Dr. Zdenka Čorkalo: Svjetina
Kad god se nađem u crkvi koja mi je usput, vidim istu sliku: na klecalu, smještenom uza zid polumračnog ugla crkve, kleči mlada žena. Sklopljenih ruku i glave spuštene na njima, uvijek me podsjeti na papu Ivana Pavla Drugog, pred crkvom Gospe od otoka u Solinu, kad je, okružen oduševljenim mnoštvm mladih, dugo na klecalu molio, promišljao i sabirao u snop bogato klasje pred sobom. Žena se ne miče, ne znam prati li svetu misu, imam osjećaj da se odmara klečući u miru i hladnoći svog malog prostora. Čim sveta misa završi ona se ustaje, prekriži i skoro prva izađe, u žurbi. Njezina nazočnost mi zna zatresti sabranost po koju sam došla, jer je prizor neuobičajen, a tih neuobičajenosti mi je krcat život, pa to svakako želim izbjeći. A izbjeći mogu tako da ulaskom u crkvu ne mislim o drugima nego o sebi ili da promijenim crkvu, bila mi usput ili ne bila. Ne odlučujem se. Ne da mi se ništa mijenjati.Od vremena moga djetinjstva i mladosti, ovo klecalo je uvijek na istom mjestu. Onaj tko na njemu kleči, pred sobom,iz velike blizine gleda u bočni, drveni dio jedne od ispovjedaonica. Nema mu gdje lutati pogled niti se zaustavljati na bilo čemu osim na razlogu koji je dočekao svoj trenutak, u kleknutom položaju. Klecalo je golo drvo, nikakvog jastučića ili bilo čega što bi koljenima ublažilo tvrdoću drva tu ne vidim, za razliku od crkvenih klupa koje imaju crveni, mekani podmetač, sašiven u jednom komadu duž cijelog mjesta predviđenog za klečanje. Svačijim kostima ležaj za koji se osoba odluči!
Po onomu što se iz profila vidi, žena je dugu, svjetlu kosu više smotala nego počešljala u mali kolut prema zatiljnom dijelu glave. Na sebi ima što i drugi mladi, hlače i nešto toplo, jednostavno, đemper ili kratki kaput s kapuljačom. Nema nakita niti išta što šuška ili se na njoj svjetluca. Sigurna sam da nisam jedina u crkvi koja misli o osobi na klecalu. Njom pokrenute misli spontano su navele i moju molitvu za ono što se u duši na klecalu događa.
Proglašenje svetima dvaju papa gledam preko TV ekrana u bolnici. Svaki čas se nešto događa, pa su prekidi praćenja događaja česti, za kojima žalim.
Dosadilo mi je stalno se mučiti u žaljenju za nečim. Gomilam sjene umjesto stvarnosti, što dugoročno ne može preživjeti. A opet, svako slamanje želje ne remeti novu želju i radovanje unaprijed. Misli mi lete na sve strane. Vidim Svetog Oca s kojim smo živjeli. Nemam osjećaj da je na drugom svijetu. Nezamisivo mi je da ga narod, tako prepoznatog, zaniječe ili izda, da se narod prometne u svjetinu. A to se upravo dogodilo Isusu na početku Velikog tjedna. Kako je to moguće? Sve je moguće! Povijest ne pamti samo Pilata kao važnog člana okupatorske sile. Ne samo to. Povijest pamti i proziva svjetinu, poziva narod i svakog pojedinca iz tog naroda, oni su odgovorni. Oni su izabrali. Oni su prebrisali u tren oka sve što su s Gospodinom godinama proživljavali i čemu ih je učio. Oni su oprali srce, što je puno gore nego kad je Pilat oprao ruke. Od koga mi sve peremo svoje srce? I do kada ćemo to raditi? Hoćemo li odvaliti kamen s tih naših sigurnih grobova?
Vidim da su mi misli pobjegle iz kućnog pritvora, postajem upaljena kao zub kutnjak, žurno moram popiti nešto protiv bola. Ali, tko može umiriti srce koje je preskočilo ogradu?
Zove me sestra s ambulante da dođem pregledati jedno dijete, nije naručeno i nema uputnicu ali je u velikoj potrebi. U očima zadržavam slike dragog mi pape s TV ekrana i za čas se stvorim u ambulanti. Vidim jedno veće dijete u kolicima koje ne miruje i dvoje mladih, muško i žensko kako ga, čučeći uz kolica, umiruju. Otvaram im vrata. Dok tražim slušalice, papir i svoj pečat, oni me šuteći gledaju i čekaju. Počne priča. Predstave se i zahvale što sam ih razumjela. Otac govori da je dijete bolesno od poroda, daje mi otpusno pismo iz rodilišta. Sada se dijete sprema na korektivnu operaciju pa im treba naš zaključak. Mole me mogu li im uskočiti i pomoći im da ne čekaju duge redove, oni će donijeti uputnice i nalaze koji su predviđeni i potrebni za djetetovu sigurnost. Slažem se sa svim, dogovaramo se i tu priči nije kraj. Čini mi se da je djetetova majka ona žena sa klecala. Svijetle kose, punđica na zatiljku, velike modre oči, mirne i hladne, lijepo lice bez izražaja, pružena ruka na izlasku mlakog stiska i mrzla. To je ona. To je sigurno ona. Bože, daj mi da budem narod, žena iz naroda, da se ne prometnem u ono drugo. Daj mi, molim te, Bože! Neka oni budu autobus a ja ugibalište za autobus, uvijek na cesti, predviđeno mjesto za zaustavljanje.
Za dva-tri dana dolazi samo majka. Provjeravamo laboratorijske nalaze. Pitam ju kako izdrži a ona odgovara da na što mislim. Ja nastavljam da mislim na to što sve roditelji prolaze s teško bolesnim djetetom. Pita me kako se, gledajući izdaleka, kako se zna jesu li zatvorena vrata i zaključana. Njezine oči me podsjećaju na lutkine, nepomične, umjetne oči. Visok je stup trpljenja u očima bez suza.
Kakva je razlika između Velikog tjedna onda i besmislenih tjedana danas? Gdje je narod koji ne da svoga, ne da na svoje, zna što je njegovo, zna gdje je živo blato okruženo zlatnom ogradom. Zna, zna a ne će! Lako je postati svjetina. Nju se pita i ona izabire.
Bila sam u crkvi. Klecalo je prazno. Žena je u bolnici, sjedi uz krevet svoje operirane djevojčice.
Dotaknem klecalo i kažem mu da se strpi, evo nje brzo natrag.
Zdenka Čorkalo
