Hrvatskoj je potrebno stvaranje domoljubne inteligencije
Hrvatskoj je potrebna intelektualna snaga koja voli svoju domovinu i čini sve što može kako bi ojačala Hrvatsku
{jathumbnail off}Maliciozni ispad srpskog patrijarha
Maliciozni ispad srpskog patrijarha Irineja je još jedan divljački atak na Hrvatsku. Slušajući njegovu „božićnu” poruku, pomislio sam na pokojnog djeda Ivana, ubijenog u srpskom koncentracijskom logoru u Okučanima. Sjetih se bake. Mučena, zlostavljana, silovana, isprebijana, ponižena… Isto tako nekako o Božiću.
Čini se nevjerojatnim doživjeti ovako primitivan ispad u 21. stoljeću. Još jednom, srbijanski čelnici „haluciniraju” i polažu šape na moju Hrvatsku. Pozdravljajući braću Srbe u „Lici, Dalmaciji, Hrvatskoj, Slavoniji, Baniji…”, patrijarh Irinej negira suverenu Republiku Hrvatsku, međunarodno priznatu državu, koja je ne tako davno morala platiti danak u krvi, kako bi izborila svoju samostalnost od primitivnog susjeda.
Komadajući Hrvatsku na Garašaninove „Načertanije”, srpski patrijarh Irinej je dao nedvosmislenu poruku braći Srbima i hrvatskom življu, koji (gle čuda) živi u državi koja se zove Hrvatska i priča jezikom koji se zove hrvatski. Bilo bi najbolje da je pozdravio braću Srbe u „tzv. Hrvatskoj”. Totalni emocionalni raspad doživljavam tek nakon „božićne” poruke. Hrvatski političari bez komentara. Aktualna vlast šuti (nije iznenađenje), a oporba također nije prepoznala ovaj „elokventni” nastup srpskog patrijarha kao međunarodni diplomatski incident.
Iskreno, umoran sam od Srba, Srbijanaca, Srbije, četnika, ćirilice, šajkača i kokardi. Srpskom teroru nikad kraja. Na žalost, plaćam televizijsku pretplatu i ponekad pogledam televiziju. Nakon ove „božićne” poruke, HRT se potrudio bombardirati gledateljstvo konstantnim reportažama o pravoslavnom Badnjaku i Božiću.
Prebacio sam na Animal Planet. Radije ću gledati dokumentarne filmove o flori i fauni. Dosta mi je bilo silovanja i teroriziranja od strane jedne nacionalne manjine, koja je usput sudjelovala u oružanoj pobuni protiv Republike Hrvatske te počinila brojna zvjerstva (genocid, urbicid, kulturocid, etničko čišćenje i zločine protiv čovječnosti).
Povijest se ponavlja
Ne mogu se oteti dojmu kako se povijest ponavlja na balkanskim prostorima. Oduvijek sam smatrao kako Hrvatska nema balkanska obilježja, ali na žalost „netko” nas uporno i na silu želi uklopiti u balkanski stereotip, posebice sustavnim baljezganjem o „regiji”. Muka mi je od „regije”. Ne želim balkansku regiju, ne želim biti dio šumadijskog kontigenta, ne želim opančarski mentalitet i Balkan.
Želim biti dio prave Europe! Želim onu Hrvatsku koju je spominjao Ranković, samo ne želim Srbiju koja postaje Švedska preko hrvatskih leđa. Iskreno, ne želim uopće znati za Srbiju. Ne zanima me Srbija. Ne želim misliti o Srbiji. A to će biti jako teško uz tolike neprilike koje stvaraju naši političari koji nikako ne žele odustati od jugoslavenskog mentaliteta.
Svakodnevno moram slušati o „regiji”. Novine, časopisi, televizija i internet su zagađeni „regionalnim” pričama i floskulama, a najbolja mi je ona; „Tko nas bre zavadi?”. Izjednačavanje krivnje u Domovinskom ratu je najbolji pokazatelj trulog i podmuklog karaktera hrvatskih političara.
Uz sve to, nezaposlenost proždire hrvatsku naciju i zauvijek tjera hrvatsku mladost iz domovine. U tim okolnostima ne iznenađuju izjave Tomislava Nikolića, patrijarha Irineja i Milorada Pupovca. Iznenađuje me šutnja hrvatskih intelektualnih krugova koji su bili dužni odgovoriti na brojne provokacije upućene hrvatskom narodu tijekom 2013. godine, a posebo su morali dići glas protiv ove velikosrpske ideologije koja je bila upakirana u „božićnu” poruku.
Dodatno, hrvatski mediji u zadnje vrijeme intenzivno prate situaciju oko izručenja udbaških agenata Njemačkoj. Intenzivno i nekvalitetno. Valjda ne postoji „main stream” medij koji objektivno piše o udbaškim poslovima i udbaškom nasljeđu. „Udba nam je sudba!” Čini se da jest. Neprihvatljiva mi je sudbina hrvatskih građana koji se i nakon dva desetljeća samostalnosti ne mogu riješiti jugoslavenskih repova. UDBA je bila kriminalna organizacija koja je sustavno progonila neistomišljenike diktature koja se zvala Jugoslavija, što i Jugoslaviju čini kriminalnom tvorevinom. Kriminalna i neprirodna, nasilna i primitivna. Kratko i jasno.
Prepreka demokratizaciji
Stari „antifašisti” još uvijek ponavljaju parole koje nemaju smisla u 21. stoljeću, a mediji im poklanjaju vrijeme i prostor. Stare „antifašističke” ruine su najveća prepreka u demokratizaciji Republike Hrvatske. Pa zar nakon svega ne shvaćaju da mi, Hrvati, ne želimo biti dio tog polusvijeta. Hrvati napokon imaju svoju državu. Izborili su se za to prirodno pravo, nakon duge i krvave borbe.
Također, prirodna pojava koja se zove patriotizam nije nužno šovinistički nacionalizam koji se uporno želi prikrpati Hrvatu. Danas je 21. stoljeće, Hrvati više nisu ustaše, samo su Hrvati. A na kraju krajeva, hrvatski nacionalizam je zasebna kategorija, a najbolje ga opisuju riječi Tomislava Bošnjaka:
„Naš nacionalizam pokazao se kao miroljubiv, neekspanzivan nacionalizam. Mi samodopadno izgaramo u njemu, ali ne posežemo za tuđim, ne ugrožavamo druge narode, ne prijetimo im ekspanzijom ili asimilacijom. Tijekom povijesti Hrvati nisu ugnjetavali druge narode. Nisu se služili otimačinom niti uništavali samosvojni identitet onih koji su naseljavali naše krajeve. Mnogima je Hrvatska postala sigurno utočište u kojem su mogli slobodno i mirno razvijati vrijednosti i naslijeđe svoga nacionalnog bića. Od njih se jedino očekivalo da je prihvate kao svoju drugu domovinu.”( Tarle, T., Hrvatski iseljenički duhopis, Zagreb: Vlastita naklada-Tuga Tarle, 2013.).
Nezaposlenost
Prosječan Hrvat je stigmatiziran oznakom nacionalista i nema posao. Nezaposlenost u Republici Hrvatskoj je mega problem za koji još uvijek nisu našli rješenje, a svakim danom broj nezaposlenih raste. Veliki problem predstavljaju i statistički podatci koji ne govore koliki broj nezaposlenih osoba nije prijavljen na burzi rada te koliki broj nezaposlenih osoba je nezaposlen već nekoliko mjeseci ili godina. Tipično za Hrvatsku. Bez modernog pristupa i bez želje za poboljšanjem. Pa tko vodi ovu državu?
Hrvatska, mlada država s „izgubljenom” mladom generacijom. Nekoliko „izgubljenih” mladih generacija. 1945. godine, jugoslavenski partizani, velikosrbi s petokrakama i ostali opskurni tipovi su potukli veliki broj Hrvata i time „kvalitetno” umanjili naš broj. Danas, mladi nemaju posla i nemaju budućnost, ali zato imaju klaunove koji nemoralno vode državu u propast.
Nemoralno je i sotonski pristupati odgovornom političkom zanimanju na način na koji hrvatski političari pristupaju svojim položajima. To je najbolji opis udbaškog nasljeđa u našoj državi. Usput, nama se ne događa „truli kapitalizam”, nama se događa brutalni „post komunizam”.
Tuga Tarle u svojoj knjizi „Hrvatski iseljenički duhopis” realno opisuje stanje na tržištu rada, u svijetu i kod nas:
„Tako na zapadnome intelektualnom tržištu mlada inteligencija nastupa hrabro, bez kompleksa i frustracija, za razliku od naših stručnjaka koji pod tutorstvom starijih kolega godinama moraju čekati priliku za vlastitu promociju. Kvalitete kao što su odgovornost, prodornost, radišnost, samoinicijativnost rijetke su pojave u intelektualnoj sferi života, kao i u ostalim sferama u našem društvu. Kod nas vlada zakon veza i političke podobnosti pa se mladi stručnjaci brzo prilagođavaju nepisanim pravilima takve promocije ili se prepuštaju rezignaciji.”.
Promocija „veza i žnjora” je negativna promocija Republike Hrvatske i kao takva nepovratno narušava njen ugled. Očigledno je da postoji nekoliko vidova inteligencije, ali hrvatskom narodu je trenutno najpotrebnije razvijanje domoljubne inteligencije. Hrvatskoj je potrebna intelektualna snaga koja voli svoju domovinu i čini sve u svojoj moći kako bi ojačala Hrvatsku. Na kraju krajeva, ako čovjek ne voli svoju domovinu, kako može biti sposoban uvažavati druge kulture i nacije?
Franjo Mirosavljević/hkv.hr
