Fra Ivica Jurić: Stvoritelj je velik u svemu, a najveći u milosrđu
Sitne duše ne mogu se diviti drugima.
Divljenje kao da otkida dio njih pa ga ljubomorno čuvaju samo za sebe.
Oni nikada ne opraštaju drugima makar i samo nešto negativno načuli ili pročitali o njima u medijima.
Neki će od njih uskraćivanje svog divljenja ili čak otvorenu mržnju shvaćati kao pravednu osvetu tim drugima koji su uspjeli.
Da je do njih ti veliki ljudi bili bi obični nitkovi, niškoristi.
S nepatvorenom radošću srezali bi ih na svoj nivo, ako ne i niže.
U svojoj osrednjosti oni ne znaju da upravo rastu diveći se velikima.
Od njih se uči.
Preko njih i kroz njihove darove divimo se i Bogu njihovu Stvoritelju.
On je toliko različit od nas. Velik u svemu, a najveći u milosrđu. On svima prašta.
Čak namjerno zaboravlja naše grijehe samo da bi nam opet mogao oprostiti; da bi nam se mogao “diviti” ne sjećajući se duga.
Upravo to nesjećanje otvara put rastu, daje krila drugomu da se i mimo svojih planova ostvari.
Zašto ne bi smo od Njega učili?
Ljudsku “pamti pa vrati” On okreće u “oprosti i zaboravi”, okreni drugi obraz.
Mržnji i srdžbi ne daj prespavati u kući.
Možda je baš oproštenje preduvjet prave ljubavi?
To je zato jer oproštenje uljepšava drugoga.
Ono je jedini ambijent u kojem povjerenje pruža svoje ruke i drugog nosi na ramenima.
Ono drugom omogućuje da sebe vidi, doživi boljim i da to uistinu i bude.
Ono je ključ koji tuđu budućnost otključava ili zaključava.
Ono je glavni instrument Božjeg djelovanja i ujedno i glavni mamac našeg posvećenja.
Ne može oprostiti samo onaj tko dovoljno ne voli.
Opraštanje drugima i traženje oproštenja uvjet je susreta s Njim u Euharistiji, a ona je srce naše vjere.
Nije li to opraštanje i traženje oprosta preduvjet i našeg iskrenog susreta, ispunjenog života jednih s drugima?
Kad zaboravim opraštati pamtit ću kojekakve gluposti koje će me usporavati u dobru i mene i druge ljude kojima sam okružen.
Kad zaboravim opraštati zaboravit ću voljeti!
