DON MARINKO MLAKIĆ: Krštenje Gospodnje (C)
Ove nedjelje slavimo blagdan Krštenja Gospodinova. Ovaj blagdan na vrlo lijep način zaključuje Božićno vrijeme, otajstvo Gospodinova utjelovljenja, i uvodi nas u Vrijeme kroz godinu, u kojem pratimo Isusa dok obilazi gradovima i selima Galileje i okolnih krajeva, propovijeda Evanđelje, liječi bolesti i nemoći u narodu i čini druga znamenja.
Uvodeći nas u događaj Isusova krštenja evanđelist Luka najprije ističe da je narod bio u iščekivanju. Radi se o vrlo živom iščekivanju Božjeg Pomazanika (Mesije) koji je po prorocima naviješten. Međutim, na njegovo djelovanje ljudi su gledali uglavnom političkim očima. Nakon mnogo stoljeća nepravde, patnje, progona i ropstva, narod je gotovo grozničavo iščekivao Mesiju koji će izvojevati političku slobodu te osigurati društvenu pravdu i mir u Izraelu.
Očekivanja Božjeg naroda za Mesijom odražavaju duboku čežnju ljudskog bića koja je prisutna u svakom čovjeku. Svi mi priželjkujemo bolji svijet, sretniju budućnost, više mira, sreće, zdravlja, prije svega za sebe i svoje najbliže, a onda i za sve druge. Takve želje redovito su dio naših molitava. Bogu za pomoć osobito žarko vapimo onda kada nam je stvarnost teška i nepodnošljiva, kada nas pritisnu nevolje koje sami ne možemo svladati. Pri tome priželjkujemo da Bog intervenira na čudesan način. Kao kakav deus ex machina.
U takvom ozračju pojavio se Ivan Krstitelj. Svojim propovijedanjem budio je u ljudima nadu da Bog nije zaboravio svoj narod. Mnogi su pomišljali da bi on mogao biti obećani Pomazanik. Međutim, Ivan ih je odlučno razuvjerio. Ja nisam taj, kazao je. Ali nakon mene dolazi Jači od mene. Ja vas krstim vodom, a on će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.
Ovdje se osobito snažno očituje Ivanova uzorna poniznost. Nije ga ponijela slava koju je imao kod ljudi, nije popustio volji za moć koja mu se nudila, već je najodlučnije odbio preuzeti sebi ono što mu ne pripada. Ostao je do kraja vjeran poslanju koje je od Boga primio. To može samo osoba duboko prožeta Duhom Božjim.
Što znači krštenje Duhom Svetim i ognjem, koje Ivan najavljuje? Duh Sveti je nositelj božanskog života. Po njemu je čovjek posao živa duša. Oganj, vatra, to je najsnažnija prirodna sila koja korjenito mijenja stvari koje zahvati. Ima silnu razornu moć, ali i moć pročišćavanja, oplemenjivanja… Ovdje predstavlja snagu Duha Božjeg koji jedini može iz korijena mijenjati čovjeka. Od smrtnika sputana okovima grijeha i predodređena za propast, on čini novo stvorenje, nebesnika koji živi neuništivim božanskim životom.
Ivan je najavio da će se sve do dogoditi po dolasku Jakoga koji za njim dolazi. Ali se neće dogoditi bez sudjelovanja samoga čovjeka. Bez iskrenog obraćenja, na koje je pozivao. I to je najveći izazov za ljude. Krštenje vodom izvanjski je znak toga obraćenja. A za krštenje Duhom Svetim i ognjem ono je nužno potrebno. Mir i pravednost je djelo Božje, ali se ne mogu ostvariti bez čovjekova najozbiljnijeg truda da živi po volji Božjoj. Da bi nas Krist krstio Duhom Svetim i ognjem, tj. da bi u nama sažgao staro i grješno te uspostavio novo, božansko, nužno je potrebno da se i mi samo odričemo grijeha i grješnog života, da trudom oko vlastitog obraćenja omogućujemo Duhu Svetom da djeluje u nama.
Zajedno s ostalim narodom, piše Luka, krstio se i Isus. Ovo je nešto što se nikako nije moglo očekivati. Mesija, sam Božji Sin staje u red grješnika!? Sveti pisac je to sažeo u samo jednu šturu rečenicu. Kao da hoće kazati da je to toliko iznenađujuće, toliko neobjašnjivo, da pred time jednostavno treba zašutjeti. I promatrati.
Ljudi su očekivali da će Mesija uspostaviti novi svijet svojom silom i moću. Da će poraziti sve neprijatelje i tlačitelje svoga naroda. Tada je to bio prije svega Rim, ali i svi nepravednici koji su tlačili i varali Božji narod. Isusovo krštenje nagovještava sasvim drugačiji Božji zahvat u ljudsku povijest. Sila nije način na koji on djeluje.
Njegova sila je ljubav, žrtva ljubavi za sve ljude. Bog ne želi da nijedan od ljudi, pa ni onaj najveći i najokorjeliji grješnik, ne propadne. Jedini način da se to ostvari je žrtva njegova ljubljenoga Sina jedinorođenca.
Sljedeći prizor, koji donosi današnje evanđelje, predstavlja Isusa u molitvi. Dok se molio na nj je sišao Duh Sveti i začuo se Očev glas. Otac s nebesa potvrđuje Isusovo božansko sinovstvo. U ovom prizoru sasvim jasno vidimo što znači moliti.
Isus u molitvi otkriva Očev glas i spoznaje svoju misiju. Moliti znači otvarati se Bogu, biti u zajedništvu s njime, primiti njegova Duha da bi nam on otkrio Božju misao, njegovu volju za naš život.
Isus je Božji miljenik. Njegova molitva otvara nebesa. Po njemu sam Bog s neba progovara svome narodu. Kada se s Isusom iskreno združujemo u molitvi, i nad nama se otvaraju nebesa. Po njemu i na nas silazi snaga Duha Božjega te i mi postajemo ljubljeni sinovi i kćeri Boga, koji je naš nebeski Otac.
Don Marinko Mlakić
