Dr. Zdenka Čorkalo: “Klupica-mudrica”
Svećenik, reda svetog Dominika, iz mojih studentskih dana, kad je govorio o ljudima koji su tražili smisao svoje patnje i otvarali puteve izlaska iz nje, sve do radosti srca, govorio je da su ti ljudi odlazili po rasplet u pustinju ili u drugi oblik osame, a ne u svjetlucanje, među stotine. Pustinja nije uvijek praznina ali praznina opustoši koga god stigne. Prazno srce je prepreka za biti i mali dio tuđe sreće.
Vrijeme je kad sve kuca na vrata Božića. Ona se širom otvaraju pa u prostoriji, u kojoj je boravio Božić, nema više skoro ničega. Veselje je iz kuće izašlo na ulice, tamo je započelo, tamo i ostaje. Svjetlucavosti nikada dosta. Izgaranja za srećom je uvijek malo. U zažarenim očima gori ali nije toplo. Onaj koji gleda iz visine ima dojam da je nebo, kao igračka završilo na zemlji, a ljudi, u svojoj zanesenosti gaze zvijezdu repaticu, ne znajući što rade. Kad se srce iz takve osvijetljenosti vrati gdje mu je mjesto, vidi da se u njemu nije dogodilo ništa. Baš to je važan događaj. Od svega- ništa. Ne puni se srce čime oko sjaji. Ne drhti duša od treperenja u igrama. Srce okreće glavu od pretrpane vreće.
Preporučena lagodnost se okomljuje na osamu, mami je svačim, opija ju jeftinoćom kuhanoga vina, kiti granu skupim ukrasima a zna da stablo, čija je to grana, stablo nije živo jer ga je nevrijeme iščupalo s korijenom i u zemlju se više ne može vratiti. Tko god prođe pokraj nekoga okovanog zlatom i skupoćom, zna da upravo taj višak otkriva bolni manjak, kao što brojna svjetla žele zamijeniti noć za dan, ali ne mogu spriječiti odlazak noći i dolazak dana. To i je glavno pitanje što se može još spriječiti a da nije izmijenjeno ljudskom rukom.
Odlazim u jedno selo kupiti običnu hranu, potrošiti jeftinoću za kupiti skupoću. Ne treba me nagovarati, rado preskačem predblagdansko ulično veselje. Tamo gdje su me poslali ništa se od radosti ne trese, jer su misli uzemljene, niti se čemu čude, jer su im životi prizemljeni. Odmah nalazim i bez da se raspitujem, staru “čađavicu,” nisku kuću uz cestu iz čijeg dimnjaka vrluda dim. Ulazna vrata su starinska, nemaju ključanicu nego zasun. Ovaj patent lako otvorim i dok otvaram mislim kako vlasnici osiguravaju ono što se u čađavici suši, ali odgovor mi se brzo nađe pri ruci. Iza ulaznih vrata nalazi se malo, usko dvorište pa tek onda kuća. Izvana se to ne vidi jer je dvorište pokriveno krovom kao i kuća, tako sve izgleda jedna cjelina.
Na kući su uska vrata od punog drva, neobojena, nego onako, kakvo je drvo bilo u prirodi tako je i tu. Malo dalje od njih je udubina u zidu, to bi mogao biti prozor ali od prozora ništa nema, pa je vjerojatnije da se kroz taj otvor vanjski zrak bori s dimom iznutra.
Izlazi starac. U ruci mu je drveni štap, ubran negdje kao i drvo za vrata. Štap je u ruci ali se čovjek na njega ne oslanja nego ga prislanja uza se. Ima toliko radnji koje se štapom mogu odraditi. Ne mogu mu odrediti godine, jer je to u ljudi na selu teško odrediti. Ne stari se jednako pod suncem i vjetrom ili pod svjetlom žarulje i grijanjem na struju. Ali,u njega je godina dosta, čini mi se. Na glavi nema ništa, gologlav je, pun razbarušene kose. Pozdravljamo se, upoznajemo se, stisak ruke mi je poznat, tvrda, koščata, velika šaka, u snazi. Sav miriše po dimu. Vidim da je neodlučan, ne zna gdje će samnom, pa mi to odmah i govori. Ja želim tamo gdje je i on, nije važno kako ću s mirisom dima, važno je da se započeto nastavi. Ulazimo u prostoriju punu mirisa od drva i sušenog mesa. Uz otvorenu vatru sjedi starica, ima na glavi svjetli rubac. Kao i kod njega- ni njoj ne mogu odrediti starost. Ali gipkosti, to se vidi da je u oboje ima obilato. I ona mi nudi razgovor u pravoj kući, ovdje su oni danju a u drugoj kući spavaju. Tamo je sve na struju, kao i u gradu. Odlučujem se za ostanak u dimu. Ne čude se, i oni su živjeli u gradu, on je zaradio mirovinu radeći na željeznici. Ona je radila u kući, odgajala je djecu, pratila njihove škole i služila svima. On je nju zvao gospodaricom a ona njega svojim čovjekom. “Moja gospođo, ma, kakva sam ja bila gospodarica, kad sam samo njega slušala. Ipak, cipele je čistio on, i svoje i moje. A, bio je razborit, vrijedan, i miš u kući živi od njegovog rada i mirovine.”
Iza mirovine, jedva su dočekali povratak kući. Sinovima je škola zavrtjela mozgom, ali unuci su pokrenuli ovaj posao oko hrane i s kojima te priroda vezala.
Što god imaju-sve mi nude. Sjedamo za mali stol, niži od običnog, i na stolce- tronoge.
Starac će na klupicu-mudricu. Ona je još od njegovog oca tu. Zove se klupica- mudrica jer su na njoj uvijek sjedili najstariji u kući. A oni su malo govorili. Progovarali su i uključivali se kod donošenja važnih odluka ili mudrih savjeta. Ovo dvoje, čovjek i gospodarica, pričaju mi o nadolazećim blagim danima- blagdanima, kako se to nekada osjećalo najviše u kući, radost se nije mogla kupiti u trgovini, nego se stvarala darom iz srca. Svega je bilo kad je toga bilo. Onda bi radostan čovjek, kao ljekovitim oblogom milovao lica umornih, praznih i tužnih.
Kupila sam što sam htjela, novcem platila što se novcem platiti može. Dobila sam na dar: potvrđena životna pravila, mirnu radost. Dosta je vremena prošlo, a da se ni pomaknuli nismo. Do grada me je pratio njihov blagoslov i miris dima iz čađavice. Na pitanja poznanika gdje sam bila odgovarala sam da se vraćam iz Betlehemske stvarnosti.
Zdenka Čorkalo
