Josip Jović: Plenković prije i poslije Vukovara
Kakva drastična razliku između Andreja Plenkovića prije Vukovara i nakon Vukovara. Danima uoči 13. listopada, kada je održan prosvjedni skup zbog neprocesuiranja ratnih zločina u tom gradu, govorio je premijer o politizaciji, o mračnim snagama koje stoje iza njega, pokrenuo je Generalski zbor i HVIDRA-u kako bi se skup opstruirao, zaprijetio je sankcijama članovima svoje stranke usude li se otići u Vukovar taj dan.
A onda, već 14. listopada čujemo naglu promjenu retorike: Razumijem prosvjednike, zločini ne zastarijevaju, treba nastaviti istraživati, institucije su odgovorne, puno je toga propušteno, nikakve sankcije ne dolaze u obzir.
Ova se promjena može tumačiti oslobađanjem od straha. Bio je Plenković uvjeren, a tako su mu valjda njegovi partneri punili glavu, kako će to biti prosvjed protiv Vlade i njega osobno, što se naravno nije dogodilo. Bio je to miran, dostojanstven i potresan prosvjed protiv nerada i namjernog zataškavanja zločina od svih vlasti nakon mirne reintegracije do danas.
Možda su Plenkovića kao i brojne druge građane u zemlji dirnule stravične ispovijedi bestijalno mučenih žena i muškaraca. A možda mu je na koncu netko pametan u koga ima povjerenje došapnuo kako ipak nije ni za njega ni za stranku ni za Vladu pametno ići kontra naroda i njegovih osjećaja.
Nije ovaj slučaj vukovarskih prosvjeda prvi kada se vođa vladajuće stranke razišao sa svojim biračkim tijelom. Prvi je bilo sklapanje nesretne koalicije sa strankama potpuno suprotnih ideoloških premisa, što će onda rezultirati ostalim slučajevima nesporazuma. Drugi je bio usvajanje famozne Istanbulske konvencije koja običnom građaninu ove zemlje, neopterećenom snobizmom i lažnim vrijednostima, predstavlja pravu moralnu uvredu.
Treći je preferiranje simbola jednog totalitarnog sustava pred simbolima onoga drugoga sustava. Četvrti je slučaj pošto-poto nastojanje da se onemogući referendum i suspendira legitimna volja građana iskazana kroz osamsto tisuća potpisa. Peti je, dakako, ovaj predvukovarski scenarij koji su mnogi bili skloni protumačiti kao zaštitu samih zločinaca.
Odlazak 19 članova stranke u zagrebačkom naselju Žitnjak indikativan je za daleko šire raspoloženje u stranci, pa je i to možda utjecalo na spomenutu retoričku piruetu.
„Poglavica Teški Mokasin bio je poznat kao strog, samovoljan čovjek. Doduše stekao je znatne zasluge za pleme, ali njegova samovoljnost, njegova tvrdoglavost je plemenu isto tako često puta štetila. Pleme se podijelilo u dvije skupine, u one koji su podržavali poglavicu, i u druge koji su otvoreno ili potajno bili protiv njega.“
Tako piše Karl May u jednom od svojih trivijalnih romana. Svaka sličnost s našim poglavicama, bilo u HDZ-u, u SDP-u, HSS-u, ili HNS-u sasvim je slučajna.
