi uzimao riječ. Njegove misli bijahu brze, a reakcije nerijetko još brže. Često bi govorio ono što u mislima još nije bilo potpuno dorađeno. Ipak je njegove riječi vrijedilo poslušati.

– Došla su dva morga – prozbori – to nikako ne može biti dobra vijest. Oni ne šeću naokolo tek tako.

– Dva morga i nazeri s cijelog ovog područja… Dva morga… ne mogu vjerovati… sigurno ste dobro vidjeli?… Užas, bojim se da je situacija puno gora nego što mislimo – priključi se Ejnar.

-A sastali su se u pećini koja je baš negdje posred ovog područja. Vjerojatno im je bio cilj da se okupe baš svi pa su odabrali mjesto koje im podjednako udaljeno. To bi moglo značiti i da im se žuri – priključi se i Visoki razgovoru.

– Što bi se pametnog iz ovih činjenica moglo zaključiti – zapita se Jaki.

– Sastali su se svi nazeri plus dva morga. To nikako nije bio samo običan izlet. U pitanju mora biti izuzetno krupna stvar. Mislim da si u pravu kad si rekao da im se žuri. Od ovoga trena moramo biti spremni na najgore – glasno je razmišljao Ejnar okrenuvši se ka Visokom.

– Znaš li ti gdje je ta pećina? – okrene se potom Zorasu koji je cijelo vrijeme šutio.

– Pronaći ću je ako treba, ne brini – odgovori ovaj.

– Sad u njoj vjerojatno nema nitko. Mislim da bi bilo dobro poći tamo i provjeriti jesu li ostavili kakav trag. Morali bismo do noći znati jesi li što pronašao. Možeš li to izvesti?

– Mislim da mogu – odvrati kratko Zoras.

Nije ni dovršio rečenicu, a već je na njemu bio ogrtač. Jednom rukom odgurne vrata, a drugom istovremeno dohvati mač koji je bio prislonjen uz njih. Izađe van i za pola minute se vidio samo oblačak prašine koju je podigao njegov konj kad je prošao preko nedalekog brežuljka. Zoras je bio prilično šutljiv momak. Volio je slušati i razmišljati, a odluke je uglavnom donosio sam. Rijetko kad bi njegova odluka bila pogrešna. No, kad bi netko drugi kazao nešto pametno on bi to odmah priznao i prihvatio. Činilo se da mu je potpuno svejedno tko je bio u pravu, a jedini kriterij kojega se držao bila je njegova osobna procjena. Ako je bilo ispravno po potrebi je odmah djelovao. Tako je uradio i sad znajući da suvišna pitanja i zadržavanje mogu samo štetiti. Kad je taj nešto odlučio ništa ga nije moglo odvratiti od nauma. Velikom brzinom je grabio prema cilju odlučan da do mraka stigne natrag u Caras pa makar i on i konj nakon toga skapali od umora.

……

Za to vrijeme Ejnar je išao prema Conarovoj kući. Razmišljao je što će mu reći i na koncu zaključi da mu mora kazati sve. Conar definitivno mora imati sve podatke i na temelju njih će o svemu sam odlučiti. Zatekao ga je na dvorištu. On i Eric su pripremali drva za zimu. Sjekli su ih i slagali pod jednu malu strehu s istočne strane kuće. Kad ga ugleda Conar ga pozove unutra, a Eric ostane vani dovršiti započeti posao.

– Dragi prijatelju, drago mi je da te vidim. Izvoli sjesti i popiti rakijicu – pozdravi ga.

– Hvala, dobro će mi doći.

Ejnar zašuti razmišljajući kako bi započeo razgovor. Conar je odmah vidio da ga nešto muči pa ga ohrabri: – Ako što imaš na umu slobodno reci.

– Iskreno, ne znam kako bih ti kazao sve ono što bih trebao. Moram ti mnogo toga reći i moram te nešto zamoliti, a moram to napraviti sada jer nemamo puno vremena. Svaka minuta može biti dragocjena.

– Prijatelju, samo kaži i što god zatražiš od mene ćeš dobiti.

– Conare molim te nemoj žuriti. Najprije me saslušaj, pa onda dobro razmisli i tek poslije toga odluči.

– U redu. Neka bude kako ti kažeš.

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save