Marko Ljubić: Kolone sjećanja ne smiju postati alibi za nečinjenje
Sjećanje na žrtvu bi ljudima moralo biti povod za razmišljanje o smislu žrtve, jer ljudska povijest, ona zajednička i ona osobna, uvijek je svojevrsno suočavanje sa samim sobom. Kolona sjećanja u Vukovaru bi tako morala biti barem jednom godišnje poziv Hrvatima i svim hrvatskim državljanima, na preispitivanja smisla žrtve Vukovara, ali i povijesne žrtve hrvatskog naroda prinesene zbog ideje i zova slobode.
Čemu žrtva?
Valjda za neku pobjedu, za neki uzvišeni cilj.
Žrtva bez uskrsnuća nema smisla.
Ne govorim ovdje samo o Kristovom božanskom uskrsnuću iz mrtvih, niti je ovo teološka rasprava, to je čin Božje naravi, pa iako se odnosi na tjelesno uskrnuće iz mrtvih, koje je ljudima trebalo poslati snažnu vrjednosnu poruku univerzalne i svevremenske pobjede nad zlom, govorim upravo o simbolici koju nosi sobom svaka žrtva, bez obzira kad će stići pobjeda, odnosno nagrada za žrtvovanje.
U Vukovaru se radi o takvoj žrtvi.
Ona je imala svoj povijesni cilj, kao što je svoj povijesni cilj imalo i zlo koje ju je izazvalo.
I cilj žrtve Vukovara ima svoje ime, ime imaju njegovi junaci i ideja koja ih je vodila, kao što i zločinci i zlo imaju svoje ime, njihov cilj ima svoje ime, njihova ideja zla ima svoje ime.
Ne može se pristupiti Koloni sjećanja bez točnoga nazivlja i poznavanja svih tih imena.
Jesmo li primjereno osmislili žrtvu Vukovara?
Ta imena su s jedne strane hrvatska sloboda, državnost i država, ravnopravan status među svjetskim narodima, a s druge strane ta imena su srpska grabežljivost i otimačina, srpska politička razbojnička narav i razbojnička država. I ta imena su obilježila cijelo dvadeseto stoljeće. Ništa se ni danas nije promjenilo, koliko god se prvenstveno državne politike svih boja zaklinjale javno u kolonama sjećanja u pijetet hrvatskoj žrtvi.
Tih imena je kako vrijeme odmiče, kako su kolone sjećanja brojnije i masovnije, sva manje u javnosti, a sve više se promiče zaborav i odreknuće od stvarnoga sjećanja, po matrici potpunoga brisanja civilizacijskih vrjednota koje baštinimo u svim elementima, s pokušajima posve apstrahirane priče o dobru i zlu, bezimene, nematerijalizirane, pri čemu se potpuno briše razlika između dobra i zla kakve poznajemo i s kojima smo odgojeni, a ljudi postaju bezimena masa, kojoj je moguće u svakom trenutku predstaviti i posve novo ime i identitet.
To valja znati kad se suoči s događajima iz svoje prošlosti.
Bilo nacionalnim, bilo osobnim.
Tisuće ljudi nisu umrli jer su se zainatili pred nasrtajem srpskoga razbojnika, nisu umrli ni zbog toga jer nisu mogli živjeti negdje na drugom kraju svijeta pa su odlučili žrtvovati život za svoju kuću, stan, park, vrt. Umrli su za nešto puno, puno više od toga. I njihova žrtva, njihova smrt, patnje i užasi kojima su bili podvrgnuti, smisleno mora uskrsnuti upravo s tim što su željeli, s onim za što su bili spremni umrijeti i – umrli su.
Njihova ideja, ako ćemo stvarno poštovati njihovu žrtvu zato mora živjeti, njihova nada se mora ostvariti. A njihovu ideju, ciljeve i smisao njihovoj žrtvi moramo dati mi iz kolona, njihovi nasljednici, generacije iza njih.
Pitanje je – jesmo li u primjerenoj mjeri uspjeli osmisliti žrtvu Vukovara, Škabrnje, Dubrovnika i Neretve, Dalmacije, Imotske krajine, Herceg Bosne, Like, Banovine, Slavonije i Baranje, cijeloga hrvatskog naroda i humanističkih romantičara diljem svijeta koje personificira hrvatski ratni junak Jean Michel Nicolier?
To je temeljno pitanje i smisao prisjećanja na žrtvu Vukovara, a ne kako se u javnosti pokušalo nametnuti tjekom tjedna sjećanja, hoće li ili neće Milorad Pupovac doći u Vukovar i biti u Koloni sjećanja? To pitanje koje je bilo nametnuto, izravno je ismijavanje smisla hrvatske žrtve, ne samo u Vukovaru, koji simbolizira na dramatičan i neposredan način u današnjim generacijama tu žrtvu, nego je to ismijavanje cjelokupne žrtve hrvatskih generacija i naroda kroz našu povijest.
Hod Hrvata po Vukovaru je usporediv s hodom kršćanina po Svetoj zemlji
Ljudi koji su došli i ove godine, koji godinama dolaze u Kolonu sjećanja, u golemoj većini dolaze jer nisu zaboravili smisao žrtve. I iskazuju to na jedinstven, osoban i snažan način. Drugoga najčešće ili većinom nemaju. Oni hodajući ulicama Vukovara govore. Ti ljudi šalju poruku svojim hodanjem dugim šest kilometara, ulicama i mjestima koja su nabijena poviješću na svakome koraku, suočavajući se i doživaljavajući s istim osjećajem s kojim se suočava kršćanin, koji hoda znamenitim mjestima Jeruzalema, Betlehema ili Nazareta, svijestan da je upravo na tom tlu nekada stajao Isus Krist, da ga dodir stopalom te zemlje, s pravom nazvane svetom, povezuje s Bogom. Tako je hodanje ulicama Vukovara fizičko povezivanje s herojima Vukovara a preko njih s cjelokupnom hrvatskom povješću, kojima se odaje počast završno na Memorijalnom groblju.
Ne može se čovjek ne upititati gledajući kolonu, ili hodajući u njoj, je li dostojan hoda tom svetom zemljom. Ne vukovarskom zemljom, nego hrvatskom, jer u simbolici vukovarske žrtve ne postji vukovarska zemlja. Simbolika je isključivo hrvatska.
I, je li, jesmo li dostojni?
Stotine tisuća i milijuni Hrvata, koji su godinama hodili tom svetom zemljom, svakako su dostojni toga hoda, jer time iskazuju stav i uvjerenja da je ta zemlja, ta simbolika, njihov identitet, njihovo korjenje, ime i prezime, i da nisu spremni okrenuti glavu od te simbolike i njenoga sudbinskoga značenja.
U Vukovaru se branila proglašena hrvatska nacionalna sloboda, državnost i država, koja je univerzalni civilizacijski model upravljanja sudbinom naroda svijeta. Danas imamo državu s imenom Republika Hrvatska, a definirana je državom hrvatskoga naroda. I u toj definiciji sadržana je ideja žrtve ne samo Vukovara, nego ukupne žrtve kroz hrvatsku povijest, bez obzira koje su ju zastave obilježavale, i pod kojim su se tadašnjim idejama borili hrvatski sinovi i kćeri.
Kad ljudi koji predstavljaju legitimnu i legalnu vlast hrvatskoga naroda dolaze u Vukovar, Škabrnju, kad dolaze u Knin na Dan pobjede, kad dolaze u Bleiburg ili bilo gdje, gdje počivaju Hrvati, a još više kad ne dolaze na stratišta hrvatskih vojnika i civila duboko u povijest, nije dovoljno da ti ljudi koji odlučuju u ime hrvatskog naroda dođu, hodaju, nijemo gledaju ljude oko sebe i iskažu par riječi prigodnoga karaktera, ili da se opravdaju da su umrli Hrvati bili na pogrešnoj strani kao u priči o Velikom ratu.
Nikada hrvatska žrtva nije mogla, od trenutka kad je postala žrtva, svome narodu biti na pogrešnoj strani.
Nikada!
Kome je i zašto bitno da Pupovac dođe u Vukovar?
Ljudi koji upravljaju državom hrvatskoga naroda su dužni uvijek u tim slučajevima sobom ponijeti znak, donijeti prepoznat i neupitan sadržaj opravdanja žrtvi i njenoga posmrtnog života, sigurna i prepoznatljiva materijalna jamstva da su ljudi, žrtva kojoj su se došli pokloniti, umrli za uzvišeni cilj, koji nije umro s njima i nije sahranjen s njima. Ti ljudi moraju, da bi imali pravo izreći riječi pijeteta, biti siguran znak suvremenicima da ostvaruju i da su spremni ostvariti snove hrvatskih generacija. I opravdati žrtvu Vukovara u ovome slučaju.
Inače lažu.
Inače su licemjeri.
Inače nisu dostojni hodati svetim tlom.
Kako je onda moguće da se iz tih krugova danima šalju poruke da je dobro da upravo Milorad Pupovac bude u Koloni sjećanja?
Zašto je Milorad Pupovac toliko bitan?
Komu je bitan?
Hrvatskom narodu nije.
Nije golemoj vrećini ljudi koji nijemo godinama koračaju različitim kolonama, od Bleiburga, Hude Jame, Macelja, Medvednice, preko Gvozadnskog, Udbine, ispod mađarskog Sigeta, Škabrnje, Dubrovnika i tolikih priča iz hrvatske prošlosti, jer njima, golemoj većini hrvatskoga naroda, taj Pupovac nije ni malo bitan, niti predstavlja bilo što dostojno, čak i samoga prezira, ničim što predstavlja. Odakle mu onda takav značaj da ga sam državni vrh zaziva danima, da se na to hoće li ili neće takav čovjek doći u Vukovar, troši tolika polemička energija, zauzima toliki javni prostor i da mu se daje nekakvo sudbinsko značenje?
Odgovor je – iz provalije odmaknuća države i ljudi koji ju perdstavljaju od njihovoga naroda i njegove autentične volje. Odgovor je i – iz provincijske svijesti ljudi koji vode ovaj narod stjecajem okolnosti, svijesti pristanka na neslobodu i tutore, na nedostojnost svoga naroda. Ti ljudi nisu dostojni svoga naroda. Iz te provalije nastaje priča o Pupovcu, iz nje taj mentalitet i ta činjenica vrišti i upozorava da nije dovoljno doći i hodati u Koloni, pogotovo u Koloni sjećanja i znati da si zaštićen sjećanjem i kršćanskom kulturom sjajnoga naroda, koji ni licemjerima, ni neprijateljima, ni iskeženim pronositeljima smrti i trajnoga ubijanja tolikih generacije neće u tim trenucima izreći riječ prijekora.
Baš to, baš ta šutnja, trebala bi pristojnim ljudima, ljudima s minimum kulture i emocija, biti signal da to što rade ne valja. Jer, kako podignute glave i s izrazom lica podešenoga sjećanju na hrvatske junake, hodati svetim tlom, s kojega su tisuće ljudi nazad samo mjesec dana molili, vapili, tražili od njih, od države, da prestane izrugivanje žrtvi, njima, njihovim uspomenama i njihovome ljudskom dostojanstvu? Na to postoji samo jedan odgovor.
Treba biti totalno neosjetljiv, beskrupulozan, ne imati ni minimum socijalnoga i emotovinoga osjećaja za narod u kojemu i među kojim živiš, treba se potpuno odreći svoje narodne povijesti, nacionalnog identiteta, minimuma dosadašnjih civilizacijskih stečevina i imati –posve drugačiji identitet.
Tako je to moguće.
Jer, što će u Vukovaru netko, bilo tko, u ovome slučaju Plenković, Božinović, ministrica Obuljen i slični, kad u vlasti koju su oni svojom voljom izabrali sjede pronositelji istoga zla, koje je uništavalo taj Vukovar i ubilo tolike ljude i pokušalo ubiti sve ljudsko u cijelome narodu; što će u Vukovaru ti ljudi kad im je partner u upravljanju državom za koju su toliki umrli, Milorad Pupovac, koji na Dan pobjede, stvarne i jedine povijesne satisfakcije hrvatskog naroda žrtvi Vukovara, ponavlja da je ideja za koju su se ti ljudi borili i umirali nacistička reinkarnacija; što će u Vukovaru ti ljudi kad politikama koje osmišljavaju i kojima ravnaju hrvatskom kulturom, promiču redom sve antihrvatsko i suspektno, a nisu nikada ni pomisli snimiti film, deset ili stotinu filmova o pričama koje suvremena zapadnocivilizacijska povijest ne pamti, niti ih imau zadnjih sedamdeset i više godina, što će u Vukovaru ljudi i ministrica Divjak, koji dopušatju totalnu indoktrinaciju tolikih generacija studenata, učenika i hrvatskih generacija i koji političkim nasiljem štite zločin, uništavaju zov pravde i civilizacijske uzoritosti?
Nemaju u njemu što tražiti, a po prijezir nisu morali ni ići tamo.
Iako im ga nitko nije izrekao zvižducima, jest šutnjom, a to je snažnija poruka od svake druge.
Što će licemjeri u Koloni sjećanja
Zato nije pitanje biti ili ne biti u Koloni sjećanja, nego – što donosiš kao sjećanje, s kojim darovima dolaziš nad te spomenike i imaš li ih pravo svojim životom zazivati i spominjati. Zato nije pitanje treba li ili ne treba Pupovac dolaziti u Kolonu sjećanja, jer nema u njoj što tražiti nitko tko Dan pobjede ne slavi kao dan svoje pobjede. Usprkos toga što je možda i bio tada na suprotnoj strani.
Ljudska povijest je povjest pogrješnih opredjeljenja i ljudskih slabosti.
Ljudi su skloni griješiti, čitav je niz okolnosti koje usmjeravaju milijune, pa i milijarde ljudi u datim trenutcima da se svrstaju iza pogrješnih ciljeva i načina njihovoga ostvarivanja, sve je to ljudski, ali nije ljudski nakon svega reafirmirati i braniti zlo, usprkos tolikim činjenicama koje ga određuju i potvrđuju bez izuzetka.
A u Hrvatskoj upravo s tim imamo najviše problema, upravo to podupire i tolerira hrvatska država, zato je hod svakoga političara koji će predpostaviti svoju osobnu karijeru, državne i društvene benefite, i svoj komoditet načelima i ideji zbog koje su toliki umrli – licemjerstvo i ruganje. Nebitno je pri tome, koliko koji od tih političara ima presudnu moć odlučivanja, jer sudoništvo u tome je civilizacijski zločin. I potpuna suprotnost smislu žrtve Vukovara.
Da su tako sebe pretpostavljali Hrvatskoj, vjerojatno u Vukovaru nitko ne bi umro, niti bi bilo užasa kojega se prisjećamo. Niti bi bilo junaštva koje slavimo.
I zato je jedini način istinskog poštivanja svojih žrtva, a bez obzira kad su u kojemu razdoblju hrvatske povijesti nastale, sprječavanje pristupa licemjerstvu i licemjerima institucijama svoje države, institucijama koje ravnaju hrvatskom nacionalnom slobodom i srećom u konačnici.
Dok god licemjerstvo i licemjeri makar i s minimalnom mogućnošću stupaju među tisućama Hrvata u kolonama sjećanja ili uspomena, svi ćemo snositi odgovornost za nedostojno obilježavanje svojih žrtava, makar zbog toga što se ne usprotivimo licemjerstvu i licemjerima, i što ih ne spriječavamo svaki dan na svakom mjestu i u svakoj mogućoj, najsitnijoj mjeri, da ravnaju našom sudbinom.
Koliko nas god bilo u Koloni.
Jer ako naše hrvatske kolone postanu neka vrste navike, trenutnog iskazivanja osobnoga odnosa prema žrtvama i svojoj prošlosti, s neizgovorenom porukom da je to najviše što možemo učiniti, da tu prestaje naša odgovornost, a budemo tolerirali licemjerstvo i izrugivanje, i naš osobni odnos postat će s vremenom bijeg od odgovornosti, te alibi za nečinjenje. A to je na samom rubu nepoštivanja žrtve, jer žrtve nisu tražile alibi.
