Dr. Zdenka Čorkalo: “Dajte, podignite nas bar na koljena…”
Ove važne riječi izgovorio je vukovarski branitelj, jedan od zapovjednika obrane Mitnice u TV emisiji iz Vukovara. Mogla ga je čuti cijela nacija. I onaj dio kojeg samo nervira Kolona sjećanja, njezino nepotrebno ponavljanje. Da im se, kojim slučajem ne bi ukazala stvarnost!Jer, čovjek se može sjećati svugdje, čemu kolona. Tko je željan i koga se podiže na koljena? Hrabri, izmučeni branitelji jedinog doma i Domovine, oni nisu molili na koljenima za svoj život. Oni su padali ranjeni ili mrtvi. Pali su na zemlju ali nisu nikada postali blato. Koji su živi odvedeni, strpljivo su čekali smrt. Zamislimo bilo koga, svoga dragoga ili poznatoga, kako ponižen čeka smrt. Danas, ovaj hrabri čovjek moli svoj narod da se Gradu pomogne, da ih se podigne bar na koljena. Vapaj „žednoga u pustinji“, je minoran primjer spram ovoga. Od onih koji imaju darovanu moć, tko je spreman, pred ovolikom količinom poniženja, tko je kadar spustiti se na koljena i dati, ništa svoga, nego izvoru dati, vratiti izvor. Umjesto imena trgova i ulica, mi imenujemo jame, rovove, rudnike, ledine, šume.
Druga slika je iz mnoštva okupljenog pred bolnicom. Žena u crnini, na strani od srca ima zakačena dva beđa, dva mladića stara oko dvadeset godina. Kamera ju je više puta pokazala, i uvijek je bila suza po sredini obraza, ne miče se nego je zapela u dubokoj, bolnoj bori lica. Prste ruku je uplela, stisla jedne među druge, vidi se stisak koji je grč, to je njezino spuštanje na koljena. Tko god je izbliza ovo gledao, ne može disati, ako žena ne udahne.
Treća slika u Koloni. Tužna, zamišljena lica. Hoda se kilometrima. Ima se vremena za misliti i za ne misliti. Predsjednica Domovine vodi djevojčicu koja je uz svoju majku, Željku Jurić. Željku znamo iz Kolone od prije dvadesetpet godina, kao djevojčicu u plavom kaputiću, punu plača. Bila sam na predstavljanju knjige koju je ta mlada žena napisala o svom životu „kolonaša“. Ne petokolonaša. Ti nisu bili uplakani ni onda ni sada. Ljudi koji su došli kupiti njezinu knjigu i vidjeti je, iz poštovanja, pitali su je može li biti malo veselija a ne uvijek zamišljena i tužna. Rekla je da se trudi, radi što može, a vidi da teško može. Čega je život krcat, posebno u vrijeme kad tomu nije vrijeme, njemu se slika ne mijenja nego ponavlja. Da su je među se stavili svi najvažniji na svijetu, nitko joj ne može vratiti njezin ubijeni svijet. Ljude. Voljene. Nevoljenih nije bilo.
Četvrta slika je na groblju. RASKOŠ KRIŽEVA! A još smo ih željni. Da okitimo one koji nenađeni čekaju svoj dan.
Zdenka Čorkalo
