Fra Mario Knezović: Domovina žarko treba obitelji s brojnom djecom
Treći nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji je održan u Solinu, na Gospinu Otoku gdje su slavni korijeni hrvatske vjerske i nacionalne prošlosti. Bio je to prekrasan skup majki, očeva i djece. Bilo je to svjedočanstvo s, po tko zna koji put, ponovljenim stavom: brak je zajednica muškarca i žene, a obitelj temeljna kršćanska i društvena zajednica.
S pravom je na tome skupu splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić dobio pljesak. Njegova propovijed je bila odlično intonirana, sadržajno besprijekorna, misaono mudra, kršćanski poticajna, ljudski prihvatljiva, javnosti izazovna. „Znali smo što je obitelj! A danas kao da u to nismo više sigurni. Što je obitelj progovaraju nam već malena djeca u svojim prvim slogovima: ma-ma, ta-ta! Jednu ženu zovu majkom, a jednoga muškarca ocem. U bračnome zajedništvu oca i majke djeca prepoznaju dobrodošlicu, radost prihvaćanja i toplinu nježnosti.“
Tako je govorio nadbiskup Barišić. Jasan govor je održao i zadarski nadbiskup Želimir Puljić. Čini se da su izgovarali točno ono što je glas Crkve i glas vjernoga puka. Kasnije sam im u susretu kazao da su bili sjajni i dodao da su na toj razini kao danas bili cijelu godinu, gdje bi im bio kraj. Jedan od njih je sa smiješkom prihvatio moj komentar.
Na tome obiteljskom susretu vidjela se nada. Vidjelo se ono što tako žarko treba Domovini. Svjedočanstva roditelja s devetero i više djece bila su krik i radost u kulturi smrti. Susrećem stariju gospođu iz Sinja okruženu svojom djecom. Svjedoči kako je rodila trinaestero djece i da nikada nije zbog toga požalila. „Djeci samo govorim uzdajte se u Boga, idite na svetu misu, molite se u kući, odgajajte djecu u vjeri“, reče ozarena lica ova majka i baka. Postidi čovjeka, pa i svećenika, kada čuje i vidi to. Dok je pričala, u mislima mi bijahu blagopokojni kardinal Kuharić i kardinal Puljić koji su također iz obitelji s trinaestero djece.
A kako danas rađati? Kako rađati kada se roditeljima oduzimaju mogućnosti odgoja? Kako rađati kada se ismijavaju roditelji s mnogo djece, jer im se kaže da su primitivni? Čak sam čuo, stidim se, da kao ne znaju uzeti zaštitu! Grozno! Kako rađati kada majke bez ikakvih prava rade u trgovačkim centrima za mizernu plaću? Kako rađati kada očevi ne mogu zaraditi za obitelj, nego svoj kruh traže izvan granica? Kako rađati kada se roditeljima nabija u glavu stil života kako moraju djeci sve osigurati? Kako rađati kada država ne promiče pronatalitetnu politiku? Kako rađati u društvu gdje ti vlast (izglasana IK) kaže da će ti dijete biti broj, šifra, bez spola – nudi se rod?
Poznati i priznati hrvatski demograf Stjepan Šterc kaže: „Mi uvijek pokazujemo da nam je nešto drugo važnije od ljudi. Nemamo nacionalne strategije razvoja.“ Kako će do te strategije doći kada se navještaju brakolomstva kao nešto normalno, kada se želi brakom prozvati ono što nije brak, kada se djeci ne radujemo, nego su nam djeca teret!? Nadati se da će biti svjedoka koji će i u naše doba rađati ne zato što im je osigurano blagostanje, nego zato što se uzdaju u Božju providnost i dobre ljudi kojih još ima.
Obitelj je izvor života i radosti. To mađarski premijer Viktor Orban zna (petero djece). Ali to ne znaju francuski predsjednik Emanulel Macron, njemačka kancelarka Angela Mark, britanska premijerkaTheresa May, taljanski predsjednik vlade Paolo Gentiloni, nizozemski premijer Mark Rutte, švedski premijer Stefan Löfven i premijer Luksemburga Xavier Bettel. Svi zajedno oni imaju (nula) djece.
