Je li važniji „napad“ na Pupovca od 402 djece ubijene u velikosrpskoj agresiji
Dokle je u svojoj sustavnoj politici zataškavanja zločina počinjenih u velikosrpskoj agresiji na Hrvatsku stiglo hrvatsko pravosuđe, a prije svega Državno odvjetništvo, dakle dosadašnji glavni državni odvjetnici Mladen Bajić, Dinko Cvitan i sadašnji Dražen Jelenić, najbolje dočarava usporedba odnosa između s jedne strane „operetnog napada“ na predsjednika Srpskog narodnog vijeća saborskog zastupnika Milorada Pupovca i njegovog kolegu Borisa Miloševića i s druge strane nekažnjavanja zločinaca koji su u velikosrpskoj agresiji usmrtili na razne načine 402 djece u Vukovaru, Slavonskom Brodu, Karlovcu, Gospiću, Dubrovniku i drugim gradovima Hrvatske.
Uz veliku medijsku halabuku i brojne isprike i izjave kojima se osuđuje taj napad na velikosprskog političara na privremenom radu u Republici Hrvatskoj osumnjičeni počinitelj za prekršaj, jer taj „operetni“ napad“ s limunom i čevapčićima nije kazneno djelo, brzo je pronađen. S druge strane svi pravosudni organi na čelu sa spomenutim Državnim odvjetništvom i ravnateljstvom policije kao ni vodeći hrvatski mediji, počevši od HRT-a kao hrvatske verzije Yutela, a potom dva vodeća dnevnika „Večernji list“ i „Jutarnji list“ u ova dva desetljeća od završetka rata nisu poklonili toliku pozornost u velikosprskoj agresiji ubijenima 402 hrvatskih djevojčica i dječaka iza kojih su ostali uplakani majke, očevi, sestre i braća. Ostatci hrane koji su na zagrebačkom Dolcu pogodili Milorada Pupovca nikako se ne mogu izjednačiti, štoviše čak po medijskoj pozornosti, staviti ispred žrtava koje su nastradale u Domovinskom ratu od velikosrpske politike koju tako otvoreno usred Hrvatske zagovara Milorad Pupovac.
U ovom slučaju treba se podsjetiti na pismo koje je jedna trudnica živa zakopana u Hudoj jami napisala svojem nerođenom djetetu. „O moje dijete, moj bijeli nježni cvijete. Samo mirno spavaj, moje tijelo će biti tvoja postelja. Premda te ljubim, od smrti koja te čeka ne mogu te spasiti.” Takva smrt u Domovinskom ratu ni krive ni dužne zadesila je tih 402 djevojčica i dječaka i zavila njihove najbliže u tugu, ali Milorad Pupovac bez imalo ljudskog suosjećanja nema ni jedne riječi kojom bi zatražio kazneni progon za zločince ne samo ove djece nego i za oko 7.000 civilnih žrtava nastradalih u velikosrpskoj agresiji. Duboko je u pravu zastupnik HRAST-a Hrvoje Zekanović kad kaže: „Ključno je pitanje je li je Milorad Pupovac svjestan da je on zastupnik u Hrvatskom saboru, kako se sam pohvalio već šest mandata. On preko svojih usta nikad nije uspio izustiti Domovinski rat nego je govorio o sukobima na prostoru bivše Jugoslavije, a na žalost i premijer Plenković u zadnje vrijeme teško izusti Domovinski rat, već to naziva nekim sukobima”
Zataškavanje velikosrpskih zločina u kojima je, ne računajući golemu materijalnu štetu mjerenu milijardama dolara, poginulo oko 15.000 hrvatskih građana, od čega polovica civila u ovih 23 godine od završetka rata postala je glavna okosnica hrvatskoga pravosuđa. Ono naravno nije djelovalo autonomno kao što je to uobičajeno u demokratski uređenim državama, nego je bilo i još je uvijek pod ne samo velikim pritiskom dnevne politike, nego je praktički po načinu kako pravno funkcionira produžena ruka te politike. Od toga ni jedna od vodećih stranaka nije imuna i na izvjestan način čak dvije vodeće stranke kooperiraju u takvom odnosu prema Domovinskom ratu i njegovim pravnim posljedicama prema agresoru. Iako je Hrvatska pobjedom u vojnoredarstvenoj akciji Oluja, a potom mirnom reintegracijom hrvatskog Podunavlja kao žrtva velikosrpske agresija na kraju izašla kao pobjednik, izdajnička politika svih vlada od 2000. godine do danas dovela je do situacije da se jedan neposlušni hadezeovski gradonačelnik, i to ne bilo kojeg grada nego grada heroja Vukovara, konačno odlučio suprotstaviti toj pravnoj i političkoj izdaji.
Ivan Penava je duboko u pravu kad kaže da to nije upereno protiv HDZ-ove Vlade Andreja Plenkovića nego se radi o sramotnoj dugogodišnjoj državnoj politici prema zločinima počinjenim protiv Hrvatske u Domovinskom obrambenom ratu. Premijer Andrej Plenković sa svoje autokratske pozicije shvatio je to kao napad na Vladu, pa koristi sve moguće institucionalne i vaninstitucionalne pritiske da se prosvjed zakazan za 13. listopada otkaže. U svom autokratskom stilu, braneći Milorada Pupovca kao važnog partnera u tankoj saborskoj većini izjavio je da ne će nitko njemu kao predsjedniku HDZ-a određivati tko će biti parlamentarna većina. „To je sto posto. Na tome stojim čvrsto i ne mogu biti čvršći bez obzira od koga i kada to dolazilo“, rekao je premijer, zaboravljajući po tko zna koji put da vlast pripada narodu i proizlazi iz naroda, kako piše u Ustavu. Postojeće raspoloženje javnosti u velikom omjeru sklono je i podržava Penavinu inicijativu, pa će najavljeni prosvjed u Vukovaru po svemu sudeći biti prijelomni događaj koji bi trebao uzdrmati takvu Plenkovićevu liberalnu politiku sa s brda s dola sklepanom tankom većinom i staviti mu do znanja da ta parlamentarna većina nije njegova prćija nego ovisi o volji naroda.
Vjekoslav Krsnik
