Sveučilišni profesor, profesor emeritus, Matko Marušić je napisao, a Medicinska naklada je objavila njegovu novu knjigu, „Mi Hrvati“ kojom daje osvrt na svoj život u komunizmu, na ljude i doživljaje. Profesor Marušić u 15 poglavlja svoje knjige piše o: domu, ljudima, društvenoj zajednici, domoljublju, demokraciji, ljubavi, vjeri, školi, poslu, umjetnosti, športu, slobodnom vremenu, glazbi i smrti.  

U predgovoru knjige profesor Marušić je pojasnio razloge za pisanje knjige o svojim sjećanjima, shvaćanjima, zabludama, željama i očekivanjima. Životna priča je ispričana na 610 stranica knjige gdje je 115 pripovijetki u kojima je opisano vrijeme u kojem je autor živio.

Intelektualac Matko Marušić nam kroz pripovijetke priča o obitelji, susjedima, kolegama o životu u komunističkoj (socijalističkoj) Jugoslaviji, o svom političkom progonu, o borbi za hrvatski jezik i za državu Hrvatsku.

Vrijeme u kojem je autor knjige živio je vrijeme siromaštva, patrijahalnih odnosa u obitelji, vrijeme poštivanje vjere i tradicije, vrijeme borbe za preživljenje, vrijeme progona domoljuba i vrijeme negacije hrvatskog jezika.

Autor opisuje vrijeme komunističke diktature kada je komunistička vlast (ideologija) bila u svim porama društva. Komunistička vlast je o svemu odlučivala, sve kontrolirala te oblikovala odnose u društvu. Autor objašnjava svoje i opće svjetske zablude glede komunizma, liberalizma i konzervatizma te daje definicije i pojašnjenja što je komunizam, socijalizam, liberalizam i konzervatizam. U pripovjetkama daje plastičan opis kako komunisti sve prate preko onih koji su prihvatili komunističku ideologiju, bez obzira na razlog prihvaćanja ideologije (posao, karijera, napredovanje, želja za vlašću). Autor priznaje da je bio naivan i da je vjerovao svojim učiteljima, profesorima i komunističkim medijima tijekom školovanja te mislio da njegov otac pretjeruje (kada ga je upozoravao da je istina drugačija ali je ne smije reći). Tijekom vremena je počeo otkrivati istinu, otkrivati kako su obrazovni sustav i komunistički mediji širili laži i skrivali istinu, pa je počeo istraživati, zapitkivati, što se događalo i što se oko njega događa te je počeo slagati mozaik o svijetu u kojem živi. Otkrio je laži o Drugom svjetskom ratu, otkrio je dio istine o partizanskim zločinima te istinu o komunističkoj vladavini.

Autor je obiteljski čovjek, on voli svoju obitelj i promiče obitelj kao zajednicu u kojoj se ljubi, pati, dijeli, žrtvuje za druge. Obitelj je izvor njegova nadahnuća, najčešće spominje svog oca i zamjera sebi što ga više nije slušao i poštovao prije nego naknadno zbog svoje samouvjerenosti. Mladi najčešće ne shvaćaju da narodna mudrost i iskustvo igraju veliku ulogu u životu, obično to prekasno shvate kada se više grješka ne može ispraviti. To je takozvani „sukob generacija“ koji je uvijek postojao, postoji i postojat će.

Matko Marušić je domoljub i ponosan je da je naša generacija obnovila hrvatsku državu, za sebe kaže da je Tuđmanov vojnik što je točno. Opisuje kakvih sve Hrvata ima („mali“, „veliki“, posrbice…), opisuje svoje doživljaje s pokvarenim kolegicama i kolegama, uhljebima i karijeristima. On nikoga ne mrzi, on na svijet gleda pozitivno, ne osuđuje ali daje kritiku bez zle namjere. Priznaje da je bio naivan i da su ga prevarili, ali to je život. Lijepo je priznati svoju zabludu, to mogu samo snažni karakteri. Slabići to ne mogu.

Autor na stvari, ljude i događaje gleda iz svoje pozicije znanstvenika, sveučilišnog profesora koji je kroz pripovijetke obradio važne životne teme. Da bi se razumjeli pojedini dijelovi knjige, treba poznavati burnu hrvatsku povijest.

Autor je dao točne i sažete definicije socijalizma, komunizma, konzervatizma, liberalizma itd. Neka mišljenja će biti citirana u ovom osvrtu. Knjiga je jako dobra, lako se čita ali je preobilna i ne može se pročitati u jednom dahu, što nije ni potrebno. Knjigu treba čitati polako i pažljivo jer svako poglavlje ima poruku za čitatelja. Poglavlja se ne moraju čitati redosljedom kako su posložena u knjizi.

U predgovoru autor je konstantirao žalosnu istinu:„Hrvatska povijest se zna, ali nije poznata. Gdje je istinita, krije se, a gdje nije, promiče se…..“

Također je napisao:„Prijevaru sam naslutio u ranoj mladosti, ali nisam odmah shvatio njezine razmjere…“Prijevaru se teško moglo otkriti, a bilo je i po život opasno.

Autor je u djetinjstvu pročitao Nazorovu Zvonimirovu lađu (vidi predgovor) i ona ga je progonila tijekom odrastanja i života. Mnogo godina kasnije lađa je zaplovila i autor je napisao:

„Nismo potonuli, naša lađa nije propala. Dočekali smo povijesni trenutak da je uspravimo i razvijemo joj jedra. Najsretnija generacija u tisuću hrvatskih godina slomila je čeljust od željeza, ugasila munje i smirila oluje. Nazor je ispjevao hrvatsku istinu o patnji i nadi, a mi pjevamo pjesme o pobjedi. Izašli smo iz sjene u sjaj nove povijesti.

No željezna čeljust nije nestala. Ne može više gristi pa šapće da je naša država razočaranje, naše domoljublje zaostalost, a vjera besmislena. I da je opet moramo slušati. Zato su stihovi „Zvonimirove lađe“ dragocjeni i danas, i zauvijek. U teškim su nas vremenima hrabrili svjedočenjem da smo sačuvali vjeru i kad se ona svodila samo na nadu, a u dobrima poručuju da odanost i postojanost svaku nadu mogu pretvoriti u vjeru. Nitko nas ne može pobijediti ako naša srca to ne daju. Stoga sam se tim stihovima i ja vratio. Ova je knjiga moja ‘Zvonimirova lađa’.“

Autor opisuje svoju naivnost u svezi komunizma, on je vjerovao svojim učiteljima, profesorima a oni su ga prevarili jer ga nisu učili istini već su mu prenosili komunističke laži. Mislio je da u radničkom samoupravljanju odlučuje radnici a ne komunistička partija. Mnogi su bili lakovjerni pa i autor knjige, bili su zaslijepljeni komunističkim lažima:„Komunisti su o svemu lagali jer se njihova izobličena ideologija odnosila na sve aspekte ljudskih života, a nekomunisti  jer nisu smjeli otkriti ni jednu istinu o svojim lažnim životima…“ (str. 2.).

„Toga ja uopće nisam bio svjestan! U školi, gdje mi je bilo najljepše i najdraže, gdje sam se osjećao ravnopravnim i poštovanim, učili su me da bi moj narod bio zločinački da ga komunizam nije spasio, da moji svećenici pod „mantijom“ kriju noževe za klanje, da su moji roditelji simpatični ali neuki i da sam ja siromašak kojega samo prosvijetljenost može spasiti. Podmetnuli su mi tuđe pisce pod moje, a moje su zatajilii zabranili, izmijenili su ime mojeg materinja jezika i zabranili dio riječi koje mi je majka govorila.„

U prvom poglavlju, Godine začađenog stakla, autor piše o socijalizmu i komunizmu (Pospani Sotona, str. 39.):

„Bijeda, nepravda i iskorištavanje slabijih dobro su uočeni, ali ideja da se oni mogu iskorijeniti silom sasvim je luda. Komunistička ideja je na katoličku tradiciju brige za siromašne nakalemila lenjinsku nemilosrdnu borba za vlast i, prije svega, zatiranje Kristova učenja o sućuti, oprostu, pomoći i uzdanju u ono Božje u čovjeku, koje ipak daje nadu, čak i racionalnu. Tako se u komunističkoj misli bez napora miješa ljubav prema bližnjima i spremnost na masovna ubojstva, briga za siromašne i zatiranje bogatih, fanatična odanost vođama i izdaja braće i roditelja, iskrena ljubav prema revoluciji i laži najgore vrste, krivotvorenje povijesti, nadmoćni prijezir prema znanosti i bolesna mržnja prema vjeri, poniznost prema jačima i okrutnost prema slabijima, ispovijedanje i denunciranje i, naposljetku, forma bez sadržaja i sadržaj bez forme.“

Autor pojašnjava što je komunizam, socijalizam, liberalizam i konzervatizam. Jako dobro opisuje kako komunisti sve prate preko onih koji su prihvatili komunističku ideologiju. Postoje različiti razlozi prihvaćanja komunističke ideologije: posao, napredak u karijeri, dobivanje stana, vlast i ostalo.

Profesor Marušić priznaje svoju naivnost, svoje lakovjerje iako ga je njegov otac upozoravao da nije tako kako ga uče. Otac ga je htio zaštititi i nije mu htio kazati istinu o komunističkoj vlasti, komunističkim zločinima i načinu vladanja. Tijekom vremena autor otkriva malo pomalo istinu i shvaća koliko je otac bio u pravu, povezuje fragmente i dolazi do tužne istine o zločinačkoj ideologiji.

Lijepo je kada čovjek javno prizna svoje zablude i kada se potrudi doći barem do dijela istine o zločinačkoj ideologiji. Evo nekoliko citata iz knjige:

„Ni u snu nisam sanjao da je bilo pobijeno nekoliko generacija domoljuba, sposobnih i učenih ljudi, i da se u gradovima rađaju djeca komunističkih pobjednika i njihovih pristaša koja me u masi zanemarenih i neukih poput mene privlače za igru i druženje. Oni malobrojni iz kulturnih, ali obilježenih obitelji nisu se otkrivali zato što su im kod kuće istinu tajili ili su ih ustrašili da će nastradati ako progovore. Tko je preživio nije o svojemu životu pričao, a za one koji su umrli i najdraži su tajili kako su i zašto su umrli. Za prvu osviještenost trebalo više od dvadeset, a za potpuno i više od trideset godina..“ (str. 2-3.)

„Publicirao sam komplicirane stvari u svjetskim znanstvenim časopisima, a nisam znao kako je pobijena hrvatska vojska, što je Križni put ili kako su umrli Ivo Pilar, svećenik Juraj Gospodnetić i književnik Mile Budak.

Polako sam sastavljao slagalicu, zapravo mi se ona više sastavljala sama, na rubovima svijesti, na prepoznavanju laži i kontradikcija, nelogičnosti i preskakanja objašnjenja, ali nikad mi se strahota prevare nije dokraja i naglo otvorila. „ (str. 2.)

„Nikad se nisam pomiriti sa smrću milijuna Ukrajinaca koji su u vlastitim domovima umirali od gladi gledajući svoju djecu kako umiru od gladi, ni sa smrću dvjesto tisuća hrvatskih vojnika nakon što su se predali. I još toliko civila! Ni sa smrću, ni sa životom Olge Hebrang. ..“ (str. 3.)

„Mi mlađi nismo ni znali što je demokracija; mislili smo da je to ono što mi živimo. U neznanju nam nije nedostajala sloboda govora, jer nismo shvaćali da ona podrazumijeva slobodu političke misli i povijesne istine; bila nam je slobodno govoriti o nogometu, a nešto poslije i o djevojkama; o  nogometu otvoreno, a o djevojkama potajno..“ (str. 7.)

„Danas se sve to čini nemogućim i smiješnim, toliko da oni koji komunistički socijalizam nisu živjeli misle da radi o šali. Teror koji se zbio ne mogu ni zamisliti, a nisu iskusili ni koliko lako siromašni i umorni prihvaćaju zamisao o jednakosti i pravu na bolji život, jer im se čini da ona govori upravo o njima. Dovoljna je i jedna ljudska slabost, jad poniženih, lijenost neukih, oholost glupih, ali i neodlučnost poštenih, da pred nejasnom nadom imaginarne političke slobode postanu nevažne i vlast se preda u ruke onima koji tvrde da će biti zajednička.“ (str. 10.)

Autor opisuje svoja sjećanja na pojavu Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika (1967. godine). Opisuje neugodnosti zbog svojih natpisa i izričaja. Autor nam, također, opisuje borbu za očuvanje hrvatskog književnog jezika 1989. godine:

„Godina 1967. bila je jedna od stotine izgubljenih bitaka za hrvyatski jezik, a upravo je bitka za hrvatski jezik povijesna majka svih hrvatskih domovinskih bitaka, ustrajnost čežnje i otpora, izražaj ukorijenjenosti kulture u hrvatskom biću i jezika u njegovoj kulturi. Bitka 1967. je izgubljena, ali samo taj čas, samo tih nekoliko godina. ..“ (str. 17.).

Matka posjećuje kolega s posla, komunistički aktivist pa mu kaže:„Napisao si ustašku riječ „izbivati“ Ja je nikad nisam čuo . Nitko je ne upotrebljava. Otkud ti? Iz emigrantske literature? Čak mu citira kompromitirajuću rečenicu, napisao si: „Putovanje je izbivanje iz vlastitog života“. (str. 20.).

Novi nasrtaj na hrvatski književni jezik 1989. godine kada se poistovjećuje hrvatski sa srpskim jezikom pa se traži da se hrvatski književni jezik definira kao „hrvatski ili srpski“.(str. 21.).

„Pritisak na hrvatski jezik s vremenom nije slabio, nego jačao. Negdje 1989. partijski intelektualci, čiji se sastav razumije sam po sebi, su došli na ideju da se ustavna definicija hrvatskoga književnoga jezika kao službenoga u Hrvatskoj zamijeni definicijom „hrvatski ili srpski“. Hrvati su pružili otpor, ali on je bio preslab da išta promijeni. Prijedlog je upućen Saboru na glasovanje i raspravu.“

„Dan prije glasovanja u Zagreb je doputovao srpski predsjednik Milošević i na odgovarajućim mjestima i na televiziji tražio da se prihvati prijedlog koji smo mi po kavanama nazivali „hrvatski ali srpski“. Nitko mu se nije usprotivio…“ (str. 21.)

„Sedam se puta glasovalo o promjeni naziva službenog jezika u Republici Hrvatskoj i nije se moglo postići većina potrebna za promjenu…“, pa prijedlog nije prošao.

„Bezobrazno i hladnokrvno srpski je jezik osvajao naše knjige, domove, škole, politiku i kulturu, napose kulturu. Kulturu je lako silovati jer se može oprijeti samo riječima, a riječi je lako zametnuti i krivotvoriti. Kultura je napučena ambicioznim i nadarenim ljudima, nesigurnima jer ne znaju koliki im je dar i nepouzdanima, jer sanjaju o osobnoj slavi. A slava je skliska mjera uspjeha zato što je varljiva i lažljiv, nevjerna i razmažena, na kupnju i na pradaju, licemjerna i nemjerljiva. Netko je znao da će nas pobijediti ako izdamo vlastiti jezik i vlastitu kulturu.“ ( Str. 17.).

„Samo u borbi za hrvatski jezik hrvatski se intelektualci nisu popustili ni u jednom miru, ni onda kad im je mir bio nametnut ratom. Oni se dijele na desne i lijeve, a srednjih je toliko malo da nisu ni bitni. Desni su potisnuti u provincijske gimnazije, male knjižnice i pismohrane; oni ne čitaju trendovske knjige, a bili su isključeni iz politike, pa ih nije bilo, a ni danas ih nema, u medijima,u javnim raspravama ni među nagrađenima, ali su brojniji i zaštićeni u sjeni zanemarenosti, prezira i progona i tamo onda mirno čuvaju blago hrvatskoga jezika. Lijevi su uspješniji, glasniji i vidljiviji, na boljim poslovima i u trendu suvremenosti koja se svodi na ljevičarenje. Nagrade daju jedni drugima i jedni drugima pišu panegirike, politika ih citira i stvara se privid da su oni ta sol narodne kulture.“ (str. 17-18.)

Autor dalje piše o studentskoj buni u Beogradu 1968. godine koja se proširila i na Zagreb. Radilo se o srpskom pokušaju nametanja srpske hegemonije. Piše o prevrtljivosti ljudi koji su preko noći promijenili mišljenje (str. 26.). Također malo piše o Hrvatskom proljeću 1971. godine (str. 29.): „Nije bilo teško znati da će propasti, ali smetalo me je što se u propast srlja i što se ne misli što će se raditi kada dođe protuudar. A tko nije znao da će protuudar doći, nije se tada niti ikada politikom trebao baviti. „

Prof. Marušić opisuje svoj politički progon koji pokazuje kako kolege, ljudi u akademskoj zajednici, mogu biti jadni: „Možda su najzanimljiviji bili članovi Savjeta Fakulteta, čiju su većinu činili ugledni profesori, listom pristojni fini ljudi, nekomunisti, neki čak i antikomunisti. I oni su glasovali protiv potvrde mojeg izbora. Ipak, Studij je bio spašen i dobio je novoga voditelja, koji ništa nije radio, ali jest podržavao opstanak  Studija. Nije mi bilo žao što nisam postao prodekan, a jest me mučilo što sam naučio o ljudima.“ (str. 37.).

Autor je obiteljski čovjek i kroz cijelu knjigu se provlače priče o događajima u obitelji, „sukob generacija“ koji je neminovan u svakoj obitelji: Mladi su obično puni sebe, samouvjereni a često i nezahvalni. Mladi ne shvaćaju, ne prihvaćaju narodnu mudrost koja se prenosila s koljeno na koljeno. Često se grješke ne mogu ispraviti jer roditelji umru i ostaje žal što smo bili svojeglavi.

Domoljublje autora se također provlači kroz cijelu knjigu. Profesor Marušić je ponosan na činjenicu da je naša generacija, pod vodstvom dr. Franje Tuđmana, uspjela obnoviti hrvatsku državu, za sebe kaže da je Tuđmanov vojnik, što je točno.

Autor opisuje kakvih sve Hrvata ima po pitanju domoljublja, pa navodi: „mali Hrvati“, „veliki Hrvati“, „nikakvi“, „posrbice“…

Autor opisuje neke životne situacije, odnose s kolegama tijeko studija, za vrijeme rada na fakultetu, u vrijeme kada je bio dekan medicinskog fakulteta. Opisuje neodgovorne kolege, uhljebe i karijeriste. Nema jala, nema mržnje već autor gleda pozitivno na ljude i događaje (rekao bih naivno). Istina daje kritiku kroz priču, humor, nema zle namjere. 

U drugom poglavlje, Naši ljudi, autor piše o značenju pojma čovjek, o Zemljacima, Konzervativcima, Liberalima, Srbima, Domoljubima, Ustašama, Komunistima iNepoznatim. Evo nekoliko citata:

„Svi ljudi jesu ljudi, ali to nije dokaz da je i svaki čovjek – čovjek. Čovjekom se ne postaje samim rođenjem, nego još nečim, čovječnim, čovječjim. U našoj je kulturi riječ „čovjek“ titula, a ne obilježje. To je nešto više, mnogo više, od jedne taksonomske razine u razumijevanju biologije živoga svijeta.

Razliku sam vidio svojim očima i čini mi se da je dobro to istaknuti i posvjedočiti“. (str. 46.)

Čovjek: „Premda čovjek nije savršen, pače je i na svašta je spreman i svašta zna činiti, pod pojmom čovjeka misli na najviše ljudske vrline, koje čovjeka čine bitno različitim od životinje, a onda i stvorenjem kojemu je Bog udahnuo svoj duh uzvišenosti, spoznaje, savjesti, časti, milosrđa i žrtvovanja. Jako je važno da čovjek bude čovjek, ne samo po obličju, nego i po duši i djelima.“ Str. 47.)

O novcu:

„Možda je najzanimljiviji novac. Nikad nisam uspio do kraja razumjeti važnost novca u ljudskim odnosima jer sam prednost u odlučivanju davao časti i poštenju, a onda objektivnosti i logici. No, novac je jači od svih njih. Jednom sam bio u situaciji da šezdeset uglednih ljudi glasuje o mojoj krivnji, a ja sam dokazao da te krivnje nema i da je sve rečeno protiv mene konstrukcija i laž.

Prije glasovanja je lagala jedna dobra kolegica, znanstvenica i kršćanka, meni u lice i svima koji su slušali, a od kojih je barem njih četrdeset znalo da laže. Poslije glasovanja, dokumente koji su dokazivali laž sakrila je jedna druga kolegica, kršćanka, znanstvenica i prijateljica. Svi osim jednoga glasovali su protiv mene, a ja nikako nisam mogao dokučiti zašto. Pripisivao sam to strahu od vlasti koja me progonila, a poslije sam otkrio da se radilo o novcu, o velikim i stabilnim sumama koje su dugo dolazile bez ikakvih ulaganja i rizika.“ (str. 58.)

O liberalima:

„Liberali su obično bivši komunisti.“; „Nije liberal liberal zato što je liberalan, nego da sebi ugodi.“;

Ni demokratski izabrana većina ne smije odlučivati bez manjine. To bi bila diskriminacija manjine. Zato je nužna liberalna demokracija. (str. 60.)

„Svako opiranje liberalizmu nazadno je, a nazadnost automatski vodi u fašizam, samo što se sada zove neofašizam, jer je stari fašizam poražen.“„Neofašizam je kad većina polaže pravo da donosi odluke koje ne odgovaraju manjini, pa manjini treba zaštititi ljudska prava.“(str. 60.)

„Danas se liberali predstavljaju kao progonjeni borci protiv tlačenja građana od strane države, a onda pišu zakone, tuže i sude, i još se nazivaju stupovima demokracije i zaštitnicima ljudskih prava.

Onoga tko im se usprotivi čeka izopćenje iz društva naprednih i uglednih, dakle sa sveučilišta, javnoga života i spominjanja. Blaža kazna, više neformalna, je nepodnošljiva lakoća proglašavanja ljudi fašistima i talibanima, s hrvatskim jezičnim novotarijama klerofašizma i katolibanstva. Odrastao sam i živim u kraju gdje se puno i maštovito psuje, ali tako teških izmišljenih riječi nikad nisam čuo. Najblaža kazna je uklanjanje iz javnog života, što je lako, jer liberali neometano vladaju medijima, sveučilištima i izdavačkim kućama.“ (str. 62.)

Treba pročitati autorove poruke i dobro razmisliti o njima da izbjegnemo nove pogrješke u životu.

U poglavlju o vjeri (treće poglavlje) istaknuo bih:

„Ukratko, ako Boga ima, i znanost je od njega, a ako ga nema, religijske su zakone izmislili ljudi na sliku i priliku svojega iskustva koje uključuje i znanstvenoistraživačke spoznaje, ovisne o danom stupnju razvoja znanosti i tehnologije. I sada se, tisućama godina poslije, nađe neki pametnjaković koji sasvim uvjereno kaže „Nema Boga, sve je to izmišljeno i služi kao opijum za narod“. I pritom se poziva na znanost, ne shvaćajući ni znanost, niti da tako sâm sebe proglašava pametnijim od svih mudraca i znanstvenika svjetske povijesti.  A onda nudi marihuanu.“ (str. 95.)

Život

„Bez vjere nema nacije, bez nacije nema slobode, a bez slobode nema života. Ne znam baš vrijedi li to kao prirodni zakon, za svu povijest i sve narode, ali za Hrvate je to živa istina koju svjedočimo i danas. Ta se tvrdnja mnogima ne će svidjeti, ali ja je moram izreći. Ako je točna jako je važna, a točna je ako sam u onom malom isječku hrvatske povijesti koju sam živio išta vidio u svjetlu istine i iskrenosti i zaključio nezavisno, bez pritiska, dugova, prijetnje i licemjerja. Možda to mišljenje nije važno za nove generacije i za novi svijet, ali za mene jest, jer mi objašnjava zašto sam takav kakav sam. A to je svakom čovjeku ipak najvažnije, premda je čovjek malokad svjestan što je za njega najvažnije.“(str. 123-4.)

Autor piše (četvrto poglavlje) o domoljublju i shvaćanju domoljublja od pojedinaca, skupina Hrvata.

Priča o ustašama je bila propagandnog karaktera jer u Hrvatskoj nije bilo ustaša kada je autor živio, uglavnom su ubijeni na Bleiburgu i na Križnim putovima, a malo ih je izbjeglo u inozemstvo. Komunistima su ustaše trebale da bi pisali lažne optužnice i micali neistomišljenike. Autor je htio upoznati te krvoločne ustaše ali je imao poteškoća jer ih nije bilo već su samo bile priče rodbine o njima.

Autor razlikuje više vrta domoljubnih Hrvata: žestoki Hrvati, veliki Hrvati (kojih je malo jer su uglavnom izginuli, nestali). Slijedi pripovijetka o jednom, takvom Hrvatu koji je od Staljingrada došao pješice nazad kući.  Autor želi saznati istinu o Drugom svjetskom ratu ali nailazi na poteškoće jer nema izvornih sugovornika, ljudi se boje kazati istinu o tome što se događalo tijekom Drugog svjetskog rata i kasnije tijekom komunističke diktature.

Tko su pravi Hrvati? Za neke su to bili mačekovci. Banovina Hrvatska unutar Jugoslavije je utopija.

Autor nam pripovijeda dvije tužne priče o stradanju domobrana koji nisu ništa loše uradili a partizanština ih je ubila. Jedna je skupina mala a druga o dvista mladića

Autor piše o slabim Hrvatima, posrbicama:

„Samo su posrbice ostali to što su bili i u Jugoslaviji: Jugoslaven . Vidjevši da ih je malo, a da ih inozemstvo voli, okrenuli se učenju engleskoga nastojeći postati prevoditelji inozemnim mirotvorcima koji su se naselili po obroncima Medvednice. Nijedan nije poginuo, ni od neprijateljske, niti od naše ruke. Tako im se udiou ukupnoj poslijeratnoj populaciji povisio, a dojam njihove rasprostranjenosti pojačava njihova sklonost glasnoći, napose u medijima, ukoje prodiru metodom osnivanja nevladinih organizacija za bilo koji oblikljudskih, životinjskih i biljnih prava.“(str. 154.)

„Posrbice su se preobrazili u demokrate, zamijenivši komuniste koji su otišli u diplomaciju, a Srbi su se podijelili u dvije nejednake skupine:školovane građane koje zanimaju samo mir i ljudska prava i ratnike protiv hrvatske države koji su opet neuvjerljivo glumili partizane.“ (str. 155.)

Profesor Marušić piše o hrvatskom jeziku (Zašto volimo Hrvatsku):

„Hrvatski je jezik potiskivan, iznakaživan i progonjen srpskim imperijalizmomsto pedeset godina. Kroz to se vrijeme pokvario i promijenio toliko da seviše ne može vratiti točno na svoje prave korijene.No može se bitno popraviti i očuvati, sustavnim, stručnim i domoljubnim naporom. Jezik nije politika, nego znanost. Nemam ambiciju ni popravljati niti stvarati hrvatski jezik, ali ustrajem da se politika , napose ona koja se već u toj temi pokazala kao nasilna i neprijateljska, ne miješa u znanost o jeziku.“(Str.135-6.).

„Jezik je osnova kulture, kultura temelj identiteta, a identitet jamstvo opstanka.“ (str. 136.)

Prof. Marušić piše o kući (5. pogl.) On voli svoj dom, svoju obitelj i u poglavlju Dom opisuje filozofiju članova šire obitelji po pitanju nasljedstva, načina i mjesta života. Opisuje siromaštvo i teške prilike koje ljude čine gorima nego što bi mogli biti. Svađanje oko djedovine, golog kamena, je uobičajeno, to je dio životne filozofije našeg čovjeka gledajući racionalno sve je to bespotrebno. Također je opisao neslaganje unutar obitelji gdje više članova ne želi živjeti zajedno. Autor je opisao stambene prilike svoje obitelji, kako su živjeli skromno ali složno, kako su pomagali svojoj rodbini koja je dolazila u Split. Pričao ododijeljenom stanu njegovu ocu je priča o otkrivanju istine, tko upravlja u poduzeću (društvu) Autor je opisao kako se djedovina dijelila i kako se oko kamenjara vode duge i bespotrebne rasprave. Opisao je kako su podigli svoju kući, kako su je nadograđivali i kako su bili sretni na svome.

Matko Marušić lijepo piše o školi (6 poglavlje), važnosti škole za sticanje znanja, ljubavi prema školi ali spominje i svoje razočarenje školom, svojim profesorima koji su namprenosili komunističke laži, koji su nam skrivali istinu o domovini i važnim sinovima domovine. Citat:

„Da, lagali su mi u školi, puno i sustavno. Kad o tome mislim općenito, načelno, budem ogorčen, ali i zbunjen: tko je toliko nečovjek da to djeci radi, i to profesionalno, za plaću, poziciju, društveni ugled i, naposljetku, a to sam tek mnogo kasnije shvatio, i za političku moć, bijednu moć koja se ne može izraziti nego bijedno većom mjesečnom plaćom?“(str. 202.)

Tužna vrba

Priča o komunistički indoktriniranom školstvu (Tužna vrba), četvrti razred gimnazije:

„I tako jednog dana, na jednom popodnevnom satu, dok se neopravdano splitsko nebo smrkavalo zbog oblaka i zbog istjecanja dana, profesor je došetao pred ploču i napisao (imao je sitan, ali lijep i čitak rukopis) „Srbe na vrbe“….Zatim je polako, šutke napravio krug po učionici i nehajno sjeo u zadnju klupu…“ (str. 220-1.)

Autor, učenici šute i pitaju se: Što je profesor htio?

„Profesor nije ni očekivao da nešto kažemo; vješto (nadareno, rekoh) je odredio vrijeme intervencije, ustao, došao do ploče i ispod te rečenice dopisao: Alojzije Stepinac.”

Tako su oni podučavali učenike!

Međutim, „Iznenada se, međutim, takoreći niotkud, pojavila jedna američka povjesničarka, inače Židovka iz Sarajeva, tvrdeći da je upravo ona osobno našla daje taj isti Alojzije Stepinac učinio toliko dobrih djela, i u Drugom svjetskom ratu spasio toliko Srba i naravno Židova da je stvarno svet čovjek, svetac.“ (str. 223.)

Evo nekoliko citata iz knjige, o ambiciji, o znanosti:

„Ljudi u znanosti traže tri stvari: slavu, novac, ili sklanjanje u zavjetrinuugodnoga nerada koju neznanstveno okružje ne prepoznaje, pa život budeprazan, ali ugodan i siguran. Prazninu mnogi ne prepoznaju, ili im odgovara.A neki se ambiciji odaju bez razuma i mjere, misle samo na slavu ili novac igrabe bez suzdržavanja. Znanstvena ambicija treba uključivati slavu, novac iugodu, ali s mjerom. Treba uravnotežiti ambicioznost i sposobnost.“( str. 227.)

Visoko znanje

„U svojemu učenju neprimjetno sam dospio do točke na kojoj sam osjetioda što više znam to manje znam. Što su drugi više cijenili moje znanje, to samga ja cijenio manje. To nije bila skromnost, ni prava niti lažna. Bila je to procjenaznanja s pomoću velikoga znanja, gdje se jasno vidjelo koliko bih punomorao znati, a koliko malo od toga znam, a i ono što znam dijelom je praznoznanje, a dijelom neznanje.“ (str. 235.)

U sedmom poglavlje profesor Marušić piše o poslu od kojega čovjek živi:

„Tako oko posla, kao i oko ljubavi, vlada kaos nedorečenih stavova, želja i informacija, a napose životne prakse koja poslenike ne usrećuje. Ljudi se znaju hvaliti da imaju dobar posao, kadšto i dobro plaćen, ali svejedno na posao odlaze stisnutih zubi, previše vole praznike, blagdane i bilo kakva skraćivanja radnoga vremena, toliko da ga često i sami skraćuju, s objašnjenjem ili beznjega.“(str. 243.)

„S padom komunizma radna se etika nije popravila, jer se nije popravila ekonomija, a kako bi se i popravila kad je tradicija posao učinila nužnim zlom. Sloboda govora probleme je samo zakomplicirala, jer više nije bilo Partije da kontrolira sindikate i narod, pa se nerad branio, i odgovornost prebacivala na državu žešće nego prije. Začarani krug reagiranja slabim radom na slabe plaće nije dopuštao oporavak gospodarstva, ali nitko se nije usuđivao izreći istinu.

Komunistički ideološki pristup postao je smiješan i samim komunistima, a okrutni kapitalistički sustav objektivnoga plaćanja za učinjeni rad, čak i ne računajući eksploataciju čovjeka po čovjeku, nije se smio ni spomenuti, jer to načelo gotovo nikome nije odgovaralo. Rijetke uspješne ljude smatralo se kradljivcima, što često i nije bilo daleko od istine, a radnička prava su proširena, za svrhu privlačenja glasača. No prava nisu mogla povećati plaće, nego su dodatno olakšala nerad, iako to nije smanjilo umaranje na poslu.“ (str. 245.)

Pripovijetka Dobar posao:

„Dok nisam postao dekan, ljudi su mislili da imam loš posao, a kad sam to postao procijenili su da sam se napokon dokopao dobroga posla. Na kraju se hoće pokazati da to jest dobar posao, ali do te je točke bio dugačak, vijugav i bolan put. Za tu bol sam najvećim dijelom kriv upravo ja, prije svega zbog zanemarivanja drevne mudrosti da čovjek ne bi trebao učiti na svojim nego na tuđim iskustvima. Str. 257.

– Napisao si „tko radi ne treba se ničega bojati“. Jesi li ti lud?

„Zapravo jesam, tako što sam se, privatno i ne imenujući nikoga, potužio rektoru na veći broj takvih i sličnih slučajeva i pitao ga za savjet.

– Pusti im to. To ti je mali novac, a oni su navikli na takve beneficije. Budeš li u to dirao svi će se okrenuti protiv tebe. Pritisni ministarstvo da ti dade više novca. Nađi neku vezu u Zagrebu ako treba, doktor si. A svoje ljude ne diraj. Na kraju krajeva oni glasuju za tebe.“

(str. 260.)

„– Svi koji rade na klinici i na fakultetu dobivaju dvije božićnice! Kakav si ti dekan ako to ne znaš? Naš sindikat se je davno izborio za to. Ali ne zovem te radi toga; božićnicu mi moraš isplatiti, ali zovem te jer sam čuo da si odlučio isplatiti svima istu božićnicu. Ne mogu svi dobiti istu božićnicu, čistačice i profesori, to je apsurd. Božićnica se isplaćuje kao postotak plaće. Ako to napraviš, naš sindikat će te tužit’! (str. 261.)

Rektor je kolegi dao riječ, a on je svojim poznatim šarmom, lijepim i jasnim glasom i neprirodno jakim darom za uvjerljivo laganje, po čemu će u hrvatskoj javnosti postati legendaran kad se popne do ministra, a ne skine se s televizije, rekao:

– Kolega Marušić je u pravu, ali i mi moramo odnekud zaraditi novac za naš fakultet.“

(str. 263.)

Tako se to radi u Hrvatskoj. Autor opisuje apsurdne protuzakonite zahtjeve. Ne zaboravimo da protuzakonite zahtjeve imaju intelektualci, znanstvenici na fakultetu! Citat str. 264-265.:

„Međutim, na sjednicama velikog broja ljudi koji o sebi misle visoko, demokracija i poštenje se ne slažu dobro. I za tu sam se lokaciju zarekao da ću biti koncilijantan, pun razumijevanja i tolerancije i promišljen, tako da vijeće radi učinkovito, na dobro fakulteta, a da se nitko ne ljuti, napose ne ja.“

Str. 265. „– Ne možemo se ugledati ni u koga, nego u zakon – kažem ja, savršeno koncilijantan, pun razumijevanja i tolerancije – na kraju ja potpisujem isplate i odgovornost je na meni.

– Onda predlažem da glasujemo – reagira kolega koji vodi tu fakultetsku aktivnost. Dobiva aplauz.

To je prokušani postupak hrvatske akademske zajednice, provjeren i dokazan u bezbroj primjera: dekan doista potpisuje sve odluke i isplate, ali ako ih provuče kroz glasovanje na vijeću, nestaje svaka nelegalnost, apsurd ili šteta, jer iza odluke tada stoji nekoliko desetaka uglednih ljudi za koje se ni pojedinačno, a navlastito ne skupno, ni pomisliti ne bi moglo da rade išta štetno, glupo ili nelegalno. Sustav glasovanja na vijeću srčika je zaštite hrvatske akademske korupcije. Zato se ne dam na lijepak i kažem:

– Dok sam ja dekan, na ovom se vijeću ne će glasovati o poštovanju državnih zakona. O tome se glasuje na Saboru, a ne na fakultetskom vijeću.“

Citat, str.267.:

„– Ali mi imamo pravo na dekanski rok.

– Prvo, nemate pravo, jer on nije predviđen ni u statutu sveučilišta niti u statutu fakulteta. Drugo, ako je to dekanski rok, to znači da ga daje dekan, a vaš ga dekan ne daje nego poštuje zakon. To sam, naime, ja.“

Str. 268. „Dok sam ja dekan, na ovom se vijeću ne će glasovati o poštovanju državnih zakona.“ Izjava da će studenti dobiti dekanski rok samo preko mojega mrtvoga tijela nije imala nikakav štetan učinak, jer ga nakon mene ni jedan dekan nije propustio dati, pa nije bilo potrebe za nasiljem.“

Autor u osmom poglavlje piše o slobodnom vremenu, 6 pripovjedaka. Opisuje kako su ljudi imali svoju jednostavnu i jeftinu zabavu igranja: briškule, trešete i drugih kartaških igara. Autor opisuje kako se igra i kakav je tko bio igrač.

Gosti obitelji su također uključeni u igru što igri daje posebnu draž.

Pišući o ljubavi (9 poglavlje) autor navodi opis Svetoga Pavla:

„Ljubav je velikodušna, dobrostiva i ne zavidi; ljubav se ne hvasta i ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje,svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nikad ne prestaje.“ (str.314.)

Evo autorovih navoda o umjetnosti

„Zloporaba najviše dolazi iz politike i ekonomije, ali ni sama umjetnost nije nevina. Ima bezbroj načina na koje politika može zlorabiti umjetnost, ponajprije da je stavi u svoju službu. A samo je jedan način da to učini ekonomija, tako da se vrijednost umjetnosti precijeni i onda se ona prodaje kao lažna roba. Tu nije važan gubitak onih koji plate previsoke cijene, nego to što lažnevrijednosti kvare ukus i izobličuju svetost ljepote.

Najviše zla umjetnost nanosi sama sebi, zbog taštine i ambicije. Obje postoje i u svim drugim oblicima čovjekova života, ali u umjetnosti su opasnije zbog subjektivnosti kriterija. Taština i ambicija u umjetnost guraju djela koja nisu dovoljno vrsna umjetnost ili djeluju iskrivljujući kriterije, šaljući nečasne poruke i zlorabeći ljepotu za zadobivanje moći. Najnetočnija i najštetnija tvrdnja je ona da je zadatak umjetnosti da provocira! Ne, zadatak umjetnostije da svijet i život naprave ljepšim i plemenitijim. To ne znači da umjetnost ne treba propitivati i ružne i tužne strane svijeta i života, ali ne vidim kako bi ih mogla mijenjati nabolje time što ih izobličuje na gore.“ (str. 374.)

U devetom poglavlju Matko piše o športu i šahu.

„Šport nekritično promiču bezbrojni javni radnici, svi psiholozi, sociolozi, mladi i stari, crni i crveni, a napose zeleni i nutricionisti, ali nikad za tu promidžbu ne navedu onaj pravi razlog, nego samo krive. Šport je navodno jako zdrav, pa se ne spominju posljedice koje ga prate. Škola strada u svakom slučaju. Djeca imaju nježna tijela koja rastu i razvijaju se i po njima ne bi trebalo mlatiti niti ih ičim previše opterećivati. Izlika da se svime treba bavitiumjereno mogla je doći samo i upravo od ljudi koji se ne bave športom. Šport je ipak u svojoj prirodi natjecanje, a natjecanjem se čovjek (normalan čovjek) ne može baviti umjereno.“(str. 443.)

„Šport nas najranije, najbolje, najmanje bolno i s najmanje posljedica uči podnijeti poraz i pobjedu. Ah, kako je teško podnijeti poraz!“(str. 443.)

„Trijumf nad pobijeđenim gori je od tuge pobijeđenoga. Ako si ponizio protivnika, nikad ti ne će oprostiti, a ako si mu se rugao, naći će priliku da ti vrati i u stvarima koje bole više nego športske. Ako si ukrao uvijek će te krađa gristi, ne zato što ćeš u pakao (hoćeš, svi

će, osim Bibe), nego što nisi pobijedio, a moraš tvrditi da jesi, i još se time ponositi. Naposljetku, mnogo godina poslije, neki će ti bijedni civil reći „pa njih nije ni bilo teško pobijediti, zapravo su bili jako slabi“ i – propade i časna i čista pobjeda.“ (str. 443-4.)

Navod iz pripovijetka Igranje vatrom:

„Vojo je bio iz Beograda, sin vojnoga lica (vrlo visoki čin), ljepuškast i mio, obrazovan i kulturan, s djevojkom iz Dalmacije, isto obrazovanom i kulturnom, Hrvaticom, a jako antifašistički osviještenom. S vremenom je čovjek mogao prepoznati da je Vojo aktivni komunist i politički jako naklonjen Beogradu; tada je to značilo da je na jedan nemarno zakrinkan način veličao druga Tita i Komunističku partiju Jugoslavije i da je načelno mrzio sve nacionaliste, ali navlastito hrvatske, a od njih najviše svećenike Katoličke Crkve i ljude iz krajeva koji su bili zaostali i ostali u katoličanstvu i nacionalizmu, u pritajenoj kontrarevoluciji koja nije bila dotučena i koja je samo čekala svoju priliku.

Ovako ili onako, zbog mojega rado isticanog podrijetla iz tih zapuštenih krajeva, gorljivog pristajanja uz Deklaraciju o hrvatskom književnom jeziku, ili što me dobronamjerno neoprezno kritizirao neki od mojih prijatelja komunista, Vojo je bio siguran da sam ja hrvatski nacionalist, dakle ustaša. (str. 488.)

„I moji najbliži prijatelji Hrvati komunisti smatrali su me nacionalistom, za što nisu imali ni jednog dokaza osim što su osjećali moju žestinu. Oprez u riječima tu nije mogao prikriti plamen u duši. No oni me nisu progonili, barem ne tako da bih toga bio svjestan. Vojo je bio drukčiji od njih i nije ni glumio argumente, nego je odmah udarao na moje prisebno dozirano ali uporno zagovaranje hrvatske povijesti, jezika i prava. Drugi su me samo ismijavali ili ulazili u blage svađe, a on je sva moja stajališta odmah ocjenjivao kao ustaška i time kao najveću opasnost kvaliteti života u socijalističkoj samoupravnoj Jugoslaviji, za koju su svi oni smatrali da je vječna. I meni se činila neuništivom, barem našim slabim hrvatskim snagama, ali nekako sam se nejasno nadao da će se nešto dogoditi i svoju sam strategiju političkoga preživljavanja sveo na opstanak, a da tu nadu ne izdam. Bio je to kao neki neprijatan san a bez buđenja i bez plana, s nadom koja je bila prkos i ljubavlju koja je bila očaj. Ništa više od toga, ništa pametnije od toga.“(str. 488.)“

„Moji tekstovi na ekavici i ćirilici – ja to ne ću dopustiti. Ili skidajte ili neću doći na doček!“

„Uvjeravale su me da živimo u jednoj državi, da u njoj vlada bratstvo i jedinstvo, da je to jedan te isti jezik (to mi je dodatno palilo živce), da smo ćirilicu učili od prvoga razreda osnovne, da je Vojo iz Beograda i ima pravo pisati kako piše, da je to moj nacionalizam, znam li ja što su ustaše radile u Jasenovcu, znam li ja koliko je nacionalizam opasan i neljudski, znam li ja što je radnički internacionalizam i savez radnika i seljaka, drug Tito je Hrvat…(str. 489.)

„Ljubio si djevojku a nisi joj smio reći istinu o sebi, prijatelju si povjerio sve tajne, a to nisi, bio si pripit i pjevao si, ali trudio si se da ne pogriješiš i zapjevaš nešto što se nije smjelo pjevati…“(str. 489.)

Bila su to olovna vremena!

U zadnjem poglavlju (15. poglavlje) Predmet smrti i zaborava autor piše, str. 570.:

„Ima toliko stvari koje bi čovjek htio zaboraviti, toliko sjećanja koja suteška kao bolest, zastrašujuća kao smrt. Ne mogu se zaboraviti, zatrti, izbrisati, nego sestalno vraćaju, polako, nehajno, nesustavno, iznenada, i kada najteže padnu.“

„Pogrješka se može okajati , kazna podnijeti, stid potisnuti i sramota zaboraviti, ali oni nesporazumi i potisnuća ispod najniže slike o sebi ostaju nezaliječeni. Bolnija su sijećanja o zlu i jadu koje smo nanijeli drugima, nego ona koja su drugi učinili nama.“

Grijeh se ne može zaboraviti i zato je nužno što manje grješiti, nužno je spriječiti zlo jer kajanje nije dostatno za iskupljenje. Čovjek koji ima savjesti mora sam sa sobom raščistiti o oprostu, kazni i iskupljenju, nitko drugi to ne može napraviti umjesto njega (bez obzira je li dobio odriješenje).

Ukupno je 115 poučnih priča s porukom pa ih treba pažljivo pročitati.

Knjigu iskreno preporučam, to je životni mozaik jednog svijeta koji nestaje. Autor će sigurno izaziva reakciju čitatelja, potaknuti ga na traženje više informacija o spomenutim događajima ili će pak potaknuti čitatelja na razmišljanje o temama koje su u knjizi opisane. Rečenice su lijepo stilski oblikovane, izražavaju mudre poruke o kojima vrijedi razmisliti i usvojiti ih. Knjiga je prepuna i smijeha i suza, mudrosti i ironije, domoljublja i vjere, a nema mržnje ni jala! Lako se čita ali ju treba polako čitati.

Na kraju: Kakvi smo mi Hrvati izbliza?

Hrvati su radišni, domoljubi, vjernici, znalci, pošteni, karakterni, postojani, ponizni, ponosni i dostojantveni. Ali medalja ima i drugu stranu!

Druga strana medalje je da su lijeni, indiferentni ili protiv svoje domovine, nevjernici ili loši vjernici, nestručni, loših karaktera, sitne duše, bez ponosa i dostojanstva.

Hrvati su ljudi kao i svi ostali u svijetu sa svojim vrlinama i manama. Nisu ništa gori, niti bolji od drugih (Talijana, Francuza, Engleza, Njemaca, Danaca itd.) to nam pokazuju događaji iz povijesti (imperijalistički ratovi, logori, kolaboracija s agresorom itd.). Oni imaju bolje organiziranu državu i to im omogućuje bolje ponašanje ili onemogućuje loše ponašanje.

Dr. Marko Jukić

Share on Facebook

Post on X

Follow us

Save