Ministri, dug i sumnjivi poslovi
Javni dug povećan je za skoro 5 milijardi kuna Kada znate da ste u pravu? Kada Slavko Linić divlja i veli vam da ste neznalica, nestručan, loš financijaš, i tome slično. U samo 4 dana Vlada je ekspresno povećala javni dug za 4 milijarde kuna.
{jathumbnail off}U samo 4 dana Vlada je ekspresno povećala javni dug za 4 milijarde kuna. To je za javne financije RH jako loše, a prilično je zabrinjavajuće i na srednji rok. Još više zabrinjava da su ministri donijeli takvu odluku na telefonskim sjednicama u vrijeme blagdana. Panično telefoniranje obustavljeno je zbog pokazatelja za prošlu 2013. godinu, da bi se nastavilo na početku ove 2014. Hristos se rodi – na pravoslavni Božić bezbožno Ministarstvo financija izdalo je 675 milijuna kunskih i 500 tisuća eura trezorskih zapisa. Linić je prošle godine omalovažavao proroke našeg ekonomskog kolapsa, ali se konačno vidi da trebamo protjerati namjesnika iz Cezareje.
Edward M. Sait u svojoj knjizi “Machine, Political” iz 1908. ukazao je na problem uravnotežene disperzije moći. “Konstitucionalna disperzija moći ne samo da otežava odlučivanje i akciju, nego kada se akcija i pojavi ona se definira i zagađuje birokratskim razmatranjima. Kao posljedica toga razvio se mnogo humaniji sistem sljedbeničke vlade, čiji je glavni predmet uskoro postalo obmanjivanje putem zakona”. U svim tranzicijskim zemljama javlja se tip latinoameričke političke mašinerije, koju zovemo klijentelizam. Izvan potlačene mase formiraju se elitističke kaste. Bilo bi predivno da je clientela Rimskog Carstva mogla vladati preko mobitela ili barem uz pomoć fiksne telefonije. Poncije Pilat ne bi dvojio oko Emanuela iz Galileje, nego bi direktno konzultirao imperatora.
“Ključna strukturalna funkcija Šefa je da organizira, centralizira i održava u dobrom radnom stanju ”raštrkane fragmente moći'” – kaže nam Robert K. Merton u svojoj knjizi o teorijskoj sociologiji iz 1967. Kod nas dominira strani interes – Šef je namjesnik, onaj koji servisira strani kapital. Dakle, glavni je Slavko Linić, a potrka Zoran Milanović poslužuje domaću elitu i strane društvene inicijative. Milanovićev je ZKP i lex Perković, a Linićev je novi ZPK, donesen da relativizira presudu Radovana Dobronića u korist dužnika stranih poslovnih banaka s valutnom klauzulom u švicarskom franku. Milanović partijski disciplinira društvene djelatnike poput Vjerana Zuppe, a Linić određuje mjeru domaćim ekonomistima, odnosno domaćim financijskim stručnjacima, napose onima koji brane hrvatski nacionalni interes.
Atak Slavka Linića na Kolakušića, Santinija, Baju i Primorca
Napad na suca Mislava Kolakušića dogodio se nakon što je zaustavio predstečajnu nagodbu Dalekovoda. Kolakušić je Zakon o predstečajnoj nagodbi poslao Ustavnom sudu, na provjeru, zbog niza neustavnih odredbi. Pokazalo se da su primjedbe suca Kolakušića na ZFPPN opravdane i da je ZFPPN i neustavan i nepravedan. Primjerice, postupak predstečajne nagodbe vodi Nagodbeno vijeće Fine koje imenuje ministar Financija, odnosno Slavko Linić, dok se isto ministarstvo u mnogim slučajevima nalazi u ulozi velikog vjerovnika, što nužno dovodi do neravnopravnosti ostalih vjerovnika u odnosu na MFin. Uopće je nepojmljivo i protuustavno da jedna strana u postupku odlučuje o milijunskim iznosima tražbina. To je temeljno kršenje Ustava RH. U postupcima predstečajnih nagodbi vrte se milijarde kuna, a sud o tome ništa ne odlučuje, što je atak na ustavno-pravni poredak RH. Druga velika nepravda je ta da se jamcima daje mogućnost da imaju pravo glasa u predstečajnim nagodbama, a u pravilu su jamci povezane tvrtke dužnika, te u praksi dolazi do apsurdnih situacija da zapravo dužnik postane glavni vjerovnik tvrtke, tako da dužnik odlučuje o tražbinama vjerovnika. Još postoji niz nepravdi kao što je različit tretman “malih” i “velikih” vjerovnika, kada u pravilu banka ima status prvog vjerovnika.
Linić se odvažio krenuti i protiv znanstvenika. Guste Santini, profesor na EFZG-u, govorio je kako će smanjenje PDV-a u turizmu i ugostiteljstvu olakšati državni proračun za najmanje 3 milijarde kuna. Kada su se Santinijeve prognoze obistinile, Linić se obrušio na Santinija u svom poznatom stilu, zaboravljajući odgovoriti na pitanje. Najnoviji Linićev ispad išao je na Antu Baju i Marka Primorca, dvojicu znanstvenika sa Instituta za javne financije. Nazvao ih je lošim financijašima i spavačima. To Liniću zaista nije trebalo. Navedeni dvojac predbacio je Vladi da je u tjedan dana na dvjema telefonskim sjednicama kroz četiri odluke povećala javni dug za 4 milijarde kuna. Da Bajo i Primorac nisu reagirali, zaduženje bi prošlo nezapaženo. I još je prvo novogodišnje telefoniranje zagrabilo u još jednu milijardu.
Tko je tu loš financijaš?
Liniću možemo predbaciti i kratakoročno zaduživanje RH na četiri mjeseca u iznosu od 200 mlijuna eura (dok Adris ne uplati za kupnju CO) kod inozemne banke Goldman Sachs uz godišnju kamatnu stopu od 2,5 posto (kvartalno 0,625 posto), dok je istovremeno mogao izdati domaće trezorske zapise uz diskont pri povratu i po kamatnoj stopi od 0,45 posto (po uvjetima posljednje aukcije trezorskih zapisa MFin-a). I laik, a ne financijaš, ocijenio bi nepovoljnim takvo zaduženje, pogotovo u uvjetima visoke likvidnosti domaćeg financijskog sustava. Postavlja se pitanje zašto se Linić zadužuje vani i to skuplje, a ne doma jeftinije? Čeka li nas rat sa stranim poslovnim bankama? Ovdje govorimo o tragičnoj privatizaciji najvrjednije financijske imovine (CO) za potrebe kratkoročnog krpanja proračunskog deficita.
Drugom sumnjivom odlukom Vlada je dala suglasnost Cerpu (Centar za restrukturiranje i prodaju, tijelo koje upravlja poslovnim udjelima i dionicama trgovačkih društava pod vlasništvom RH) za zaduženje u iznosu od 606 milijuna kuna za kupovinu 24,5 posto dionica Janafa, u vlasništvu Hande (Hrvatska agencije za obvezne zalihe nafte i naftnih derivata), koja je u vlasništvu RH. Postavlja se pitanje zašto jedan izvanproračunski korisnik otkupljuje udjele Janafa (poduzeće koje je ionako u većinskom vlasništvu države) od drugog korisnika državnog proračuna! Ovdje se radi o zamaskiranom zaduženju države za 606 milijuna kuna kroz kupoprodaju vrijednosnih papira proračunskih i izvanproračunskih korisnika (u biti države). Uvjeti zaduživanja ostali su tajna.
Model sekuritizacije
Linić stalno navodi kako su prošle vlade krive za eksploziju javnog duga (valjda misli i na onu Račanovu, u kojoj je krojio puno toga), dok vidimo kako aktualna Vlada i dalje nastavlja izdavati diskutabilna jamstva propalim Hrvatskim cestama za zaduženje u iznosu 56,5 milijuna eura na rok od 7 godina uz kamatnu stopu od izuzetno visokih 6,39 posto, za izgradnju i obnovu državnih cesta i podmirenje određenih kreditnih obveza u 2013. Uz sve to, Hajdaš-Dončić planira do 2016. uložiti u autoceste i ceste ogromnih 23 milijarde kuna, kroz kreditno zaduživanje! Vlada je posljednjom četvrtom odlukom preuzela dug od HŽ Infrastrukture doo u visini 1,4 milijarde kuna, i time izravno povećala javni dug. Istina, to je rezultat prošlih jamstava koja su sada aktivirana, ali isto tako znamo da ova Vlada u svoje dvije godine nije učinila ništa da HŽ poslovno konsolidira.
Vlada se zadužuje za izgradnju novih cesta i obnovu postojećih, pa se nadam da je odustala od “ideje” monetizacije visoko profitabilnih hrvatskih autocesta. Novost je model sekuritizacije: financijska kuća načini analizu prihoda od autocesta, a onda Hrvatske autoceste izdaju obveznice na rok od 10 do 15 godina, koje bi imale pokriće u budućim prihodima od cestarine. Tehnikom sekuritizacije nelikvidna, nepovoljna i rizična potraživanja (dijelovi aktive) transformiraju se u utržive instrumente financijskog tržišta, pa ponovno ulazimo u strukturne deformacije našeg sustava. Mihaela Grubišić Šeba sa Ekonomskog instituta izračunala je da se monetizacija autocesta ne isplati. Visoka koncesijska naknada kasnije će se otplaćivati kroz povećanu cestarinu. Ovdje bih dodao nejasno definirano održavanje autocesta, koje će u praksi najvjerojatnije dati prednost inozemnim ponuđačima. Imam dojam da će zbog jednokratnog prihoda u visini 3 milijarde eura, u slijedećih pedeset godina najvjerojatnije iscuriti deset puta više. I još nam Hajdaš-Dončić prezentira da taj isti iznos Vlada namjerava do 2016. uložiti u autoceste i ceste. Rasipaju se nevjerojatna sredstva zbog ispraznih pokazatelja, koji ne odražavaju realno stanje.
Tko upravlja javnim financijama?!
Katarina Ott, ravnateljica Instituta za javne financije, već godinama upozorava na neodrživost politike javnih financija. Dala je ostavku u Josipovićevom Savjetu za gospodarstvo, vjerojatno zbog pasivnosti Josipovića glede Vladine fiskalne (ne)politike. Treba napomenuti kako je Josipovićev Savjet za gospodarstvo bio vrlo aktivan za vrijeme HDZ-ova mandata, napose u kritiziranju zaduživanja države, dok danas jedva da postoji. Josipoviću je najedanput najveći hrvatski problem porast desnog radikalizma (ne i lijevog), dok u katastrofalnoj Vladinoj politici javnih financija ne vidi nikakav problem. Liniću i Milanoviću jako je pasalo kada je Institut za javne financije drvljem i kamenjem napadao HDZ-ove vlade.
Politika zaduživanja na teret budućih generacija postala je uobičajena. Deficit za 2013. kretat će se oko 18 milijardi kuna ili 5,5 posto BDP-a. Vlada je planirala da će se zaustaviti na 10 milijardi kuna. Za 2014. planira se deficit opće države blizu 20 milijardi kuna. To znači da će biti minimalno 30 milijardi kuna, jer se rast od 1,3 posto neće ostvariti. Ove se godine Vlada planira zadužiti za 42 milijarde kuna, vjerojatno po kamatnim stopama oko 6 posto, što je srljanje u bankrot. Ove godine na naplatu stižu 13,7 milijardi kuna kamata, a iduće 14,7 milijardi kuna – to pokazuje da su kamatne stope po kojima se država zadužuje neodržive i da su prijetnja stabilnosti cjelokupnog ekonomskog sustava. Tko tako promišlja, za Linića je loš financijaš, neznalica.
I znanost i naše ružno životno iskustvo jednako pozicioniraju Slavka Linića i Zorana Milanovića. Našlo se u ovoj zemlji naivčina koji su vjerovali da je Slavko Linić jedan od tri sveta kralja i da nam donosi zlato, a ono su zemlju napustile tone zlata sirotinje koja je prodavala obiteljsko prstenje da preživi. Sve što poduzima i ne poduzima “hrvatska” vlast, od “osamostaljenja” na ovamo, okrenuto je pljački resursa ove zemlje i svakom drugom iscrpljivanju nacije.
Autor: Tvrtko Dolić
