DON MARINKO MLAKIĆ: Što znači istinski uspjeti?
(29. nkg-B; 2018.)
Apostoli su znali dobro tko je Isus, da je Mesija i da po njemu nastupa Božje kraljevstvo. To je u njima stvorilo velika očekivanja. Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, iz nekih Isusovih postupaka lako su mogli steći uvjerenje da su mu važniji od drugih.
S Petrom su više puta bili izabrani svjedoci posebnih događaja u Isusovu životu: uskrišenje Jairove kćeri, čudesno preobraženje na gori, kasnije smrtna borba Getsemanskom vrtu… Po nekim izvankanonskim spisima bili su njegovi bliski rođaci. Zato su se ohrabrili na ovakav korak. Njihov postupak u ostale desetorice izazvao je gnjev. Očito ne zbog toga što su im zamjerili nezrelu ambicioznost i krivo shvaćanje puta do Isusove slave, nego zato što su i oni imali slične namjere. Zato su bili zaraženi bolesnim suparništvom oko prvih mjesta i povlastica.
Isus se na apostole ne srdi. On shvaća potrebu našeg bića da se u životu što bolje ostvarimo. Njemu je draga naša želja da težimo biti s njim u njegovoj slavi. Međutim, način na koji se do nje dolazi nije onakav kakav se nama spontano nameće.
„Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?“ upitao je Isus Jakova i Ivana. Time im naznačuje da njegovo kraljevstvo nastupa po njegovoj muci i smrti koja ga čeka. Više puta im je o tome otvoreno govorio. Piti s njime iz iste čaše i krstiti se njegovim krstom podrazumijeva sudjelovati s njime u takvom njegovom opredjeljenju. A oni to uporno ne žele shvatiti. Previše su zaokupljeni sobom, svojim vizijama Isusova kraljevstva i svojim osobnim afirmacijama u njemu.
U čemu se sastoji istinska čovjekova afirmacija? Kada se čovjek najbolje ostvaruje i potvrđuje kao čovjek? Na vlasti kada mu drugi služe ili kada spremno sebe zalaže za dobro onih koji su mu povjereni?
Isus poziva učenike da se odmaknu od svjetovnog gledanja na vlast i osobni uspjeh. Ljudi uspjeh mjere po bogatstvu koje su stekli i po položaju moći u društvu na koji su se uspeli. Zbog toga se međusobno natječu, uspoređuju i nužno jedni druge doživljavaju kao suparnike. Isus, međutim, snagu čovjeka gleda u snazi služenja. Tko hoće biti prvi, neka bude svima poslužitelj. U konačnici, to je služenje koje nam on sam pokazuje svojim primjerom. On, Sin Božji, prihvaća svoju muku i smrt u dubokoj poslušnosti svom nebeskom Ocu kao sredstvo kojim svima nama omogućuje uskrsnuće i ulazak u nebesku slavu.
Prisvajati sebi vlast, dijeliti povlastice po osnovi favoriziranja i sviđanja značilo bi nedostatak povjerenja u nebeskog Oca koji u svom stvaralačkom promislu ravna našim životima, upravlja ih prema nebeskoj slavi i traži naše povjerenje. Isus to odlučno odbija i podlaže se volji Oca nebeskog. Spasenje i slavu u nebu treba primiti kao njegov dar a ne našu zaslugu.
Čovjek je velik i jak onoliko koliko se istinski stavlja u službu drugima, onima koji su mu povjereni. Zato svaku službu, pa i onu upravljačku, jednako u Crkvi i u društvu, treba prihvaćati i obavljati u duhu služenja drugima. Vrhunac služenja je žrtva vlastitog života. Likovi patničkog Sluge Gospodnjeg (prvo čitanje) i savršenog Velikog svećenika (drugo čitanje), koji prihvaćaju patnju i poniženje u vršenju volje Božje, predočavaju nam novo vrednovanje života. Tu se naizgled opet ide protiv ljudske naravi. Mi obično blagoslovom smatramo samo ono što nam se čini dobrim: zdravlje, bogatstvo, časti, vlasti, dug život… Nikako patnju, bolest, potlačenost ili siromaštvo… Sluga Gospodnji upravo po patnji, odnosno žrtvom svog vlastitog života za naknadnicu, opravdat će mnoge. Tako će ispuniti Božju volju i najizvrsnije samoga sebe ostvariti: ugledat svjetlost i produžiti svoje dane. Jednako tako će savršeni Veliki svećenik, supatnik u našim slabostima, iskušavan svime osim grijehom, svojom savršenom žrtvom vlastitog života prodrijeti kroz nebesa i omogućiti nam pristup Prijestolju milosti. Sluga Gospodnji kao i savršeni Veliki svećenik označuju samoga Isusa. Njegova patnja postaje izvorom spasenja za nas. On je predan da bude pomirnica za naše grijehe. Svojom mukom i smrću otvara nam vrata svoje nebeske slave.
Vremenita zla, nepravde, nasilja, bolesti i nesreće, siromaštvo, sve to sigurno nije
Božja volja za nas. To je posljedica zla i grijeha u koje smo uronjeni. Ipak, Bog ostaje s nama u svim tim trenucima. On nas po patnjama i žrtvama kuša i osposobljava da budemo kadri prepoznati i prihvatiti još veće milosti. U tome i jest tajna snage služenja. Služenje nas dovodi do najsnažnije promocije života. A služenje po patnji najviše nas predisponira za nebesku slavu. Patnja dodiruje granice našeg života, propituje našu izdržljivost i snagu, lomi nas i vodi na sam rub smisla postojanja. Tako razbija naše zablude i dovodi nas do Boga koji jedini može dati patnji novi obzor i smisao, novo usmjerenje životu. Patnja pokazuje ljudsku slabost, nemoć, ali nas najizravnije dovodi do Božje snage.
U patnji spoznajemo najveće otajstvo naše vjere: sam Bog po svome Sinu Isusu Kristu zajedno s nama ide putem patnje. Prvi uzima križ te njime svaki naš križ, svaku našu patnju pretvara u blagoslov, u snagu kojom je prihvaćamo i ugrađujemo u hod prema prijestolju njegove milosti i slave.
Don Marinko Mlakić
