Don Mladen Parlov: Čuda se i danas događaju ondje gdje se vrši volja Božja
Ivanov izvještaj o događajima iz Kane Galilejske, gdje je Gospodin učinio svoje prvo čudo pretvorivši vodu u vino liturgijski se slavi kao dio bogojavljenja. U krštenju na Jordanu Otac je posvjedočio za Sina. U Kani će Sin svojim djelom svjedočiti za sebe. Cilj prvog i drugog Isusova bogojavljenja jest probuditi vjeru kod učenika.
Evanđelist Ivan će donijeti Isusove riječi kako je došao da ljudi život imaju, u izobilju da ga imaju (Iv 10, 10). No, kako bi Isus priopćio ljudima život koji je u sebi samome donio ljudima na dar, potrebno je da ljudi sa svoje strane taj dar prime, a primaju ga vjerom i to vjerom koja ispovijeda Isusa kao ne jednoga od Božjih poslanika, nego kao Sina Božjega, kao Put, Istinu i Život (usp. Iv 14, 6).
Isus je zadnji temelj i smisao ljudske egzistencije. U njemu se nalazi ključ kojim se dešifrira tajna zvana čovjek; tajna ljudske patnje te smisla života i smrti. Ivan će zaključiti izvještaj u Kani Galilejskoj riječima da su vidjevši Isusovo prvo znamenje povjerovali u njega njegovi učenici. Vjera je ono što je Ivanu na srcu. On želi da oni koji čuju riječ njegova evanđelja dođu do vjere u Isusa, da povjeruju u njega, da po vjeri stupe u zajedništvo života s Isusom, a ono se ostvaruje u hodu s njime, u njegovu nasljedovanju.
Zanimljivo je da se u središtu izvještaja o prvom Isusovom čudu nalazi Isusova Majka Marija. Ivan naglašava kako je upravo njezina vjera potakla Isusa da učini prvo znamenje, da objavi svoju slavu. Na tridesetogodišnju Božju šutnju Marija odgovara čvrstom vjerom, čvrstim pouzdanjem kako je njezin Sin moćan učiniti ono što ga ona zamoli. Kao da Ivan želi reći da se po Marijinoj vjeri u srcu učenika upalilo svjetlo vjere.
Marija se predstavlja kao posrednica između potrebnih i Sina koji može riješiti njihove potrebe. Nije od puno riječi, tek će Sinu: Vina nemaju!, a slugama: Što god vam rekne učinite! Marija djeluje, ona je brižna Majka, pomoćnica koja primjećuje oskudicu i koja reagira. Nije skršila ruke i kukala kako na svadbi vina nedostaje i kako će se mladenci osramotiti. Ona djeluje i obraća se onome tko može riješiti nastali problem.
Isusov odgovor Majci: Ženo, što ja imam s tobom! Još nije došao moj čas!, može se isprva učiniti tvrdim i nepristojnim, ali nije tako. Marija ga nije tako doživjela. Ona je Sinov odgovor doživjela potvrdno, kao njegovu spremnost da usliši njezinu molbu. Uostalom, on ne može odbiti ni jednu molbu i zagovor takve Majke.
Papa Ivan Pavao II., u svojoj enciklici Redemptoris Mater (Otkupiteljeva Majka), s pravom veli kako događaj iz Kane upućuje na Kalvariju. Na to upućuju prve riječi poglavlja: Trećega dana bijaše svadba u Kani Galilejskoj te riječ čas. Isusov čas je čas njegove muke i smrti, a u ivanovskoj misli to je ujedno i čas Isusove proslave. Kana upućuje na Kalvariju, Kalvarija objašnjava Kanu. Naime, na Kalvariji će raspeti Isus Majci pod križem otkriti njezin najdublji identitet i njezino poslanje u vremenu Crkve. Ona postaje Majka u redu milosti; njoj Isus povjerava svoju braću i sestre koje je po križu sabrao i okupio kao Božju djecu, kao subaštinike Kraljevstva koje je Otac po njemu pripravio prije postanka svijeta.
Nama vjernicima, liturgija druge nedjelje kroz godine i poruka Ivanova evanđelja, poziv su da stupimo na put vjere i nasljedovanja Onoga koji je radi nas postao Put, Istina i Život. Poziv je to, također, da u svoj život primimo Majku Mariju, da je pozovemo u svečane trenutke vlastita života, svadbe i proslave, kao i one tužne. Nitko poput majke ne poznaje dijete i njegove potrebe. Baš nam je danas tako potrebno da se voda našega života, počesto ustajala i zamućena, preobrazi u vino, a vino je u Svetom pismu simbol radosti, simbol svetkovine, pjesme i slavlja.
Nije beznačajno što Isus prvo znamenje čini na svadbi; zasigurno ne kako bi se gosti bolje ponapili, nego s dubokom porukom kako je on nazočan na svakoj svadbi kršćanskih vjerenika te da je njegova želja da na svadbi i u životu vjernika, kršćanskih vjerenika, supružnika vlada radost. Isus je jamac istinske kršćanske radosti. Vrlo je važno što češće ovo ponavljati jer kod dijela vjernika postoji razmišljanje kako bi kršćani trebali biti žalosni, mrki, obješenog nosa, a to je daleko od istinskog kršćanstva. Isus se nad nama raduje, mi smo njegova radost.
U biti, u svijetu i ne može biti istinske radosti izvan kršćanske. Svijet se može veseliti i izvanjski radovati stotinama stvari i razloga, no istinska radost koja mijenja ljudska lica i srca dolazi odozgor, od Boga. Ta je radost plod spoznaje da se Bog ne krije u polutami sakralnih objekata, u zatvorenim samostanima, čuvenim svetištima i svetim mjestima. Bog dolazi na svadbu, u obitelj, u svakodnevnicu, na naše putove, velike i male, prave i krivudave. A kao i u Kani tamo je već Marija.
Kao slugama u Kani i nama danas progovara: Što god vam rekne učinite! Po Marijinoj vjeri i poslušnosti slugu u Kani dogodilo se čudo pretvorbe vode u vino. Čuda se i danas događaju ondje gdje se vrši volja Božja, ondje gdje se čini što Isus od nas traži. I danas, iz dana u dan, na oltarima crkava diljem svijeta Isus pretvara, ne više vodu u vino, nego vino u vlastitu Krv, u istinsko piće koje nudi okus rajske, vječne radosti, radosti zbog zajedništva s njime koji je izvor svjetlosti, života i svetosti.
