Dr. Zdenka Čorkalo: U Vukovaru 1998. godine
Kao članice splitske podružnice udruge „Hrvatska žena“ zajedno s crkvenim zborom iz Vranjica, koji su vodili časna sestra Arsenija Vidović i dr. Mirko Mikelić, otputovale smo u dvodnevni posjet gradu Vukovaru. Ovo je putovanje bilo finale velike humanitarne akcije u Splitu, nazvane Budućnost u Vukovaru, kojom su se prikupile knjige i novčana sredstva za Treću osnovnu školu u Vukovaru.
Pred polazak, 16. listopada 1998. ispred crkve Gospe od zdravlja bio je i pomoćni biskup mons. Marin Barišić koji nas je ispratio, blagoslovio i predao krunicu Svetog Oca da nas na putu čuva. Vozač autobusa poduzeća Promet, gospodin Ferdo, bio je radostan što će to biti prvi kilometri ovog novog autobusa i što baš on vozi pomoć Vukovaru.
Putem smo sreli Gradsko poglavarstvo grada Solina i igrače NK Solin, koji putuju u Vukovar gdje se održavaju sportski susreti invalida Domovinskog rata u čast pok. ministra obrane Gojka Šuška.
Dolazimo u Okučane u popodnevnim satima. Dočekuje nas fra Božo Blažević, župnik ove župe. Vodi nas do crkve svetog Vida, porušenoj do temelja. Rušitelji i zatirači su na tom posvećenom mjestu izgradili tržnicu. Nakon oslobodilačke akcije „BLJESAK“, pod prostorom tržnice traže se temelji bivše crkve, pa kad su nađeni počima gradnja nove crkve. Sveta misa se održava u kripti koja je izgrađena, pjeva dječji zbor iz Okučana i naši Vranjičani. Fra Božo govori da se od pjesme tresla kripta i cijeli okoliš tužnog gradića. Pored crkve je postavljeno crkveno zvono koje je pronađeno u kući pravoslavnog svećenika. Zvono čeka svoj zvonik! U parku do crkve su dva važna čamca. Njima su se prebacivali prognani Hrvati iz Banja Luke, u desetak dana prevezeno je više od trideset tisuća ljudi.
Prije Domovinskog rata je u Okučanima živjelo 180 Hrvata. Sada ih ima oko 4000, od toga je 700 školske djece. Svi oni su doselili iz 134 župe iz Bosne.
Na okrijepu odlazimo u restoran „Složna braća“, vlasnika Hrvata iz Rame. Pridružuje nam se Dalmatinac iz Blata na Korčuli, vjeroučitelj i zaljubljenik u glazbu, Ivo Šeparović. Nastavljamo autoputom do Nove Gradiške, spavamo u hotelu „Slaven“.
17. listopada u ranim jutarnjim satima, probijajući se kroz gustu maglu svake vrste, za dva i po sata vožnje ulazimo u Vukovar. Dočekuje nas gospodim Ivan Mađaroš, ravnatelj Treće osnovne škole u Vukovaru. Ono što smo gledali preko TV ekrana, to je mali dio velikog zla, tako da imamo osjećaj da i mi hodamo po ulicama punih ruševina bez obzira što je put prohodan. Hodamo po oživljenim slikama viđenima u bezbroj emisija, pod nogama nam škripe dijelovi kuća, krovovi raznesenih domova. Unutar pojedinih zidova koje su nekad bile život, rastu ogromna stabla. Ima i kuća netaknutih ni mržnjom ni granatom, u njima su mirno živjeli pripadnici rušiteljskog naroda.
U školi smo upoznali 24 nastavnika i djecu s pripremljenim prigodnim programom za nas. Učenika je 178. Prošle godine bilo ih je 17. U istoj zgradi je i srpska osnovna i jedna srednja škola. Djeca su raspoređena u različitim smjenama.
U tijeku je bila akcija „Dani kruha“. Posebno su radovi hrvatske, posebno srpske djece. Na jednima su ukrasi pilići i pletenice a na drugima „vitaminska četri C“. U hodniku, na ulazu stoji hrvatski grb s jedne strane a na drugoj je trio: sveti Sava, Njegoš i Karađić.
U nekadašnjoj zbornici su ostali srpski učitelji a hrvatski su se mirno integrirali i napravili sebi zbornicu u učionici nekadašnjeg nastavnika fizike, gospodina Turka, koji je odveden u jednom od autobusa smrti. Ovdje je zaposlena njegova supruga Mirjana. Nastavnik engleskog jezika je ispričao da su učenici odbijali dva mjeseca pisati latinicom. Uporno su engleski jezik pisali ćirilicom.
Poslije prijama predali smo oko petnaest paketa knjiga školske lektire kupljenih od donacija i darovanjem „Logosa“ iz Splita. Gotovinski iznos od 20 tisuća kuna je predsjednica Udruge, dr. Zdenka Čorkalo predala ravnatelju škole.
Iza toga posjetili smo crkvu sv. Filipa i Jakova. Dočekao nas je župnik fra Branko Kosi. Crkva nije srušena do temelja, podovi su ostali sačuvani. Nakon pada Vukovara kipove svetaca mrzitelji su cijepali i ložili ih da podgriju svoju okorjelost. Župnik nam je poklonio križ koji je pronađen među ruševinama kad se raščišćavalo. Nakon svete mise za poginule branitelje uputili smo se prema križu s pleterom na mjestu gdje se rijeka Vuka ulijeva u Dunav. Na križu piše, glagoljaškim i latiničnim pismom: ŽRTVAMA ZA SLOBODNU HRVATSKU. Nažalost, nismo imali gdje kupiti razglednice, a Vučedolske golubice se prodaju u hotelu „Dunav“. Izrađuju ih Srbi.
Nastavak putovanja je u grad Ilok. Prema popisu stanovništva iz 1991. grad je imao 6775 stanovnika. Od toga su bili Hrvati 62%, 17% Slovaci, 7% Srbi, ostalo su druge nacionalnosti. Na početku rata broj stanovnika se udvostručio. Sva okolna mjesta doselila su se u Ilok. Naš domaćin, fra Ferdo Posavac kazao je da se baš na današnji dan 1991. organizirao konvoj u kojem je spašeno 8000 ljudi. Evakuacija je trajala cijeli dan, puževim korakom preko mosta kojeg smo gledali iz samostana. Ostalo je oko 1200 starih stanovnika a od svećenika samo fra Ferdo. Crkva je posvećena sv. Ivanu Kapistranu. U biblioteci samostana su još knjige iz Vukovara. Tu je i Gospa Vukovarska koja je u stradanju ostala bez ruku. Fra Ferdo kaže da je među agresorima bilo i dobrih ljudi koji su zaštitili ovo bogatstvo od uništenja. Crkva je bila minirana, ali nije odletjela u zrak Božjom providnošću i snalažljivošću fra Ferde.
U nedjelju, 18.10. 1998. rano ujutro smo se vratili u Split. Mislili smo iz Vukovara ne uzeti ništa, i nismo uzeli, ali smo bili uzeti, on je uzeo nas i tako se pratimo do danas.
Zdenka Čorkalo
